Idi na sadržaj

Idi na kazalo

U potrazi za sigurnijim nebom

U potrazi za sigurnijim nebom

SAMO nekoliko tjedana prije 11. rujna 2001. Alex je mislio da će uspjeti svladati strah od letenja. Dok je putnički avion na liniji Atena-Boston uzlijetao, ovaj 42-godišnji direktor za odnose s javnošću dobio je blagi napadaj panike — srce mu je lupalo, a dlanovi i čelo bili su mokri od znoja.

No, on je znao što treba učiniti. Terapeut koji mu je pomagao svladati strah od letenja rekao mu je da duboko diše, zamisli nešto lijepo, čvrsto stisne naslon za ruke i popusti stisak četiri puta u minuti. Kad je zbog turbulencije i zastrašujućih zvukova njegov strah postao skoro neizdrživ, Alex je zamislio sebe pored mirnog jezera. “Mislio sam da svoj strah stvarno lakše kontroliram”, rekao je.

Milijuni ljudi boje se putovanja avionom. Zadnjih su se godina mnogi upisali na tečajeve kako bi naučili svladati strah od letenja. Na taj su ih korak često nagovorili članovi obitelji, poslodavci i avionske kompanije, a svi su oni imali dobar motiv da ih potaknu na putovanje avionom. Ti su se tečajevi za većinu putnika pokazali korisnima, a mnoge klinike s ponosom ističu kako imaju uspjeha u 90 posto slučajeva.

No od 11. rujna 2001. sve je drugačije. Alex je smjesta prestao ići na tečaj. Osim toga, na razočaranje svog poslodavca, otkazao je let i nije otišao na poslovni sastanak koji je mogao donijeti unosan posao. “Moj strah od letenja i teroristički napadi”, rekao je Alex, “bili su jednostavno previše za mene. Tečaj me nije pripremio za to.”

Pitanje sigurnosti pod povećalom

Uznemireni putnici ističu još jednu stvar — onima koji su 11. rujna 2001. oteli avione postavljena su rutinska pitanja koja se postavljaju prilikom ukrcaja, naprimjer: “Je li vas neka nepoznata osoba zamolila da ponesete neki predmet u avion? Je li bilo koji komad prtljage bio izvan vaše kontrole otkad ste ga spakirali?” Na ova pitanja otmičari su sigurno odgovorili kao i većina ljudi: “Ne!” I neki stručnjaci za sigurnost leta smatraju da su se otmičari uspjeli ukrcati zato što avion nije imao dovoljno dobro osiguranje. “Nitko i ništa ne bi moglo promijeniti situaciju”, rekao je Jim McKenna, bivši direktor jednog udruženja za sigurnost zračnog prometa. “Međutim, četiri oteta i uništena aviona, zbog čega je poginulo tisuće ljudi, mogla bi biti dovoljno jak razlog da do promjene ipak dođe.”

Zbog tih tragičnih nesreća osiguranje zračnih luka i samih aviona postalo je predmet detaljne istrage. Kenneth M. Mead, generalni inspektor američkog Ministarstva prometa rekao je u Kongresu: “Unatoč postojećim i novim sigurnosnim mjerama, u osiguranju još uvijek postoje ogromne praznine i (...) slabe točke kojima treba obratiti pažnju.” Što se radi kako bi se riješili ti problemi?

Otkrivanje potencijalnih opasnosti

Kad je jednoj djelatnici osiguranja u jednoj velikoj američkoj avionskoj kompaniji postavljeno pitanje boji li se letenja, bez ustezanja je rekla da se ne boji. Objasnila je da vjeruje u djelotvornost kompjuterskog sustava za provjeru putnika, putem kojeg se vodi evidencija o svakoj prodanoj karti kompanija koje koriste takvu provjeru. Taj sustav omogućuje da se vidi je li karta kupljena u nekoj poslovnici kompanije, turističkoj agenciji ili preko Interneta. Osim toga, bilježe se i drugi podaci, naprimjer putuje li osoba sama, s članovima obitelji ili prijateljima te pojedinosti kao što su da li osoba ima dosje u policiji i je li već ranije napravila neke ispade koji su imali veze s avionskom kompanijom, njenim osobljem ili imovinom.

