OVAJ prikaz jednog segmenta kompjuterske igre, koji je citiran iz članka Stephena Barra pod naslovom “Computer Violence: Are Your Kids at Risk?”, nameće nam pitanje koje je postavljeno u naslovu članka. Na tržištu se nudi preko 5 000 kompjuterskih igara i videoigara. Jedan dio njih edukativan je i može se okarakterizirati kao bezazlena zabava.

Jedna takva igra pomaže igraču da produbi svoje znanje iz zemljopisa, druga ga uči kako se upravlja avionom, a ima i takvih koje ga uče logično razmišljati i rješavati probleme. Postoje i igre koje navodno imaju terapijsko djelovanje. Naprimjer,  jedna od njih namijenjena je osobama koje imaju problema s čitanjem. Neke igre mogu pomoći mladima da prošire svoje znanje o kompjuterima, što u današnjoj tehnološkoj eri postaje sve važnije.

“U nekim igrama dominiraju antisocijalne teme, kao što su nasilje i seks te vulgarno izražavanje”, kaže David Walsh, predsjednik američkog Državnog instituta za medije i obitelj. “Nažalost, čini se da su upravo te igre naročito omiljene među mladima u dobi između 8 i 15 godina.”

Jedno istraživanje u Sjedinjenim Državama pokazalo je da gotovo 80 posto među mladima popularnih videoigara sadrži elemente nasilja. Rick Dyer, predsjednik kompanije Virtual Image Productions, izjavio je: “To više nisu samo obične igre. To su igre iz kojih djeca uče. Mi djecu učimo na najgore moguće načine kako da povuku okidač. (...) No propuštamo ih poučiti kakve su posljedice takvih postupaka u stvarnom životu.”

Protesti javnosti protiv nasilnih igara zabilježeni su još 1976, nakon što se pojavila arkadna igra Death Race. Glavni cilj te igre bio je pregaziti pješake koji se pojavljuju na ekranu. Pobjednik je bio igrač koji je pregazio najviše pješaka. Nove, sofisticiranije igre imaju bolju grafiku i omogućavaju igraču da se okuša u još realnijem nasilju.

Primjerice, da bi prešao sve nivoe u igri Carmageddon, igrač mora pregaziti i ubiti čak 33 000 ljudi. U opisu jednog dijela te igre stoji: “Nećete samo čuti zvukove gnječenja [žrtve] pod kotačima i vidjeti krv koja će poprskati prednje staklo vašeg automobila. One će i klečati pred vama te vas moliti za milost ili pak počiniti samoubojstvo. Ukoliko budete htjeli, možete ih i raskomadati.”

Je li sve to simuliranje nasilja uistinu bezazleno? U traženju odgovora na to pitanje provedeno je otprilike 3 000 istraživanja. Mnoga pokazuju da postoji stanovita veza između nasilja u igrama i povećane agresivnosti koja se javlja kod igrača. Nasilje među mladima često se smatra dokazom toga.

No neki stručnjaci niječu negativni utjecaj nasilnih igara, navodeći kako u vezi s tim treba uzeti u obzir i neke druge činioce, kao što je mogućnost da nasilne igre biraju djeca koja su i inače sklona nasilju. No je li moguće da nasilne igre ipak u određenoj mjeri doprinose agresivnosti djece? Pomalo je nerealno tvrditi da na ljude ne utječe ono što gledaju. Kada bi to bilo točno, zbog čega bi onda kompanije trošile milijarde eura godišnje na televizijske reklame?

Vojni psiholog David Grossman, autor knjige On Killing, tvrdi kako djeca putem nasilnih kompjuterskih igara uče isto što i vojnici na vojnoj obuci — prevladati urođenu odbojnost prema ubijanju. Naprimjer, u vojsci je ustanovljeno da je kod velikog postotka pripadnika pješadije taj otpor moguće slomiti jednostavno tako da se na vježbama gađanja običnu kružnu metu zamijeni metom s ljudskim likom. Na sličan način, tvrdi Grossman, djeca putem nasilnih igara uče “kako ubijati i zavoljeti ubijanje”.

