OVIM riječima William Pitt želio je pokazati kako svaki čovjek ima pravo na malo privatnosti, to jest da oko jednog dijela svog života podigne ogradu koja će ga zaštititi od neželjenih pogleda.

U mnogim kulturama privatnost se različito doživljava. Primjerice, na Samoi, otoku Tihog oceana, kuće često nemaju zidova, pa se uglavnom sve što se događa u njima može lako vidjeti izvana. Pa ipak, čak ni tamo nije pristojno doći u nečiju kuću nepozvan.

 Ljudi su već davno osjetili potrebu za određenom mjerom privatnosti. Tisuće godina prije nego što je William Pitt izrekao riječi citirane u uvodu članka Biblija je ukazala na potrebu da se poštuje tuđu privatnost. Kralj Salamun napisao je: “Rijetko neka ti noga stupa u kuću bližnjega tvojega, da ne bi nasitivši se tebe omrzao na te” (Priče Salamunove 25:17). Apostol Pavao savjetovao je: ‘Učinite si ciljem gledati svoj posao’ (1. Solunjanima 4:11).

Pravo na privatnost toliko je važno da ga se u časopisu The UNESCO Courier nazvalo “kamenom temeljcem svih građanskih prava”. Nešto slično tome rekao je i jedan istaknuti političar iz Latinske Amerike: “Sva ljudska prava u određenom su smislu samo različiti aspekti čovjekovog prava na privatnost.”

Međutim, u današnje vrijeme kada se kriminal i globalni terorizam rapidno šire, države i njihove službe sigurnosti osjećaju sve veću potrebu da sruše barijere koje priječe uvid u nečiju privatnost kako bi mogle zaštititi svoje građane. Zbog čega? Zbog toga što razni kriminalni elementi u društvu koriste svoje pravo na privatnost kao paravan za zloću. No pronaći ravnotežu između odgovornosti koju država ima da zaštiti svoje građane i prava svakog pojedinca na privatnost nimalo nije lako.

Teroristički napadi koji su 11. rujna 2001. potresli svijet naveli su mnoge da promijene svoj stav prema pravu države da zadire u nečiju privatnost. “Ono što se dogodilo 11. rujna promijenilo je mnogo toga”, izjavio je za časopis BusinessWeek jedan bivši visoki službenik američkog Federal Trade Commissiona. On je nadalje rekao: “Teroristi djeluju u društvu koje štiti njihovu privatnost. Ukoliko je gubitak određene mjere privatnosti cijena koju treba platiti da bi se takve osobe raskrinkalo, većina će reći: ‘To je uredu, samo naprijed.’” U istom je časopisu stajalo: “Iz anketa koje su provedene nakon 11. rujna [2001] vidljivo je da 86% Amerikanaca nema ništa protiv šire primjene sustava za prepoznavanje lica; 81% njih želi još stroži nadzor bankarskih transakcija i transakcija kreditnim karticama, a 68% njih podržava uvođenje osobne iskaznice.”

Neke zapadne zemlje već razmatraju mogućnost uvođenja osobnih iskaznica koje bi sadržavale otiske prstiju i skeniranu sliku mrežnice vlasnika te bi omogućavale pristup policijskom dosjeu ili podacima o financijskom stanju dotične osobe. Naime, suvremena tehnologija omogućava da se podatke iz nečije osobne iskaznice poveže s podacima s njegove kreditne kartice, a potom i s kamerama za prepoznavanje lica. U slučaju primjene takvog sustava kriminalce bi bilo moguće uhapsiti na temelju kupnje neke robe koja im je potrebna za njihove protuzakonite aktivnosti.

Pokušaju li kriminalci sakriti oružje, primjerice bombe, pištolje ili noževe, ispod odjeće ili u svom domu, čak ni tada nisu sigurni. Naime, neke službe sigurnosti raspolažu takvim uređajima koji omogućavaju da se jasno vidi sve što se krije ispod odjeće. Najnoviji radari omogućavaju policiji da otkrije svakoga tko se kreće ili samo diše u susjednoj prostoriji. No da li pojačani nadzor uvijek doprinosi smanjenju kriminala?

Kada je stopa kriminala u Bourkeu, jednom zabačenom australskom gradiću, počela neumoljivo rasti, policija je u njemu postavila četiri interne televizijske kamere. Nakon toga broj krivičnih djela u gradu drastično se smanjio. No to što se desilo u tom gradiću ne dešava se uvijek. Primjerice, 1994. policija je u Glasgowu (Škotska) postavila 32 iste takve kamere  ne bi li kako smanjila broj krivičnih djela u tom gradu. Istraživanje Scottish Office Central Research Unita pokazalo je kako se naredne godine broj nekih krivičnih djela uistinu smanjio. Međutim, u izvještaju je također stajalo: “Broj prekršaja protiv javnog morala, u što spada i prostitucija, porastao je za 120, broj prijevara za 2 185, a ostalih prekršaja (uključujući i posjedovanje te prodaju droge) za 464.”

Čak i ako se pojačanim nadzorom uspije na nekom području smanjiti broj krivičnih djela, možda se ne uspije smanjiti ukupnu stopu kriminala. U listu The Sydney Morning Herald ukazano je na pojavu koju policija i kriminolozi nazivaju “preseljenje”. U njemu je stajalo: “Kada kriminalci shvate da ih na nekom području može snimiti kamera ili uhvatiti policijska patrola, prebace se na neko drugo područje.” Možda vas to podsjeća na riječi koje su još davno prije zapisane u Bibliji: “Tko čini zlo, mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se njegova djela ne bi razotkrila” (Ivan 3:20).

 No čak ni najsuvremeniji radari i sustavi za nadzor koji rade na principu rendgenskih zraka ne mogu pomoći policiji i drugim organima vlasti da otkriju što se krije u nečijem umu i srcu, gdje bi se ustvari trebalo voditi bitku protiv kriminala, mržnje i nasilja.

Pa ipak, već postoji jedna vrsta nadzora koja je daleko učinkovitija od bilo koje tehnologije koju je razvio čovjek. Kakav je to nadzor i kakav pozitivan učinak može imati na ljude i na njihovo ponašanje? O tome će biti govora u narednom članku.