ISUS je jednom prilikom rekao nekom bogatom narodnom poglavaru da bi trebao prodati sve što ima i novac razdijeliti siromašnima. Izvještaj kaže da se na te Isusove riječi čovjek rastužio i otišao žalostan “jer je mnogo toga posjedovao”. Nato je Isus rekao svojim učenicima: “Kako će teško oni koji imaju novca ući u Božje kraljevstvo!” Zatim je dodao: “Lakše je devi proći kroz ušicu igle nego bogatome ući u Božje kraljevstvo” (Marko 10:21-23; Matej 19:24).

Što je Isus time mislio? Jesu li bogatstvo i pravo obožavanje nespojivi? Trebaju li se kršćani osjećati krivima ako imaju novca? Traži li Bog od njih da žive kao asketi?

U stara vremena Bog nije tražio od Izraelaca da žive u siromaštvu. Razmislimo o sljedećem: Nakon što su Izraelci zaposjeli zemlju koja im je bila dodijeljena, počeli su se baviti poljoprivredom i drugim poslovima kako bi zbrinuli vlastite potrebe i potrebe svoje obitelji. Koliko su u tome uspijevali ovisilo je o više činilaca, primjerice o ekonomskim i vremenskim prilikama, o zdravlju i poslovnoj snalažljivosti neke osobe. Mojsijev zakon nalagao je Izraelcima da budu suosjećajni prema onima koji su zbog ekonomskih teškoća zapali u siromaštvo (3. Mojsijeva 25:35-40). Međutim, među Izraelcima je bilo i onih koji su se obogatili.  Za Boza, čovjeka koji je pokazivao izuzetnu vjeru i besprijekornost te je postao jedan od predaka Isusa Krista, kaže se da je bio “čovjek bogat” (Ruta 2:1).

Prilike u Izraelu nisu bile nimalo drugačije ni za Isusova života na Zemlji. Obraćajući se bogatašu spomenutom u uvodu članka, Isus nije namjeravao poticati na asketizam. On je zapravo pružio jednu važnu pouku. Naime, s ljudske točke gledišta moglo bi se činiti nemogućim da bogati budu ponizni i da prihvate Božje sredstvo spasenja. Pa ipak, Isus je rekao: “Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće” (Matej 19:26).

Kršćanska skupština u prvom stoljeću rado je prihvaćala “sve vrste ljudi” (1. Timoteju 2:4). Među njima je bilo bogatih, onih koji su imali dovoljno sredstava za život, ali i mnogo siromašnih. Neki od njih možda su stekli bogatstvo prije nego što su postali kršćani. Drugima su možda povoljne okolnosti i mudri poslovni potezi pomogli da se obogate nakon što su postali dio kršćanske skupštine.

Slična je situacija i danas, kada kršćansko bratstvo također sačinjavaju ljudi različitog materijalnog stanja. No kada je riječ o novcu, svi se oni trude slijediti biblijsko vodstvo jer duh materijalizma može zahvatiti svakoga. Pouka koju je pružio Isus obraćajući se mladom bogatašu služi kao upozorenje svakom kršćaninu s obzirom na to kakav snažan utjecaj novac i imetak mogu imati na čovjeka (Marko 4:19).

Premda se u Bibliji nigdje ne osuđuje bogatstvo, osuđuje se ljubav prema novcu. Biblijski pisac Pavao rekao je: “Ljubav prema novcu korijen [je] svih vrsta štetnih stvari.” Napomenuo je kako su neki koji su u želji da se obogate zanemarili duhovne stvari bili “odvučeni od vjere i isprobadali su se mnogim bolima” (1. Timoteju 6:10).

Zanimljivo je da je bogatima Pavao dao konkretna uputstva. Rekao je: “Onima koji su bogati u sadašnjem sustavu stvari naredi da ne budu uobraženi, i da polažu nadu, ne u nesigurno bogatstvo, nego u Boga, koji nas svime bogato opskrbljuje za naš užitak” (1. Timoteju 6:17). Po svemu sudeći, oni koji su bogati mogli bi se uzoholiti i početi sebe smatrati boljima od drugih. Isto tako, mogli bi doći u iskušenje da razmišljaju kako im bogatstvo može pružiti pravu sigurnost — nešto što samo Bog može pružiti u potpunosti.

Od takvih opasnosti kršćani koji su bogati mogu se zaštititi tako da su “bogati dobrim djelima”. U ta djela, između ostalog, spadaju ‘darežljivost, spremnost na dijeljenje’ te velikodušno pomaganje onima kojima je pomoć potrebna (1. Timoteju 6:18). Isto tako, kršćani, kako bogati tako i siromašni, mogu svoja sredstva koristiti za širenje dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu, a to je djelo kojem pravi kršćani danas pridaju najveću važnost u životu. Takvim velikodušnim davanjem oni pokazuju da imaju ispravan stav prema materijalnim stvarima, što ih čini posebno dragima Jehovi Bogu i Isusu Kristu, koji ljube vesele darivaoce (Matej 24:14; Luka 16:9; 2. Korinćanima 9:7).

Jasno je da se od kršćana ne traži da budu siromašni. No kršćani ne bi smjeli biti ni od onih koji su “odlučili obogatiti se” (1. Timoteju 6:9). Oni naprosto marljivo rade kako bi osigurali sredstva potrebna za život. Ovisno o raznim činiocima i ekonomskom sustavu zemlje u kojoj žive, njihovi napori urodit će različitim rezultatima (Propovjednik 11:6).

No bez obzira na to kakve su njihove financijske prilike, kršćani teže tome da se ‘uvjere što su važnije stvari’ (Filipljanima 1:10). Time što duhovne vrijednosti stavljaju na prvo mjesto u životu, oni ‘sigurno skupljaju sebi dobar temelj za budućnost, kako bi se čvrsto uhvatili pravog života’ (1. Timoteju 6:19).