Rezultati istraživanja koji su objavljeni u časopisu Journal of Personality and Social Psychology pokazali su da nasilje u videoigrama i kompjuterskim igrama može biti još opasnije od onoga koje se prikazuje na filmovima i u televizijskim emisijama jer u takvim igrama dolazi do poistovjećivanja s nasilnim likovima. Televizija je medij koji nas čini promatračem nasilja, no kompjuterske nas igre mogu učiniti njegovim sudionikom. Povrh toga, da bi dijete odgledalo jedan film, ne treba mu više od par sati, no da bi savladalo neku običnu videoigru, možda će utrošiti i 100 sati.

U nastojanju da istaknu kako su ekstremno nasilne igre namijenjene samo odraslima, neke su zemlje počele provoditi klasificiranje elektronskih igara. No, takvi klasifikacijski sustavi djelotvorni su samo u onolikoj mjeri u kolikoj ih se primjenjuje. Jedno istraživanje u Sjedinjenim Državama pokazalo je da 66 posto ispitanih roditelja nije ni čulo za taj sustav. Voditelj jednog odbora za klasifikaciju elektronskih igara rekao je kako klasifikacija nije prvenstveno zamišljena kao nešto što bi trebalo spriječiti da djeca dođu u posjed određenih igara. To je pojasnio riječima: “Mi ne želimo diktirati nečiji ukus. Mi jednostavno roditeljima pružamo nešto na temelju čega mogu odlučiti što žele ili ne žele za svoju djecu.”

Nove on-line igre, u kojima putem Interneta mogu sudjelovati igrači iz svih dijelova svijeta, svakom igraču pružaju priliku da izabere jedan lik i napreduje s njim kroz igru savladavajući raznorazne prepreke, što kod njega stvara dojam da je sve bolji. Tako se vrijeme koje provodi sa svojim likom pretvara u svojevrsnu isplativu investiciju, što ga nagoni da i dalje igra. Kod nekih se to već razvilo u neku vrstu ovisnosti — što možda objašnjava zbog čega neke on-line igre traju mjesecima, pa i godinama.

 U časopisu Time pisalo je kako je nedavno u Južnoj Koreji veliko zanimanje izazvala on-line igra Lineage. Radnja te igre smještena je u srednji vijek, a igrači se međusobno nadmeću u želji da pobijede. Igrač napreduje kroz različite nivoe nastojeći steći poseban položaj u društvu. Neka djeca probdiju cijelu noć igrajući tu igru, zbog čega su sljedećeg dana pospana u školi. Zabrinuti roditelji ne znaju uvijek kako riješiti taj problem. Jedan mladi igrač rekao je u jednom intervjuu sljedeće: “Osobe koje srećem na Internetu smatraju me inteligentnim, no kad me sretnu uživo uvijek mi kažu da moram smršaviti.”

Korejski psiholog Joonmo Kwon rekao je zbog čega je prema njegovom sudu Lineage toliko omiljen: “U Koreji morate potiskivati svoje emocije i skrivene želje. U ovoj igri one slobodno dolaze do izražaja.” Mladi na taj način bježe iz stvarnosti u svijet mašte. Jedan pronicljivi komentator ovako je opisao igrače elektronskih igara: “Za igrača je svijet igara daleko privlačniji od stvarnosti. Stvarnost je tek nekakvo međustanje u kojem zarađuje novac, i to tek toliko koliko mu je potrebno da može nastaviti igrati.”

Statistički podaci iz Sjedinjenih Država pokazuju da prosječni 12-godišnjak provede pred televizorom četiri sata dnevno — ne uključujući vrijeme koje provede pred ekranom kompjutera ili televizora igrajući razne igre. U jednoj anketi iz 1995. preko 60 posto djece priznalo je da u igranju takvih igara često provedu više vremena nego što su planirala. To vrlo lako može dovesti do zanemarivanja školskih obaveza. Jedno istraživanje u Japanu pokazalo je kako kompjuterske igre stimuliraju samo jedan dio djetetovog mozga. Ujedno je pokazalo da djeca moraju provoditi više vremena čitajući, pišući i rješavajući matematičke zadatke. No ona se isto tako trebaju igrati vani s djecom te se što više družiti i razgovarati jer to pomaže mozgu da se potpuno i normalno razvije.