Kad god se neki putnik prijavi u zračnoj luci, ove se informacije provjeravaju te se dodaju novi podaci, uključujući i odgovore na pitanja iz obrasca za osiguranje. Detaljne informacije o prikupljenim podacima te metode koje se primjenjuju prilikom izrade profila ličnosti ostaju jedna od najčuvanijih tajni kompanije. Slični sustavi koriste se širom svijeta, a neki su direktno povezani s državnim i međunarodnim agencijama, kao što je Interpol. U mnogim evropskim zračnim lukama sustavi za kontrolu putovnica mogu zabilježiti i pratiti kada i kamo je neka osoba putovala.

Ovakvi profili ličnosti rade se na temelju pretpostavke da su zločinci opasniji od nekog predmeta, bez obzira na to radi li se o prtljagi koja se nosi u putničku kabinu ili onoj koja se prijavljuje. Da bi se pojačalo osiguranje zračne luke, razmišlja se o korištenju raznih biometrijskih naprava i kartica s mikročipovima u koje se može pohraniti određene podatke, što se u nekim zračnim lukama već primjenjuje.

Osim toga što se provjeravaju putnici, radi se i na tome da se spriječi unošenje opasnih predmeta i tvari u avion. Provjera rendgenskim zrakama ima svoje slabe točke. Osoblju zračne luke koje radi na osiguranju nije lako dugo vremena koncentrirano gledati mutne rendgenske slike prtljage koja prolazi pred njim jer je to monoton posao. Pored toga, detektori metala prečesto daju lažnu uzbunu budući da reagiraju na ključeve, kovanice i kopče na remenima.

Stroži zakoni

Da bi doskočile tim slabim točkama i povećale sigurnost zračnih luka, vlasti su uvele strože zakone. U Sjedinjenim Državama će se od kraja 2002. u avion smjeti ukrcati samo prtljaga putnika koji lete tim avionom, zatim će se vršiti detaljna provjera svega što se unosi u putničku kabinu te provjera sve prijavljene prtljage kako bi se vidjelo ima li u njoj eksplozivnih naprava. Vrata pilotske kabine bit će čvršće izrađena i pružat će veću sigurnost. Posada aviona proći će dodatnu obuku za krizne situacije. Osim toga, i na putničkim letovima u avionu će biti pripadnici policije.

U tjednima i mjesecima nakon 11. rujna 2001. u mnogim zračnim lukama širom svijeta putnike i njihovu prtljagu pretraživalo se ručno. Ponekad bi se putnike i predmete koje se unosi u putničku kabinu dva puta ručno pretražilo. Putnicima iz Evrope ovakve sigurnosne mjere nisu strane, budući da se tijekom 1970-ih, kad je broj otmica bio najveći, često postupalo slično. Putnici sada ne smiju unositi oštre predmete u avion. Samo oni putnici koji imaju karte smiju proći kontrolnu točku. Mnogi su se već navikli na dugačke redove i na prisutnost vojske u zračnim lukama.

Koliko je važno održavanje

Zamislite ovu, nažalost poznatu scenu: Nakon mnogih provjera u zračnoj luci putnik napokon dođe do izlaza i čeka najavu leta. “Jeste li čuli?” kaže poslovni čovjek u sivom odijelu koji stoji pored njega. “Kasnimo zbog tehničkih problema.” Zakoluta očima i doda: “Nadam se da nećemo poći bez motora!”

Mnogi putnici ne znaju da avionske kompanije imaju rigorozne i temeljite kontrole aviona. Plan popravaka radi se na temelju pažljivog konzultiranja avionskog dnevnika. Ustvari, avionske kompanije zahtijevaju da se avione i njihove motore temeljito pregledava prema strogo utvrđenom rasporedu — puno češće nego automobile — čak i ako s avionom nikad nije bilo problema.

