POMORCI koji su u 16. stoljeću plovili blizu koraljnih grebena nedaleko od obale brazilske države Bahije upozoravali su druge pomorce: “Abra os olhos!” (Širom otvorite oči!) Prema tradiciji, to često ponavljano upozorenje postalo je naziv za skupinu od pet malih tamošnjih otoka — arhipelag Abrolhos.

Abrolhos se nalazi u južnom dijelu Atlantika, svega osamdesetak kilometara od obalnih gradova Caravelasa i Alcobaçe. Međutim, okružen je koraljnim grebenima, tako da je na neki način izoliran. Grebeni koje se nije moglo vidjeti na pomorskim kartama i jake atlantske oluje odvratili bi većinu moreplovaca od plovidbe prema vodama Abrolhosa da one nisu bile veoma privlačne iz ekonomskih razloga, naime zbog lova na grbave kitove.

U 19. su stoljeću kitovi koji žive u vodama Abrolhosa postali stanovništvu obalnih ribarskih naselja jedan od glavnih izvora zarade. Nakon što bi prisustvovali posebnoj misi na kojoj bi svećenik blagoslovio njihove brodice, kitolovci bi se ukrcali u ta otvorena plovila na vesla ili jedra te krenuli prema arhipelagu. Kako bi uspjeli ubiti tako ogromno stvorenje kao što je kit? Iskorištavali su ženkin majčinski instinkt. Najprije bi pomoću harpuna uhvatili mladunče, a ono bi im potom poslužilo kao mamac kojim bi privukli majku. Ulovljene kitove dopremalo se na obalu kako bi se u jednoj od šest tvornica za preradu kitova u Caravelasu proizvodilo dragocjeno ulje.

Međutim, budući da se sredinom 19. stoljeća u tom području naglo smanjila potražnja za kitovim uljem, smanjen je i lov na kitove. Osim toga, početkom 20. stoljeća grbavi su se kitovi nakon više desetaka godina izlovljavanja gotovo potpuno prestali pariti u vodama Abrolhosa. Tako je lov na kitove u tom arhipelagu s vremenom potpuno prestao — posljednji kit ulovljen je 1929.

Najnovije poglavlje u povijesti Abrolhosa započelo je 1983, kad je osnovan nacionalni park koji je obuhvaćao pet otoka tog arhipelaga i koraljni greben Abrolhos — ukupno preko 900 četvornih kilometara. Pedesetak godina nije bilo nikakvih vijesti o kitovima, a onda su 1987. istraživači objavili da su viđeni u vodama nacionalnog parka. Odlučili su krenuti u potragu za njima. Zapanjilo ih je otkriće da su se grbavi kitovi ponovno počeli razmnožavati u vodama tog otočja.

Vijest o povratku kitova i opisi Abrolhosa kao izgubljenog raja privlačili su turiste, koji su počeli u malim grupama dolaziti u posjet tom  otočju. Jednog sunčanog ljetnog jutra jedna se obitelj u Caravelasu ukrcala na mali ribarski brod i krenula prema Abrolhosu. Plovidba je trajala šest sati. Pročitajte kako je jedan član obitelji opisao posjet tom otočju.

“Dok je Manoel, vlasnik brodića, kormilario prolazeći kroz Greben zidova, shvatio sam zašto su se u prošlosti portugalski moreplovci bojali ploviti tim vodama. S morskog dna uzdižu se raznobojni koraljni stupovi koji su visoki i do 20 metara, a pri vrhu, koji dopire skoro do površine mora, dosežu promjer od oko 50 metara. Zbog tog neobičnog oblika lokalno ih je stanovništvo prozvalo Veliki šeširi. Pod morem se mnogi od tih stupova spajaju, tvoreći ogromne lukove i hodnike, a na nekim mjestima čak i 20 kilometara duge zidove koji izviru na površinu u obliku koraljnih platformi. Ti zidovi tvore Greben zidova.