Prema nekim izvještajima otprilike 40 posto američke djece u dobi od pet do osam godina ima problema s gojaznošću. Jedan uzrok tome vjerojatno je i premalo kretanja zbog predugog sjedenja pred televizorom ili kompjuterom. Jedno je poduzeće čak počelo proizvoditi posebne sprave za vježbanje koje osobi omogućuju da istovremeno vježba i igra se na kompjuteru. No očito je da bi bilo daleko bolje ograničiti vrijeme koje se troši na takve igre i ostaviti dovoljno vremena za druge aktivnosti koje će pomoći djetetu da potpuno razvije svoju osobnost.

Još jedan zdravstveni problem koji se može pojaviti uslijed dugotrajnog gledanja u ekran povezan je s vidom. Istraživanja pokazuju da  najmanje 25 posto korisnika kompjutera ima problema s vidom. Jedan razlog tome je taj što osoba rjeđe trepće, pa se oči suše i postaju nadražene. Naime, treptanjem se vlaže oči, potiče se stvaranje suza i ispire nečistoću iz očiju.

Budući da su djeca mala i lako se zanesu, često se mogu bez prekida satima igrati na kompjuteru. To može izazvati astenopiju (brzo zamaranje očiju) i probleme s fokusiranjem pogleda. Stručnjaci stoga preporučuju da se nakon svakog sata rada na kompjuteru napravi pauzu od nekoliko minuta. *

Čini se da zanimanje za on-line igre raste u čitavom svijetu. U sve se više gradova otvaraju Internet kafei. U svakom od njih postavljeni su kompjuteri na kojima gosti mogu igrati on-line igre, dakako, ako plate. Nije ništa neobično čuti da mladi na takvim mjestima potroše i do 200 eura mjesečno.

Da, elektronske igre osvajaju svijet, u to nema sumnje. Vjeruje se da će se u narednih pet godina tržište on-line igara povećati za preko 70 posto.

Pa ipak, nema sumnje da je procvat ove industrije povezan i s nekim negativnim pojavama. Opasnosti koje vrebaju su stvarne. Nitko od nas ne može bez posljedica ugrožavati svoje zdravlje, rasipati vrijeme i novac ili se potpuno priviknuti na nasilje i ubijanje. Naša djeca to mogu još manje. Stoga bi se teško moglo reći da su kompjuterske igre uvijek edukativne ili bezazlene. David Walsh, kojeg smo već ranije citirali, upozorava: “Mediji vjerojatno vrše snažniji utjecaj negoli smo mi toga svjesni.” On dodaje: “Roditelji nipošto ne bi smjeli zanemariti utjecaj koji promjenjivi svijet medija vrši na njihovu djecu jer to također spada u domenu brige o djeci.”

Da, baš kao što kaže Biblija, “mijenja se scena ovog svijeta” (1. Korinćanima 7:31). A čini se da se ništa toliko brzo ne mijenja kao zabavni mediji. Mnogim je roditeljima teško i pratiti sve te promjenjive trendove i utjecaje kojima se iz dana u dan bombardira njihovu djecu. No ne dajte se obeshrabriti. Mnogi roditelji uspijevaju pomoći svojoj djeci da se usredotoče na ono što je uistinu važno u životu. Naime i djeca, baš kao i svi mi, trebaju znati da naše najvažnije potrebe nikada neće zadovoljiti zabava — ni kompjuteri, ni televizija, ni bilo koji drugi medij. Istinska sreća, kako je Isus jednom prilikom rekao, posjed je onih koji su “svjesni svoje duhovne potrebe” (Matej 5:3).