Usmena rasprava pred predsjednikom Vrhovnog suda Williamom Rehnquistom i ostalih osam sudaca Vrhovnog suda zakazana je za 26. veljače 2002. Interese Jehovinih svjedoka u ovom slučaju zastupao je tim od četiri odvjetnika.

Glavni odvjetnik Jehovinih svjedoka započeo je svoje izlaganje vrlo upečatljivim uvodom: “Jedanaest sati prijepodne, subota, mjesto Stratton. [Zatim je tri puta kucnuo po pultu.] ‘Dobro jutro. Nedavni događaji potaknuli su me da dođem na vaša vrata kako bih s vama porazgovarao o onome o čemu je prorok Izaija govorio kao o nečem boljem. To je dobra vijest o kojoj je govorio i Isus Krist, dobra vijest o Božjem Kraljevstvu.’”

Zatim je nastavio: “U Strattonu je prenošenje ovakve poruke od kuće do kuće krivično djelo ukoliko prethodno od uprave mjesta niste dobili dozvolu za to.”

Sudac Stephen G. Breyer postavio je odvjetniku Jehovinih svjedoka nekoliko vrlo ciljanih pitanja. Rekao je: “Je li istina da vaši klijenti ne traže novac, niti cent, ne prodaju Biblije niti bilo što drugo, već da jednostavno kažu: ‘Htio bih s vama razgovarati o religiji’?”

Odvjetnik je odgovorio: “Poštovani suče, sve poznate činjenice jasno pokazuju da niti u Strattonu niti u bilo kojem drugom mjestu Jehovini svjedoci nisu tražili novac, osim što ponekad znaju spomenuti dobrovoljni prilog. (...) Mi ne skupljamo novčane priloge. Mi samo želimo razgovarati s ljudima o Bibliji.”

Sudac Antonin Scalia uputio je pronicljivo pitanje: “Želite li reći da se od načelnika mjesta ne bi trebalo tražiti dopuštenje za razgovor s ljudima o nečem zanimljivom?” Odvjetnik Jehovinih svjedoka odgovorio je: “Naše je mišljenje da ovaj sud ne bi trebao potvrditi pravovaljanost državne uredbe kojom se od građana traži da imaju dozvolu ukoliko žele razgovarati s ljudima u njihovom domu.”

Sada je došao red na zastupnike Strattona da iznesu svoje viđenje slučaja. Glavni odvjetnik ovako je obrazložio spornu uredbu: “Stratton u okviru svojih zakonskih ovlasti nastoji zaštititi privatnost svojih stanovnika i spriječiti kriminal. Uredbom o zabrani posjećivanja ljudi u njihovom domu s  ciljem prodaje robe i pružanja usluga, od onih koji su uključeni u takvu aktivnost ne traži se ništa drugo nego da se prethodno jave nadležnim organima i dobivenu dozvolu nose sa sobom dok posjećuju ljude od vrata do vrata.”

Sudac Scalia prešao je smjesta na samu srž problema, upitavši ostale suce: “Je li vama poznato da je ovaj sud već razmatrao nekakav slučaj koji je uključivao neku sličnu uredbu o posjećivanju ljudi u njihovom domu, ali ne radi skupljanja novca ili prodaje robe, već zato da bi se naprimjer razgovaralo o Isusu Kristu ili o zaštiti okoliša? Jesmo li već imali neki takav slučaj?”

Sudac Scalia je nastavio: “Koliko je meni poznato, u zadnjih 200 godina nismo.” Nato je vrhovni sudac Rehnquist duhovito primijetio: “Ne može vam ni biti kad nemate toliko godina.” Ta je primjedba izazvala smijeh u sudnici. No sudac Scalia nije odustajao: “Ovo je prvi put da čujem za neku takvu uredbu.”

Sudac Anthony M. Kennedy umjesno je pitao: “Dakle, vi mislite da bi bilo sjajno kada bih ja, prije nego što odem dvije ulice dalje gdje baš ne poznam sve ljude koji tamo stanuju, i kažem im da bih želio razgovarati s njima jer nisam zadovoljan odvozom smeća, nekim članom Kongresa ili o bilo čemu drugom, trebao najprije od države tražiti dozvolu za to? Želite li reći da mi za takvo što treba dopuštenje države?” Zatim je dodao: “To me stvarno zapanjuje.”

Potom se i sutkinja Sandra Day O’Connor uključila u raspravu sličnim pitanjem: “A što je onda s djecom koja u Noći vještica idu od kuće do kuće tražeći poklone od domaćina? Trebaju li i ona tražiti dozvolu?” Suci O’Connor i Scalia nastavili su iznositi sličnu argumentaciju. Potom je sutkinja O’Connor postavila još jedno značajno pitanje: “A što ako trebam posuditi malo šećera od susjeda? Trebam li dozvolu i za to?”