Nakon što smo prošli taj greben, na horizontu se pojavilo otočje Abrolhos. Iz daljine tih pet otoka izgleda poput ogromnih klinova koji plutaju na površini mora. Geolozi pretpostavljaju da su se te ogromne ploče u davnoj prošlosti podigle s dna pod djelovanjem lave koja je izbijala na dnu oceana. Zbog toga svi ti otoci imaju sličan reljef — strmu stijenu koja se izdiže iz mora na jugoistočnoj strani te blagu kosinu koja se spušta prema uskom obalnom pojasu na jugozapadnoj strani.

Sada smo na najvećem otoku, Santa Bárbari, već mogli vidjeti svjetionik i neravnu liniju krovova tamošnjih kuća na kat. Osoblje Brazilskog instituta za okoliš i obnovljive prirodne resurse (IBAMA) te pripadnici Brazilske ratne mornarice koji žive na tom otoku ovise o brodu koji im svaka dva tjedna donosi živežne namirnice i ostale potrepštine. Dolazak tog broda po svoj prilici sa strepnjom očekuju i tamošnje divlje koze — koje bi u suprotnom vjerojatno završile u loncu. Na otočju nije dozvoljeno otvaranje bilo kakvih pansiona, hotela, barova ili restorana. Turisti koji žele prenoćiti na nekom od tih otoka moraju se pomiriti s time da spavaju na brodićima usidrenim nedaleko od obale.

Kad je Manoel polako spustio sidro, pazeći da ne bi oštetio koraljni greben, dva IBAMA-ina čuvara popela su se na naš brodić i upoznala nas s pravilima kojih se moraju pridržavati posjetioci nacionalnog parka. Turisti mogu posjetiti samo dva otoka, Siribu i Redondu. Trebaju se kretati obilježenim stazama  i uvijek biti u pratnji čuvara. Ne smiju loviti ribu niti bilo što ponijeti sa sobom kao suvenir — čak ni kamenčić s plaže. Postoje i stroga pravila u vezi s promatranjem kitova. Ne smije im se približiti više od tri brodića, a i udaljenost ne smije biti manja od 100 metara. Ako se kit približi brodu, motor se mora ugasiti — ponovno se može upaliti tek kad kit izroni. Ako kit pokazuje znakove uznemirenosti, brodići se moraju udaljiti.”

“Ovo je otočje pravi raj za ptice. Tu se gnijezde fetoni, žutokljune i smeđe blune, veliki brzani te crnoleđe čigre.

Dok smo se prvog dana boravka na otočju penjali stjenovitom obalom Siribe, Jordan, istraživač iz IBAMA-e, pokazao nam je gnijezda blune i crvenokljunog fetona. Bluna voli savijati gnijezdo na otvorenom, dok crvenokljuni feton više voli pukotine u stijenama — u njima je gnijezdo zaštićeno od jakih naleta vjetra koji bi ga lako mogli prevrnuti.

Glavna atrakcija u ptičjem svijetu nesumnjivo su brzani, koji su veliki otprilike kao kokoš. U vrijeme parenja kod mužjaka se posebno ističe vrećica na vratu koja poprima žarkocrvenu boju i naraste do veličine nogometne lopte. Paradoksalno je to što brzan ovisi o moru, a boji se vode. Budući da nema ulja kojim bi premazao perje, ne može zaroniti za ribom, a da se potpuno ne smoči.

To što nema vodootporno perje brzan nadoknađuje svojim letačkim sposobnostima. Mašući svojim velikim krilima čiji raspon iznosi dva metra, brzan hvata tople zračne struje koje mu omogućavaju da lebdi zrakom gotovo bez imalo truda. Za to vrijeme oštrim okom traži neku neopreznu blunu koja također lovi ribu. Čim bluna nešto ulovi, brzan se obruši i napadne je svojim dugim kukastim kljunom — ponekad joj čak otme ribu iz kljuna. Ako preplašena bluna ispusti plijen, brzan poleti za njim i spretno ga uhvati prije nego što padne u more. A što ako bluna proguta ribu? Zna se dogoditi da nasrtljivi brzan progoni blunu i natjera je da povrati ono što je progutala!”

