NEKADA se protezala od sjevera do juga Zapadne Australije. Godine 1907, kad je dovršena ta 1 833 kilometra duga ograda od drva i žice, bila je to najduža ograda na svijetu. Službeno je nazvana Ograda za zaštitu od zečeva br. 1.

Kao što se vidi iz njenog naziva, ograda je sagrađena radi zaštite od silnog mnoštva zečeva koji su krajem 19. stoljeća počeli dolaziti u zapadni dio Australije. Danas još uvijek postoji velik dio te barijere stare stotinjak godina. Međutim, u novije vrijeme ona je zbog jednog neobičnog razloga postala predmet znanstvenih istraživanja. Izgleda da ta umjetna barijera indirektno utječe na vremenske prilike u tom području.

Prije nego što razmotrimo kako ograda koja je visoka tek jedan metar može utjecati na vremenske prilike, upoznajmo se malo bolje s njenom neobičnom poviješću.

U razdoblju od 1901. do 1907. otprilike 400 radnika gradilo je Ogradu za zaštitu od zečeva, kojom se nastojalo zaustaviti mnoštvo zečeva koji su dolazili s istoka. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede Zapadne Australije, “brodom je dopremljeno otprilike 8 000 tona građevnog materijala, koji je potom željeznicom poslan u glavna skladišta, odakle ga se na konjima, devama i magarcima otpremalo u udaljena područja gdje se gradila ograda”.

S obje strane ograde radnici su raskrčili šikaru i napravili stazu široku tri metra. Na nekim su mjestima stupovi za ogradu napravljeni od oborenih stabala, a tamo gdje nije bilo stabala dopremljeni su željezni stupovi. Po završetku radova dobivena je ne samo ograda koja je zaustavljala zečeve nego i staza koja se protezala duž čitavog kontinenta.

Ograda je bila poput ogromne klopke u koju su se hvatali zečevi koji su dolazili iz unutrašnjosti kontinenta. Ona ih je usmjeravala prema oborima u kojima su ugibali. Međutim, na nekim su se mjestima zečevi ipak penjali preko ograde. Kako? Dok su nezaustavljivo hrlili prema zapadu, penjali su se po hrpama uginulih zečeva koje su sezale gotovo do samog vrha žice i tako su u velikom broju prelazili ogradu. Zato su u blizini prvobitne ograde kasnije postavljene još dvije, tako da je ukupna dužina ograde iznosila 3 256 kilometara.

Nekolicina čuvara, među kojima je bio Frank H. Broomhall, patrolirala je duž te dugačke ograde. U svojoj knjizi The Longest Fence in the World Broomhall kaže: “Dužnost čuvara (...) bila je održavati ogradu i stazu uz nju (...), s obje strane ograde raskrčivati šikaru i sjeći stabla do predviđene širine, održavati vrata koja su bila postavljena duž ograde na svakih tridesetak kilometara te uklanjati [uginule zečeve] iz obora.”

Mora da su čuvari ograde zbog prirode svog posla bili jako usamljeni. Svaki je imao svoju devu te je trebao paziti na kilometre ograde, koja se protezala dokle god pogled seže. Neki nisu imali čak ni devu, nego su patrolirali duž svog dijela ograde vozeći se biciklom po neravnoj stazi. Danas duž preostalih dijelova ograde čuvari patroliraju puno udobnije — vozeći se terenskim vozilima.

Premda ograda nije u potpunosti zaustavila napasne zečeve, pokazala se kao dobra zaštita od jedne druge nevolje — invazije emua, jedne od autohtonih australskih vrsta ptica. Godine 1976. preko 100 000 tih ogromnih neletača počelo se seliti prema plodnim poljoprivrednim zemljištima koja se nalaze zapadno od ograde. Međutim, ograda ih je zaustavila. Premda je oko 90 000 ptica moralo biti ubijeno, te je godine ipak spašen velik dio ljetine.

Nakon te krizne situacije popravljeno je 1 170 kilometara ograde, koja je na nekim mjestima čak i malo pomaknuta, kako bi se poljoprivredna zemljišta Zapadne Australije zaštitilo od emua i lutajućih čopora divljih pasa. Tako je ograda postala i svojevrsna  linija razgraničenja. Na istočnoj strani nalazi se pustoš koja je karakteristična za unutrašnjost Australije, a na zapadu polja zasijana poljoprivrednim kulturama.

Možda upravo ta drastična razlika u vrsti vegetacije može objasniti utjecaj ograde na vremenske prilike. Prirodoslovni časopis The Helix piše: “Koliko god to bilo nevjerojatno, istočno od ograde količina oborina se povećala, a na zapadnoj strani se smanjila.” Zbog toga samoniklo bilje s istočne strane ograde redovito dobiva vodu prirodnim putem, dok na zapadnoj strani poljoprivrednici sve češće moraju navodnjavati svoja polja. Navodeći jedan od mogućih uzroka tih promjena, časopis objašnjava: “Iz lišća poljoprivrednih kultura koje nemaju duboko korijenje ne isparava se toliko vlage kao iz lišća samoniklog bilja čije korijenje seže duboko u zemlju.”

Komentirajući još jedan uzrok, Tom Lyons, profesor meteorologije, kaže: “Prema našoj teoriji, samoniklo je bilje puno tamnije od onog koje se uzgaja na poljoprivrednim površinama te stoga ispušta u atmosferu više topline, što ima za posljedicu (...) nastanak vrtložnih zračnih struja koje doprinose stvaranju oblaka.”

Ograda za zaštitu od zečeva možda i nije spasila zapadnoaustralske poljoprivrednike od najezde zečeva, no u budućnosti bi se ipak mogla pokazati veoma korisnom. Na temelju njenog utjecaja na vremenske prilike mogli bismo naučiti da je za dobro gospodarenje zemljom potrebno dugoročno razmišljanje.