NAKON što je Hitler okupirao Austriju, među ljudima je zavladao veliki optimizam. Mnogi su se nadali da će Hitlerov “Tisućugodišnji Reich” stati na kraj siromaštvu i nezaposlenosti. Čak su i katolički svećenici salutirali Hitleru, zahvaćeni groznicom patriotizma koja je zavladala čitavom nacijom.

Premda mi je bilo tek 19 godina, nisam se zanosio Hitlerovim obećanjima. Smatrao sam da nijedna ljudska vladavina ne može riješiti probleme čovječanstva.

Rođen sam 19. travnja 1919. u austrijskom gradu Donawitzu, kao treće i posljednje dijete u našoj obitelji. Otac je naporno radio u rudniku ugljena. Godine 1923. odveo je obitelj u Francusku, gdje se zaposlio u rudarskom gradiću Liévinu. Zbog svojih političkih uvjerenja bio je nepovjerljiv prema religiji. S druge strane, majka je bila pobožna katolkinja. Učila je nas djecu da vjerujemo u Boga i svake se večeri s nama molila. S vremenom je otac stekao tako odbojan stav prema religiji da je majci zabranio da ide u crkvu.

Potkraj 1920-ih upoznali smo Vinzenza Platajsa (zvali smo ga Vinko), mladića porijeklom iz Jugoslavije. On je bio u kontaktu s Istraživačima Biblije, kako su se u to vrijeme zvali Jehovini svjedoci. Ubrzo nakon toga počeo nas je posjećivati jedan Istraživač Biblije. Budući da je otac zabranio majci da ide u crkvu, ona je pitala Vinka može li se moliti Bogu kod kuće. On je citirao Djela apostolska 17:24, gdje stoji da Bog “ne živi u hramovima građenim rukom”, i rekao da je sasvim na mjestu moliti se Bogu kod kuće. Majci se to svidjelo, pa je počela pohađati sastanke u domovima Istraživača Biblije.

Otac je zahtijevao da se okani tih gluposti, kako je on to zvao. Kako bi nas spriječio da se družimo s Istraživačima Biblije, tjerao nas je da nedjeljom svi idemo na misu. Budući da je majka to odlučno odbila, otac je rekao da ja moram služiti u crkvi kao ministrant. Premda je poštovala tu očevu želju, majka je i dalje usađivala biblijska načela u moj um i srce te me vodila na sastanke Istraživača Biblije.

Godine 1928. Vinko i moja sestra Josephine — zvali smo je Pepi — simbolizirali su svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Poslije su se  vjenčali. Iduće godine u Liévinu im se rodila kći, Fini. Tri godine kasnije bili su pozvani da započnu s punovremenom službom u Jugoslaviji, gdje je djelo Jehovinih svjedoka bilo ograničeno. Premda su se suočavali s mnogim teškoćama, njihova radost i revnost u služenju Jehovi nije se umanjila. Zahvaljujući njihovom izvrsnom primjeru dobio sam želju da postanem punovremeni propovjednik.

Nažalost, 1932. naši su se roditelji zbog neslaganja razveli. Ja sam se s majkom vratio u Austriju, dok je moj stariji brat, Wilhelm (Willi), ostao u Francuskoj. Poslije više nisam puno kontaktirao s ocem. On je sve do svoje smrti gajio negativan stav prema nama.

Majka i ja nastanili smo se u austrijskom selu Gamlitzu. Budući da u blizini nije bilo skupštine, majka je redovito sa mnom razmatrala biblijske publikacije. Bili smo sretni što je Eduard Wohinz dvaput mjesečno na biciklu dolazio iz Graza kako bi nas ohrabrio u duhovnom pogledu. U svakom smjeru prevalio bi gotovo 100 kilometara!

Godine 1938, na početku Hitlerove strahovlade, brat Wohinz bio je uhapšen. Bilo nam je strašno kad smo saznali da je ugušen plinom u takozvanom institutu za eutanaziju u Linzu. Njegov izvanredan primjer vjere ojačao nas je da nastavimo vjerno služiti Jehovi.

Godine 1935. u Austriji je zabranjeno djelo Jehovinih svjedoka. Kad su 1938. Hitlerove trupe ušle u Austriju, postalo je krajnje opasno ići u službu propovijedanja. Budući da su susjedi znali da smo majka i ja Jehovini svjedoci, pazili smo da nas što manje čuju i vide. Ja sam čak počeo noćiti na sjeniku kako me nacisti ne bi uhvatili.

