ŽELITE li upoznati plaho maleno stvorenje koje će vas oduševiti i zabaviti? Ako želite, onda dopustite da vam ispričam kako smo moja supruga i ja naišli na skupinu malih krznatih životinja — svizaca.

Nalazimo se u Dolomitskim alpama, planinskom lancu na sjeveru Italije, na mjestu odakle se vide dva veličanstvena vrha — Latemar i Catinaccio. Odlučili smo krenuti strmom stazom koja vodi do obronaka Catinaccia. Na proplancima raste raznovrsno cvijeće. Zaustavljamo se kako bismo uživali u ljepoti divljih ljiljana. Pažnju nam plijene i orhideje Nigritella nigra, čiji mali cvjetovi imaju intenzivan miris koji podsjeća na vaniliju. Već je oko deset sati i sunce je zagrijalo koru raštrkanih četinara — borova limbri, bijelih smreka i ariša — pa se zrakom širi intenzivan i ugodan miris.

Nešto kasnije stižemo u dolinu u kojoj nema nijednog drveta. S naše desne strane nalazi se strmi, travnati obronak. S lijeve strane vidimo mnogo velikog kamenja. Odjednom se nešto pomakne. Instinktivno se okrenem, no sve je mirno. Pogledam malo pažljivije, a kad tamo, na vrhu jednog kamena stoji svizac. Moguće je da u prolazima između kamenih gromada živi čitava skupina svizaca.

Svizac je najveći pripadnik porodice vjeverica. Jedna od najpoznatijih vrsta tih debeljuškastih glodavaca je američki svizac. U našem dijelu svijeta žive alpski svisci. Oni su vrlo druželjubivi i žive u skupinama.

Skrećemo sa staze kako bismo bolje vidjeli našeg svisca, no on je nekamo nestao. Čekamo u nadi da će se to plaho stvorenje ponovno pojaviti. Nekoliko trenutaka kasnije žena mi sva uzbuđena nešto pokazuje. Iza jednog kamena proviruje svizac i gleda ravno u nas! Njegovo sivosmeđe krzno tako  se dobro stapa s bojom kamena da ga je gotovo nemoguće uočiti. Kad malo pažljivije pogledam, zapažam jednog mladog svisca koji nas također gleda. Malo dalje vidimo još jednog — čini nam se da je to otac. Premda nismo sigurni da je to zaista tako, sviđa nam se pomisao da smo naišli na obitelj svizaca.

“Tata” je visok četrdesetak centimetara i uspravno sjedi na stražnjim nogama budno prateći što se događa. Za to vrijeme druga dva svisca tumaraju amo-tamo između grmova rododendrona. Kad svisci ogladne, kopaju zemlju svojim prednjim nožicama na kojima imaju jake kandže. Nakon što iskopaju neki korijen koji im se čini ukusan, sjednu kako bi ga poglodali. Prinose ga ustima držeći ga prednjim nožicama. Svisci jedu rano ujutro i uveče, a u međuvremenu se odmaraju. Osim bilja jedu i skakavce, kukce kornjaše, crve i ptičja jaja, no nikad ne spremaju hranu u jazbinu.

Svisci su zaista zabavni, no kad im se pokušam približiti kako bih ih fotografirao, sva tri stanu kao ukopani. Prilazim još malo bliže, no tada dva prodorna zvižduka “tate” svisca prekidaju tišinu koja vlada u dolini. “Mama” i “sin” hitro kreću prema dva uska prolaza i nestaju pod kamenjem. “Tata” me još malo gleda, a zatim još dvaput zazviždi i brzo se pridruži ostatku obitelji.

Idući dalje dolinom nailazimo na kamen koji izgleda kao idealno mjesto za promatranje svizaca. Legao sam na kamen i čekam da se pojave. Nedugo zatim na otvorenom polju pojavljuju se još dva svisca. Jedan se penje na obližnji veliki kamen i legne na njega potrbuške. Drugi se penje na isti kamen, samo s druge strane. Kad se sastanu, približe se jedan drugome kao da se ljube.

Nastavljam promatrati svisce, oduševljen njihovim brzim kratkim kretnjama koje su isprekidane dugim stankama. Čim se malo pomaknem, oni stanu kao ukopani i oprezno podižu glave. Nešto kasnije dolazi vrijeme odmora i izgleda da ih više uopće ne uznemirava moje prisustvo.

Preda mnom je livada puna jama koje je lako uočiti zbog toga što se pored njih nalaze humci od nešto svjetlije zemlje. Te jame služe sviscima kao skloništa u koja se skrivaju ako se nađu u opasnosti dok u potrazi za hranom nakratko izađu iz jazbine. Podzemne jazbine imaju središnju prostoriju do koje vodi nekoliko tunela. Dužina tih tunela kreće se od jednog do šest metara, a svisci se u njima orijentiraju  pomoću crnih brkova koji im rastu oko njuške.

Za oštrih zima skupine od 10 do 15 svizaca povlače se u jazbinu u kojoj će spavati zimski san. Mladi i stari svisci iz različitih ljetnih jazbina sakupe se u tom podzemnom skloništu, u koje su prethodno dovukli suhu travu, te sklupčani jedan do drugoga utonu u dugi zimski san. Njihova tjelesna temperatura spušta se ispod 8 Celzijevih stupnjeva, a broj otkucaja srca smanjuje se na tri do pet u minuti. Osim toga, udahnu i izdahnu svega dva do tri puta u minuti — tek toliko koliko je dovoljno za preživljavanje. Otprilike jednom mjesečno bude se da bi obavili nuždu u posebnim jamama koje se nalaze u drugom dijelu jazbine. One su tako čvrsto zatvorene da ne propuštaju zrak. U jazbini u kojoj svisci spavaju zimski san postoji više prostorija koje su također zatvorene, ali ne tako čvrsto da ne bi propuštale zrak. Time se omogućava bar minimalno strujanje zraka u jazbini.

Znanstvenici odavno pokušavaju otkriti kako svisci preživljavaju zimu. Nedavno su utvrdili da zimski san reguliraju neke žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem, a naročito štitna žlijezda. No zanimljivo je da te životinje ne utonu u zimski san kad im se ubrizga hormonske ekstrakte tih žlijezda. Isto tako, kad ih se usred ljeta izloži jakoj hladnoći, povećava im se aktivnost štitne žlijezde i ubrzava metabolizam, što im omogućava održavanje normalne tjelesne temperature. Očito instinktivno znaju da još nije vrijeme za zimski san.

Toliko smo uživali u promatranju svizaca da nismo ni primijetili kako vrijeme brzo prolazi. Već je prošlo podne i moramo napustiti svisce te se vratiti u dolinu. Stižemo u sumrak. Danas smo vidjeli mnoge prirodne ljepote, no mislim da nas se najviše dojmio zanimljiv susret sa sviscima.