BRUJANJE mog broda prekida tišinu ranog jutra dok iza sebe ostavljam snenu luku grada Gibsonsa. Sviće. Vrijeme je da krenem u potragu za svojom “lovinom”.

Na zapadnoj obali Kanade mnogo je poslova koji su vezani uz šumarstvo i sječu šume, a jedan od njih je i moj. No u usporedbi s ostalim poslovima, ovaj kojim se ja bavim uistinu je neobičan. Naime, ja sakupljam trupce koji dospiju u more. No to nije neko novije zanimanje. Ustvari, neki moji kolege i ja već smo četvrta generacija koja se bavi tim poslom. Zapravo bi se moglo reći da smo mi sakupljali i iskorištavali otpad još prije nego što je recikliranje postalo popularno u svijetu! Moje radno mjesto obuhvaća tjesnac Howe i jedan dio prolaza Strait of Georgia između otoka Vancouvera i obale Britanske Kolumbije. No to je samo jedan dio ogromnog područja na kojem se vadi trupce.

Jedan od najčešćih načina na koje se transportira posječena stabla, odnosno trupce, sastoji se u tome da ih se međusobno poveže i potom pusti niz vodu ili otegli tegljačima. Transportiranje drva na ovakav način ekonomski je vrlo isplativo, a zahvaljujući Tihom oceanu vode na ovom području ima napretek. Međutim, ovakva vrsta prijevoza može biti i pomalo nezgodna, a razloga ima više. Vjetrovi i morske struje na ovom se području brzo mijenjaju, a i oluje izbijaju prilično naglo. Zbog toga se tijekom transporta izgubi dosta trupaca. Tada je na nama red da odradimo svoj dio posla.

Sakupljanjem trupaca koji se izgube tijekom transporta i njihovom prodajom smiju se baviti samo osobe koje za to imaju posebnu dozvolu. Za taj se posao plaća godišnju dozvolu, uz koju se prvi put dobije i poseban čekić za udaranje žiga, odnosno jedinstvenog broja dozvole. Pokupiti se smije svaki trupac koji pluta na moru ili je nasukan na obali niže od oznake za najvišu razinu mora. No prije nego što ga oteglimo, na svaki trupac udarimo svoj žig.

Za ovaj vam je posao potreban i dobro opremljen brod. No to nije neki od onih čamaca koje se obično koristi za rekreaciju. To su čvrsta, snažna mala plovila s jako debelim trupom, a ima ih od brodica s izvanbrodskim motorom do pravih tegljača. Pramac svakog od njih opremljen je željeznim zupcima koji služe za odguravanje trupaca, a na brodu uvijek ima  i dovoljno užadi za tegljenje. To je posebna čvrsta užad duljine preko četiri metra, na čijem je kraju pričvršćen metalni klin. Nakon što pronađemo trupac, klin zabijemo duboko u njega, a uže pričvrstimo za tegljački stup na brodu. Pored toga, sa sobom nosimo i svu potrebnu sigurnosnu opremu.

Netko tko se tek počne baviti ovim poslom brzo nauči da je on puno teži nego bi se na prvi pogled moglo činiti. S poslom se počinje rano, u zoru bez obzira na vremenske prilike i doba godine. Zimi ponekad čak moramo lomiti led da bismo isplovili iz luke.

Gdje nalazimo trupce? To uvelike ovisi o dva glavna činioca: o morskim mijenama i o vjetru. Prije nego što ujutro isplovi iz luke, iskusni “lovac na trupce” uvijek pogleda tablicu morskih mijena. Najbolje je kada je razina mora jako visoka jer plima donosi više trupaca. Osim toga, plima je pogodna i zato jer je tada lakše odvući trupce koje je more izbacilo na obalu.

Također je važno uvijek pratiti vremenske prilike. Neprestano vodimo računa o jačini i smjeru vjetra, promatramo nebo i kretanje oblaka te boju mora. Jugoistočni vjetar donosi kišu, dok zapadni vjetrovi najčešće  znače vedro nebo, ali i nemirnije more. Sjeveroistočnjak, koji u ovom kraju zovemo squamish, zimi nagovještava jaku hladnoću, nemirno more, snijeg, ali i ono čemu se mi najviše nadamo — puno trupaca.

Uvijek je užitak zabiti klin u trupac koji pluta po moru, no ono pravo uzbuđenje javlja se tek onda kada trupac treba odvući s obale. Stijene koje se kriju ispod same površine mora mogle bi probiti trup broda i tako ga znatno oštetiti. Zbog toga moramo uvijek biti na oprezu.