Do početka 1938. završio sam školu i počeo raditi u pekari. Budući da nisam htio pozdravljati s “Heil Hitler” niti postati član Hitlerove mladeži, bio sam otpušten s posla. No bio sam odlučniji no ikada da krštenjem u vodi simboliziram svoje predanje Jehovi Bogu.

Majka i ja kršteni smo 8. travnja 1938. Te smo se noći zajedno s još sedmero braće okupili u jednoj kolibi usred šume. Nakon govora za krštenje počeli smo se u razmacima od deset minuta jedan po jedan spuštati uskim puteljkom do praonice rublja. Tamo smo bili kršteni u betonskom koritu.

Desetog travnja 1938. održan je namješteni referendum o pripojenju Austrije Njemačkoj. U čitavoj zemlji moglo se vidjeti plakate na kojima je pisalo “Glasajte za Hitlera!” Majka i ja nismo morali ići na glasanje jer smo, nakon što smo dugo živjeli u Francuskoj, ostali bez državljanstva — što je meni kasnije spasilo život. Franz Ganster iz Klagenfurta u južnoj Austriji redovito nam je donosio Kulu stražaru. Tako smo dobivali duhovnu snagu iz Božje Riječi prije nego što je počeo bjesnjeti Drugi svjetski rat.

Willi, koji je bio četiri godine stariji od mene, nije kontaktirao s majkom i sa mnom otkako smo devet godina ranije napustili Francusku. Premda ga je majka u mladosti poučavala na temelju Biblije, bio je zaveden idejom da je Hitlerov politički program ključ za veličanstvenu budućnost. U svibnju 1940. Willi je u Francuskoj osuđen na dvije godine zatvora zbog toga što se kao nacist bavio protuzakonitim aktivnostima. No uskoro je  njemačka vojska okupirala Francusku, pa je bio pušten na slobodu. Tada nam je poslao razglednicu iz Pariza. Bilo nam je drago što je živ, ali smo se šokirali kad smo saznali tko je postao!

Za vrijeme rata Willi nas je mogao često posjećivati zahvaljujući tome što je bio u dobrim odnosima s esesovcima (pripadnicima SS-a, ili Schutzstaffela, kako se nazivala Hitlerova elitna garda). Bio je impresioniran Hitlerovim vojnim uspjesima. Gotovo svaki put kad bih mu pokušao skrenuti pažnju na našu biblijsku nadu, on bi rekao: “Gluposti! Pogledaj Hitlerov munjeviti rat. Nijemci će uskoro zavladati svijetom!”

Kad je u veljači 1942. Willi ponovno dobio dopust i došao k nama, dao sam mu knjigu Neprijatelji, koju su objavili Jehovini svjedoci. Na moje veliko iznenađenje, pročitao ju je u jednom dahu. Počeo je shvaćati da je Hitlerov režim osuđen na propast. Willi je prije podupirao taj nečovječni režim, no sada je čvrsto odlučio da što prije ispravi svoju grešku.

Kad nas je posjetio idućeg mjeseca, bio je drugi čovjek. Rekao je: “Antone, izabrao sam krivi put!”

“Willi”, rekao sam mu, “bojim se da si to prekasno shvatio.”

“Ne”, uzvratio je on, “nije prekasno! Biblija nam kaže da ‘učinimo ono što možemo dok smo još živi’, a ja sam, hvala Bogu, još uvijek živ!” (Propovjednik 9:10).

“I što onda namjeravaš učiniti?” pitao sam ga.

“Ne želim više biti vojnik”, odgovorio mi je. “Prekinut ću veze s nacistima i vidjeti što će biti dalje.”

Odmah je otputovao u Zagreb, kako bi još jednom posjetio našu sestru Pepi. Nakon što je tamo neko vrijeme pohađao zabranjene sastanke Jehovinih svjedoka, potajno se krstio. Tako se rasipni sin najzad vratio kući! (Luka 15:11-24).