Sudac David H. Souter pitao je: “Zbog čega su Jehovini svjedoci obuhvaćeni tom uredbom? Jesu li oni trgovci, akviziteri, trgovački putnici, prodavači ili torbari? Oni nisu ništa od toga, zar ne?” Odvjetnik koji je zastupao Stratton pročitao je velik dio uredbe te dodao kako prema odluci nižeg suda Jehovini svjedoci spadaju u trgovce. Nato je sudac Souter odgovorio: “Onda je vaša definicija trgovca prilično široka kada su njome obuhvaćeni i Jehovini svjedoci.”

Nakon toga sudac Breyer pročitao je iz rječnika definiciju trgovca kako bi pokazao da se ona nikako ne odnosi na Jehovine svjedoke. Potom je dodao: “U vašem pismenom podnesku nisam pročitao nikakvo obrazloženje zbog čega se od ovih ljudi [Jehovinih svjedoka] koji ne skupljaju novčane priloge niti se bave prodajom (...) traži da se prijave kada dođu u mjesto. Što uprava želi time postići?”

Odvjetnici Strattona nato su odgovorili da “uprava želi spriječiti svako uznemiravanje mještana u njihovom domu”. Nadalje je pojasnio kako je cilj uredbe da se zaštiti stanovnike od prevaranata i kriminalaca. Sudac Scalia citirao je uredbu kako bi pokazao da načelnik općine može tražiti i neke dodatne informacije o osobi koja se prijavljuje i njenim namjerama kako bi mogao “točno opisati traženu povlasticu”. Zatim je otvoreno rekao: “Tu se kaže da je razgovor sa susjedima povlastica. To je naprosto neshvatljivo.”

Sudac Scalia bio je uporan sa svojim pitanjima: “Znači li to  onda da se od svakoga tko zvoni na vratima treba tražiti da najprije ode u zgradu gradske uprave i tamo ostavi otiske prstiju? Je li taj zanemarivi rizik od zločina uistinu dovoljno snažan razlog da se od svakoga tko želi pozvoniti na nečijim vratima traži da se prijavi u zgradu gradske uprave? Naravno da nije.”

Po isteku 20 minuta koje je imao na raspolaganju, odvjetnik Strattona ustupio je riječ javnom pravobranitelju države Ohio. On je istaknuo kako navedena uredba štiti stanovnike od posjeta nepoznate osobe koja “zacijelo nepozvana dolazi na njihov posjed (...), stoga smatram da općina ima pravo reći: ‘Takva nas vrsta aktivnosti zabrinjava.’”

Nakon toga je sudac Scalia primijetio: “No ima ljudi koji žele razgovarati s Jehovinim svjedocima, ima onih koji su usamljeni i rado bi razgovarali s nekim o bilo čemu. Međutim, prema toj uredbi ovi ljudi [Jehovini svjedoci] ne mogu čak ni tim ljudima pozvoniti na vratima ako od načelnika ne dobiju dozvolu.”

Tijekom rasprave sudac Scalia iznio je snažan argument kada je rekao: “Svi se možemo složiti da su najsigurnija društva u svijetu ona u kojima vladaju totalitarni režimi. Svima je dobro poznato da u takvim društvima nema mnogo kriminala, kao i to da je donekle veći rizik od protuzakonitih aktivnosti jedna od cijena slobode. No pitanje je hoće li se spornom uredbom spriječiti toliko protuzakonitih radnji da se zbog toga isplati žrtvovati pravo pojedinca da bez posebnog dopuštenja pozvoni na nečijim vratima.” Nato je javni pravobranitelj naveo kako se radi o “zanemarivom ograničenju”. Sudac Scalia odvratio je da je to ograničenje toliko zanemarivo da “ne možemo pronaći nijedan slučaj u kojem se spominje da je ijedna općina ikada donijela neku takvu uredbu. Po mom sudu takvo što nije zanemarivo.”

Na kraju je, pritisnut argumentima jednog od sudaca, javni pravobranitelj morao priznati: “Ne bih baš mogao reći da je kucanje ili zvonjenje na vratima nešto što bi se smjelo zabraniti.” Time je njegov iskaz bio okončan.

Pobijajući tvrdnje suprotne strane, odvjetnik Jehovinih svjedoka istaknuo je kako provedba uredbe ne podrazumijeva i provjeru danih podataka. “Svatko može otići u gradsku upravu i reći: ‘Ja sam [taj i taj]’ te dobiti dozvolu da ide od vrata do vrata.” Ujedno je naglasio kako načelnik ima ovlaštenje ne izdati dozvolu nekome tko kaže da nije član određene organizacije. “To nije ništa drugo do prosuđivanje po vlastitom nahođenju”, rekao je i dodao: “S punim poštovanjem izjavljujem da se naša aktivnost [Jehovinih svjedoka] uistinu zasniva na samim temeljima Prvog amandmana.”

Nedugo nakon toga predsjednik Vrhovnog suda sudac Rehnquist zaključio je raspravu riječima: “Slučaj se prepušta [Vrhovnom sudu].” Cijeli je postupak trajao tek nešto više od jednog sata. Koliko je važan bio taj sat pokazat će pismena presuda koja je objavljena u lipnju.