Sve trupce koje pronađemo oteglimo do zaklonjenih uvala, gdje ostaju privezani do onoga dana u tjednu kada se sve sakupljene trupce — otprilike 50 do 100 njih — zajednički otprema na sabirna mjesta, gdje ih se važe i procjenjuje njihovu tržišnu vrijednost. Nakon toga slijedi isplata prema vrijednosti sakupljenih trupaca.

Vrlo lak način zarađivanja za život, mogli biste pomisliti, no to i nije baš tako. Ovaj posao ni u kom slučaju nije za strašljivce. U njemu vas vrebaju mnoge opasnosti. Primjerice, ne obratite li dovoljno pažnje vremenskim prilikama, mogli biste se naći u pravoj nevolji. No dobro je da na području Howe Sounda ima mnogo zaklonjenih mjesta gdje se možete skloniti dok se nevrijeme ne stiša. Nadalje, ukoliko je netko neoprezan i zimi padne u more, samo nekoliko minuta u ledenoj vodi moglo bi ga stajati života. A sjećate li se one užadi za tegljenje koju smo maloprije spomenuli? Dakle, ako se klin ne zabije dovoljno čvrsto u trupac, moglo bi se dogoditi da se olabavi i izvuče te svom silinom poleti prema brodu. Nasreću, vrlo je malo onih koji su osjetili udarac klina — no takvo se što ne zaboravlja tako lako.

Zašto volim svoj posao? Zaljev Howe Sound omiljeno je ljetovalište u kojem brodovi i jedrilice plove velikom brzinom. A kako na ovom području ima i mnogo otoka, mnogo je i vikendica, a samim time i motornih čamaca. Preko dana ovim zaljevom neprestano plove trajekti koji prevoze domaće stanovništvo i posjetitelje. Zbog opasnosti koju trupci predstavljaju tim plovilima, nije teško razumjeti zašto je naš posao toliko važan.

Uklanjajući trupce, doprinosimo sigurnosti prometa na ovim vodenim putovima. Neki trupci koji su dugo vremena u moru s vremenom počnu tonuti. Može se dogoditi da vire samo nekoliko centimetara iz mora, što je za brodove izuzetno opasno. No za nas su i ti trupci korisni jer ih i takve možemo prodati. Time povećavamo sigurnost prometa, ali i čistimo okoliš.

Za mene je ovaj posao vrlo uzbudljiv i zanimljiv. Svaki je dan drugačiji. Kada sam na moru, slike krajolika oko mene neprestano se izmjenjuju. Gledao sam kako u zimska jutra Sunce na izlasku obliva prekrasnim rumenilom snijeg na planinama. U takvim trenucima uživam u hladnom, slanom zraku koji me štipa za obraze.

Susreti s divljim životinjama također su prilično česti. Već sam imao prilike vidjeti vidre, kune, morske lavove i mnoštvo tuljana. Promatrao sam orlove kako love ribu i jelene kako plivaju između otoka. Delfin koji razigrano skače među brazdama mog broda, sivi kitovi koji lagano prolaze pokraj nas i jata kitova ubojica koji sijeku valove, sve me to ispunjava neobičnim strahopoštovanjem.

Moj se djed ovim poslom počeo baviti 30-ih godina prošlog stoljeća. Svoju ljubav prema moru i pretraživanju obale prenio je na svoje sinove. Potom je moj otac tu istu ljubav i sklonost koju je osjećao prema ovom poslu prenio na svoju djecu. Tako sam se i ja kad sam odrastao odlučio baviti njime. No, naravno, tom poslu ne pridajem najveću važnost u životu. Služenje Bogu važnije mi je od svega — i donosi daleko veće zadovoljstvo. Pa ipak, sretan sam što mogu raditi posao koji uistinu volim — i to već gotovo punih 50 godina. Još i danas jedva čekam da krenem u potragu za trupcima.

Zajedno sa mnom rade i članovi moje obitelji. Katkada u tople ljetne večeri svi zajedno odemo pretraživati obalu. Dok se tegleći trupce vraćamo u luku, prekrasan zalazak sunca, galebovi koji klikću na nebu iznad nas, blistava brazda broda i svjetla koja počinju treperiti na obali — sve nas to ispunjava mirom i budi u nama osjećaj prisnosti sa Stvoriteljem. To je van svake sumnje najvažniji razlog zbog kojeg volim ovaj posao. (Prilog suradnika.)