Kako bi umakao nacistima u Francuskoj, Willi je pokušao prijeći preko granice u Švicarsku. Međutim, uhapsila ga je njemačka vojna policija. U Berlinu je izveden pred vojni sud koji ga je 27. srpnja 1942. zbog dezertiranja osudio na smrt. Dobio sam dopuštenje da ga posjetim u vojnom zatvoru u Tegelu, na sjeveru Berlina. Odveli su me u neku malu ćeliju u koju je uskoro ušao i Willi. Bio je lancima vezan za stražara. Kad sam vidio kako izgleda, suze su mi navrle na oči. Nismo se smjeli zagrliti i imali smo samo 20 minuta da se oprostimo.

Primijetivši moje suze, Willi je rekao: “Antone, zašto plačeš? Trebaš se radovati! Ja sam jako zahvalan Jehovi što mi je pomogao da ponovno nađem istinu! Kad bih umro za Hitlera, ne bih imao nikakvu nadu. No ja ću umrijeti za Jehovu, a to znači da ću sigurno uskrsnuti i da ćemo se ponovno vidjeti!”

U svom oproštajnom pismu Willi nam je napisao: “Naš dragi Bog, kojem služim, daje mi sve što mi treba i sigurno će biti uz mene do samog kraja kako bih ustrajao u kušnji i izašao iz nje kao pobjednik. Ponovno vas uvjeravam da ne žalim zbog ovoga i da sam ostao vjeran Gospodinu!”

Idućeg dana, 2. rujna 1942, Willi je smaknut u zatvoru u Brandenburgu, nedaleko od Berlina. Bilo mu je 27 godina. Njegov primjer svjedoči o istinitosti riječi koje nalazimo u Filipljanima 4:13: “Za sve imam snage uz pomoć onoga koji mi daje snagu.”

Godine 1941. njemačka je vojska okupirala Jugoslaviju. Kasnije su se Pepi, njen muž Vinko i njihova 12-godišnja kći Fini vratili kući u Austriju. Do tada je većina Jehovinih svjedoka u Austriji već bila odvedena u zatvore ili koncentracione logore. Budući da su Pepi, Vinko i Fini bili bez državljanstva — drugim riječima,  nisu bili njemački državljani — poslani su na prisilni rad na jedno imanje na jugu Austrije, nedaleko od našeg doma.

A onda je 26. kolovoza 1943. Vinka uhapsio Gestapo (nacistička tajna policija). Kad se Fini htjela oprostiti od svog oca, šef policije tako ju je jako udario da je odletjela na drugi kraj sobe. Gestapovci su Vinka često preslušavali i okrutno tukli, a nakon nekog vremena poslali su ga u zatvor Stadelheim u Münchenu.

Šestog listopada 1943. policija me uhapsila na radnom mjestu. Odveden sam u zatvor Stadelheim, onaj isti u kojem je bio i Vinko. Budući da sam dobro govorio francuski, bio sam prevodilac za francuske ratne zarobljenike. Za vrijeme šetnji po zatvorskom dvorištu imao sam priliku popričati s Vinkom o tome što ima novo.

Nakon nekog vremena Vinko je osuđen na smrt. Bio je optužen da je nabavljao Jehovinim svjedocima biblijsku literaturu te da je financijski pomagao suprugama Jehovinih svjedoka koji su bili u koncentracionim logorima. Bio je prebačen u isti zatvor nedaleko od Berlina u kojem je smaknut Willi. Tamo mu je 9. listopada 1944. odrubljena glava.

Vinkov posljednji susret s obitelji bio je posebno potresan. Našli su ga okovanog i premlaćenog. Budući da je bio u okovima, nije ih mogao ni zagrliti. Fini je imala 14 godina kad je posljednji put vidjela oca. Ona se još uvijek sjeća njegovih posljednjih riječi: “Brini se za mamu, Fini!”

Nakon što joj je otac smaknut, Fini je bila odvojena od majke i dodijeljena jednoj nacističkoj obitelji koja ju je nastojala “preodgojiti”. Članovi te obitelji često su je okrutno tukli. Kad je ruska vojska ušla u Austriju, strijeljala je članove te njemačke obitelji koji su je zlostavljali. Smatralo ih se naročito opasnim nacistima.

Nakon rata moja je sestra nastavila s punovremenom službom. Zajedno sa svojim drugim mužem, Hansom Försterom, služila je u švicarskoj podružnici Jehovinih svjedoka sve do svoje smrti 1998. Fini slijedi primjer svojih roditelja i danas služi pravom Bogu, Jehovi, u Švicarskoj.

