ROĐEN sam 8. rujna 1964. u Rognacu, gradiću na jugu Francuske. Moji roditelji te bake i djedovi bili su andaluzijski Romi, rođeni u Alžiru i Maroku na sjeveru Afrike. Kao što je to uobičajeno u romskoj kulturi, živjeli smo zajedno s drugim rođacima kao jedna velika obitelj.

Moj je otac bio nasilan čovjek. Ostalo mi je u sjećanju da je tukao moju majku još dok sam bio jako mali. Nakon nekog vremena majka se odlučila razvesti, što je kod Roma bila prava rijetkost. Odvela je mog brata, sestru i mene u Belgiju, gdje smo mirno živjeli idućih osam godina.

No kasnije su se stvari promijenile. Mi djeca htjeli smo vidjeti oca, pa nas je majka odvela u Francusku i vratila mu se. Nije mi bilo lako priviknuti se na to da ponovno živimo s ocem. U Belgiji smo svuda išli s majkom. No naši rođaci s očeve strane smatrali su da se muškarci trebaju družiti s muškarcima. Prema njihovom mišljenju muškarac je gazda u kući, a žena je dužna obavljati sve poslove. Naprimjer, kad sam jednom poslije večere htio pomoći svojoj tetki oko pranja suđa, stric me optužio da sam homoseksualac. U njegovoj obitelji to je bio izričito ženski posao. S vremenom su ti iskrivljeni stavovi počeli utjecati na moj način razmišljanja.

Moja je majka ubrzo opet postala žrtva očevog nasilja. Brat i ja nekoliko smo se puta pokušali umiješati, ali smo morali pobjeći kroz prozor da i nas ne bi istukao. Ni moja sestra nije bila pošteđena. Zbog svega toga izbivao sam iz kuće koliko god sam više mogao. Bilo mi je 15 godina i nisam imao nikakav cilj u životu.

S vremenom sam i ja postao poznat po nasilnoj naravi. Uživao sam u tome da maltretiram druge ljude. Ponekad bih namjerno provocirao druge mladiće, no malo mi se koji usudio suprotstaviti — tim više što sam često bio oboružan nožem ili lancem. Uskoro sam počeo krasti i prodavati automobile. Katkada bih naprosto zapalio automobil i uživao gledajući kako vatrogasci gase vatru. Kasnije sam počeo provaljivati u trgovine i skladišta. Nekoliko sam puta bio uhapšen. Svaki sam se put molio Bogu za pomoć!

Da, vjerovao sam u Boga. Dok smo živjeli u Belgiji, pohađao sam crkvenu školu. Zato sam znao da to što radim nije u redu. Pa ipak, moja vjera u Boga nije nimalo utjecala na moje ponašanje. Mislio sam da samo trebam moliti Boga za oprost i da će mi on oprostiti grijehe.

Godine 1984. zbog krađe sam osuđen na 11 mjeseci zatvora. Poslan sam u zatvor Baumettes u Marseillesu. Tamo sam si dao istetovirati razne dijelove tijela. Poruka jedne tetovaže bila je “mržnja i osveta”. U zatvoru se nisam nimalo popravio. Naprotiv, dopustio sam da se u meni razvije još veća mržnja prema bilo kakvom  autoritetu i društvu općenito. Kad sam nakon samo tri mjeseca pušten iz zatvora, bio sam ispunjen mržnjom kao nikad prije. A onda se dogodila tragedija koja mi je promijenila život.

Moja obitelj bila je u zavadi s jednom drugom romskom obitelji. Moji stričevi i ja odlučili smo se razračunati s tim ljudima. Članovi obiju obitelji bili su naoružani. Došlo je do svađe, a u pucnjavi koja je uslijedila ubijeni su moj stric Pierre i jedan očev bratić. Bio sam potpuno izbezumljen. S pištoljem u ruci stajao sam nasred ceste i urlao od gnjeva. Jedan od mojih stričeva jedva me nekako svladao i oduzeo mi pištolj.

Strašno me pogodila smrt strica Pierrea, koji mi je bio poput oca. Jedno sam vrijeme žalovao za njim, kao što je to običaj kod nas Roma. Danima se nisam brijao ni jeo mesa. Nisam htio gledati televiziju ni slušati muziku. Zakleo sam se da ću osvetiti smrt svog strica, no rođaci su me spriječili u tome da nabavim pištolj.

U kolovozu 1984. otišao sam u vojsku. U dobi od 20 godina priključio sam se mirovnim jedinicama Ujedinjenih naroda u Libanonu. Našao sam se pred izazovom da ubijem ili budem ubijen, no bio sam spreman na oboje. U to sam vrijeme puno pušio hašiš. Ta mi je droga davala osjećaj da sam pun snage i da mi se ništa loše ne može dogoditi.

Budući da se u Libanonu lako moglo nabaviti oružje, odlučio sam ga poštom poslati u Francusku kako bih proveo u djelo svoj plan da osvetim strica. Od tamošnjih ljudi kupio sam dva pištolja i municiju. Potom sam rastavio pištolje, sakrio dijelove u dva radioaparata i sve to poslao kući.

Samo dva tjedna prije svršetka vojnog roka moja tri prijatelja i ja bez dopuštenja smo napustili kasarnu. Kad smo se vratili, strpali su nas u zatvor. Dok sam bio u zatvoru, uhvatio me gnjev te sam napao stražara. Bilo mi je nezamislivo da me ponižava neki payo (tako Romi nazivaju svakog tko nije Rom). Idućeg dana imao sam još jedan burni obračun, ovaj put s oficirom. Poslan sam u zatvor Montluc u Lyonu, gdje sam trebao ostati do kraja vojnog roka.