Djelatnik jedne velike avionske kompanije koji radi na održavanju može to i potvrditi. “U gotovo 15 godina rada u ovoj kompaniji”, kaže on, “nikad nisam vidio da neki radnik koji radi na održavanju olako gleda na pitanje sigurnosti. Na koncu, prijatelji i obitelji naših zaposlenika također lete avionom koji oni održavaju, pa zato temeljito obavljaju svoj posao.”

Tehničari i radnici koji rade na održavanju aviona osjećaju veliku odgovornost u svom poslu. Jedan od njih kaže: “Nikad neću zaboraviti noć kada je u Sioux Cityu, u Iowi, pao DC-10. U to sam vrijeme radio kao aviomehaničar te sam kontrolirao i servisirao rep istog takvog aviona. Tada smo znali jako malo o tome što se zapravo desilo s avionom koji je pao. Sjećam se s kolikom sam koncentracijom te noći radio, pitajući se: ‘Što se dogodilo s tim avionom? Je li nekome nešto promaklo što bih ja sada mogao pronaći i tako spriječiti da dođe do slične tragedije? Jesam li sve napravio točno onako kako sam trebao?’ Dugo sam te večeri proveo u repu aviona, pregledavajući ga i razmišljajući.”

Aviomehaničari se stalno dodatno školuju, i to u svakom aspektu svog posla, kako za rutinske poslove tako i za vrlo temeljite preglede i rješavanje problema. Svake se godine pripremaju novi tečajevi za obuku osoblja i na tim se tečajevima obradi svaka moguća situacija koja se može pojaviti, od one uobičajene pa sve do nekih rijetkih.

Nakon avionske nesreće prikupljeni se podaci analiziraju i unose u simulator leta. Probni piloti i zrakoplovni tehničari koriste simulator kako bi pronašli još neka rješenja tako da posada može u budućnosti lakše riješiti slične probleme. Nakon toga se organiziraju tečajevi na kojima se mehaničarima daju specifične upute. Ovakva ispitivanja problema razlog su da se mijenja konstrukcija aviona i njegovih dijelova, što znači da se uči na greškama u nadi da se one neće ponoviti.

Jedan djelatnik koji radi na održavanju kaže: “Kaže se da ‘sigurnost nije stvar slučaja — za nju se treba raditi’.”

Ponovno u avionu

Nakon što četiri mjeseca nije putovao avionom, Alex je odlučio obračunati se sa svojom fobijom. Činilo se da ga ne smeta što u bostonskoj zračnoj luci Logan ima pripadnika policije i nacionalne garde. Dugački redovi i ručno pretraživanje prtljage uopće ga nisu uznemirili.

Alex je shvatio da ga sada putovanje avionom ne uznemirava koliko prije. Još uvijek se malo znoji i srce mu ponekad zalupa. No dok sprema putnu torbu u prtljažnik iznad glave kaže: “Sada se osjećam puno bolje.”

[Tabela na stranici 8]

KOLIKA JE VJEROJATNOST DA SE POGINE U NESREĆI?

Tijekom godine dana

Tijekom ljudskog života

1 naprama

1 naprama

Motorna vozila

6 212

81

Ubojstva

15 104

197

Strojevi

265 000

3 500

Avionske nesreće

390 000

5 100

Utapanje u kadi

802 000

10 500

Otrovne biljke i životinje

4,2 milijuna

55 900

Udar groma

4,3 milijuna

56 000

[Zahvala]

Izvor: National Safety Council

[Slika na stranici 6]

Pojačano osiguranje u zračnoj luci

[Zahvala]

AP Photo/Joel Page

[Slika na stranici 7]

Izrada profila ličnosti i pregledavanje putnika

[Slika na stranici 7]

Bolje održavanje

[Slika na stranici 8]

Piloti su dobro školovani profesionalci