Početkom 1945. u bombardiranju Münchena oštećene su mnoge zgrade, pa tako i zatvor u kojem sam se ja nalazio. Čitav grad bio je razoren. Nakon što sam godinu i po proveo u zatvoru konačno sam izveden pred suca na saslušanje. Bilo je to samo dva tjedna prije službenog završetka rata, 8. svibnja 1945. Na saslušanju su me pitali: “Jesi li spreman ići u vojsku?”

“Zatvorenik ne smije nositi uniformu ni govoriti ‘Heil Hitler’”, odgovorio sam. Kad su me pitali jesam li spreman služiti u njemačkoj vojsci, rekao sam: “Dajte mi, molim vas, moj regrutni list, pa ću vas obavijestiti o svojoj odluci!”

Nakon nekoliko dana rat je završio, pa su mi rekli da mogu otići. Nedugo nakon toga preselio sam se u Graz, gdje je osnovana mala  skupština od 35 Jehovinih svjedoka. Danas na području Graza djeluje osam skupština.

Nedugo nakon završetka rata upoznao sam Helene Dunst, mladu učiteljicu koja je prije bila članica nacističke stranke. Potpuno se razočarala u nacizmu. Kad sam prvi put s njom razgovarao, pitala me: “Kako to da vi znate da je Božje ime Jehova, a drugi ne znaju?”

“To je zato što većina ljudi ne proučava Bibliju”, odgovorio sam joj. Zatim sam joj u Bibliji pokazao Božje ime.

“Ako Biblija kaže da je Božje ime Jehova, onda bismo to svima trebali reći!” rekla je uzbuđeno. Helene je počela propovijedati o biblijskim istinama, a godinu dana kasnije simbolizirala je svoje predanje Jehovi krstivši se u vodi. Vjenčali smo se 5. lipnja 1948.

Prvog travnja 1953. postali smo punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. Kasnije smo bili pozvani da pohađamo 31. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, koja se nalazila nedaleko od South Lansinga (New York, SAD). Tamo smo uživali u divnom druženju s ostalim polaznicima iz 64 zemlje.

Po završetku Gileada poslani smo natrag u Austriju. Nekoliko godina posjećivali smo skupštine kako bismo duhovno ojačali braću. Potom smo pozvani da služimo u podružnici Jehovinih svjedoka u Luksemburgu. Kasnije smo bili zamoljeni da prijeđemo u austrijsku podružnicu, koja se nalazi u Beču. Tamo smo 1972. počeli učiti hrvatski odnosno srpski jezik kako bismo mogli svjedočiti mnogim stranim radnicima koji su došli u Beč iz tadašnje Jugoslavije. Danas u Beču ima osam skupština koje održavaju sastanke na hrvatskom odnosno srpskom jeziku. Sačinjavaju ih ljudi iz gotovo svih dijelova Evrope!

Dvadeset i sedmog kolovoza 2001. Helene je zaspala smrtnim snom. Tijekom 53 godine našeg sretnog braka bila mi je divna životna suputnica na koju sam se uvijek mogao osloniti. Sada mi još više znači nada u uskrsnuće.

Unatoč tragedijama koje sam doživio, drago mi je što još uvijek mogu služiti u austrijskoj podružnici. U posljednje vrijeme pružila mi se posebna prilika da povodom otvorenja izložbe “Zaboravljene žrtve nacističkog režima” ispričam neka svoja iskustva. Od 1997. ta je izložba obišla 70 većih mjesta i gradova u Austriji, pruživši priliku preživjelim žrtvama nacističkih zatvora i koncentracionih logora da iz prve ruke pričaju drugima o vjeri i hrabrosti pravih kršćana u vrijeme nacističkog progona.

Čast mi je što sam osobno poznavao te vjerne ljude. Oni na izvanredan način svjedoče o istinitosti riječi zapisanih u Rimljanima 8:38, 39: “Ni smrt ni život ni anđeli ni vladavine ni ono što je sada ni ono što će doći ni sile ni visina ni dubina ni bilo što drugo što je stvoreno neće [nas] moći rastaviti od Božje ljubavi koja je u Kristu Isusu, našem Gospodinu.”