Prvog dana boravka u zatvoru Montluc srdačno me pozdravio jedan simpatičan mladi čovjek. Saznao sam da je Jehovin svjedok te da su on i njegovi suvjernici dospjeli u zatvor samo zato što nisu htjeli uzeti oružje. To me zaintrigiralo. Htio sam saznati nešto više o tome.

Otkrio sam da Jehovini svjedoci istinski ljube Boga. Osim toga, dojmila su me se njihova visoka moralna mjerila. Međutim, imao sam još mnogo pitanja. Naročito me zanimalo mogu li mrtvi doista komunicirati sa živima putem snova — u što vjeruju mnogi Romi. Jehovin svjedok po imenu Jean-Paul ponudio mi je da sa mnom proučava Bibliju pomoću knjige I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. *

Pročitao sam tu knjigu za samo jednu noć i ono što sam pročitao duboko me dirnulo. Tako sam u zatvoru pronašao istinsku slobodu! Kad sam konačno bio pušten iz zatvora, vlakom sam otputovao kući s torbom punom biblijskih publikacija.

Želeći stupiti u vezu s Jehovinim svjedocima u svom kraju, otišao sam u Dvoranu Kraljevstva u gradu Martiguesu. Nastavio sam proučavati Bibliju. Sada me poučavao mladi punovremeni propovjednik po imenu Eric. U roku od nekoliko dana prestao sam pušiti i viđati se sa svojim prijašnjim prijateljima kriminalcima. Čvrsto sam odlučio postupati u skladu s riječima iz Priča Salamunovih 27:11, koje glase: “Sine moj, budi mudar i obraduj srce moje, da imam što odgovoriti onomu tko me ruži.” Upoznao sam Jehovu, Oca punog ljubavi, i želio sam steći njegovo odobravanje.

Primjenjivanje kršćanskih načela bilo mi je pravi izazov. Naprimjer, ponovno sam se počeo drogirati i prošlo je nekoliko tjedana dok nisam s  tim raskrstio. No najteže mi je bilo osloboditi se želje za osvetom. Eric nije ni znao da sam uvijek nosio pištolj i smišljao kako da se osvetim ljudima koji su mi ubili strica. Noćima sam im pokušavao ući u trag.

Kad sam to rekao Ericu, on mi je jasno dao na znanje da ne mogu istovremeno biti u dobrom odnosu s Bogom i nositi oružje u želji da se osvetim. Morao sam izabrati jedno ili drugo. Duboko sam razmišljao o savjetu apostola Pavla zapisanom u Rimljanima 12:19 (Duda-Fućak): “Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu.” Zahvaljujući tome, kao i gorljivoj molitvi, uspio sam obuzdati svoje osjećaje (Psalam 55:22). Tako sam se konačno riješio oružja. Dana 26. prosinca 1986, nakon godinu dana proučavanja Biblije, simbolizirao sam svoje predanje Jehovi Bogu krstivši se u vodi.

Promjene u mom ponašanju potakle su moje roditelje da počnu proučavati Bibliju. Ponovno su se vjenčali, a u srpnju 1989. majka se krstila. S vremenom su još neki članovi moje obitelji povoljno reagirali na biblijsku poruku te postali Jehovini svjedoci.

U kolovozu 1988. odlučio sam postati punovremeni propovjednik. A onda sam se zaljubio u mladu sestru iz moje skupštine po imenu Katia. Vjenčali smo se 10. lipnja 1989. Prva godina braka nije nam bila laka jer sam ja trebao promijeniti neke svoje stavove prema ženama. Bilo mi je teško primjenjivati riječi iz 1. Petrove 3:7, kojima se potiče muževe da pridaju čast svojim ženama. Uvijek sam se iznova morao moliti za snagu da svladam svoj ponos i promijenim način razmišljanja. S vremenom je bilo sve manje problema.

Još uvijek me jako boli stričeva smrt i ponekad mi navru suze kad pomislim na njega. Borim se sa snažnim emocijama koje mi se javljaju kad se sjetim kako je ubijen. Dugi niz godina, čak i nakon što sam se krstio, sa strahom sam razmišljao o tome što bi bilo kad bih slučajno naišao na nekog od članova obitelji kojoj smo se prije htjeli osvetiti. Što bih učinio kad bi me napali? Kako bih reagirao? Da li bi prevladala moja stara osobnost?

Jednog dana održao sam javno predavanje u obližnjoj skupštini. Tamo sam vidio Pepu, rođakinju ljudi koji su ubili mog strica. Priznajem da je taj susret bio ispit koji je do krajnosti iskušao moju kršćansku osobnost. Međutim, nisam dozvolio da me svladaju osjećaji. Kasnije, na dan Pepinog krštenja, zagrlio sam je i čestitao joj na odluci da služi Jehovi. Unatoč svemu što se dogodilo, prihvatio sam je kao svoju duhovnu sestru.

Svaki dan zahvaljujem Jehovi što mi je pomogao da se oslobodim okova mržnje. Gdje bih danas bio da nije Jehovinog milosrđa? Zahvaljujući njemu živim sretnim obiteljskim životom. Osim toga, imam nadu da ću u budućnosti živjeti u novom svijetu u kojem neće biti mržnje i nasilja. Da, čvrsto sam uvjeren u ispunjenje Božjeg obećanja: “Sjedjeti [će] svaki pod svojom vinovom lozom i pod smokvom, i neće biti nikoga da ih plaši; jer usta Jehove nad vojskama rekoše” (Mihej 4:4).