“Drugi dan boravka na otočju proveli smo u istraživanju mora. Ovdje se temperatura mora nikad ne spušta ispod 24 Celzijeva stupnja, a vidljivost ponekad iznosi čak 15 metara. Za istraživanje mirnih i plitkih voda ovog otočja nije potrebna skupa ronilačka oprema. Dovoljno je imati disalicu, masku i peraje. Kad Sunčeve zrake prodru u taj podvodni svijet, jasno se vide velika jata  riba, zeleni, svijetloljubičasti i žuti koralji, crvene spužve i alge. More je prepuno svjetlosti raznih boja. Premda ovdje nema tako mnogo vrsta koralja kao na nekim drugim tropskim grebenima, neke od ovdašnjih vrsta ne mogu se naći nigdje drugdje u svijetu.

U zadivljujuće plavom moru živi preko 160 vrsta riba. Ovdje se mogu naći organizmi raznih oblika i veličina: pokoja glavata želva te ribe kao što su anđeli, doktorčići, igle, papigače, ogromni lubini i murine. Ribe su tako pitome da vam doslovno jedu iz ruke, a kad sve pojedu, nježno vam grickaju prste, tražeći da im date još hrane.”

“Trećeg dana poslijepodne krenuli smo natrag prema Caravelasu. Abrolhos nas je zaista oduševio, no istovremeno smo bili razočarani zbog toga što nismo vidjeli nijednog kita. Međutim, nakon otprilike pola sata plovidbe Manoel je odjednom uzviknuo: ‘Kit na vidiku! Kit na vidiku!’ Tri grbava kita — dva odrasla i jedno mladunče — pojavila su se na udaljenosti od dvjestotinjak metara. Jasno smo mogli vidjeti bijeli donji dio njihovih ogromnih peraja. Jedan se kit, možda potaknut znatiželjom, približio našem brodiću te je nekoliko minuta plivao usporedo s nama. A onda je iskočio iz vode — bio je to uistinu fantastičan prizor. Polovica njegovog ogromnog tijela izvirila je iz vode, a potom smo vidjeli kako se bacio na leđa, napravivši ogromnu brazdu na vodi. Dok su otoci polako nestajali u daljini, još uvijek smo vidjeli repne peraje kitova i povremene mlazove vode na površini. Bilo nam je drago što smo vidjeli da su se grbavi kitovi vratili u to područje.”

Kitolovci možda više ne ugrožavaju opstanak kitova, no danas postoje neke druge prijetnje. Bilo bi nerealno očekivati da će otočje Abrolhos biti pošteđeno ekoloških problema koji pogađaju čitav svijet. Jedan je oceanograf rekao: ‘Ako se uništava okolnu prirodu, onda nema svrhe proglasiti arhipelag zaštićenim područjem i ograničiti ljudima pristup.’

Mnogi znanstvenici smatraju da je za izbljeđivanje koralja na Grebenu zidova, koje je znak odumiranja sićušnih algi, kriv globalni porast temperature. Problemi deforestacije i erozije tla na kopnu, koji dovode do toga da rijeke ispuštaju više mulja u more, vjerojatno će sve više utjecati na koraljne grebene otočja Abrolhos. Osim toga, budući da se broj posjetilaca svake godine povećava, borci za zaštitu prirode morat će budno paziti kako Abrolhos ne bi postao žrtva ljepote svoje netaknute prirode.

No zasad nijedno od ovih sumornih predviđanja nije umanjilo prirodnu ljepotu Abrolhosa prepoznatljivu po ogromnim kitovima koji izvode prave akrobacije u vodi, zanimljivom ptičjem svijetu i jedinstvenim koraljnim grebenima. Gotovo 500 godina nakon što je otkriven, Abrolhos još uvijek krije draži zbog kojih se isplati širom otvoriti oči. Posjet tom arhipelagu pravi je užitak i nezaboravno iskustvo.