NALAZILA se na jednom od raskrižja drevnog svijeta — na mjestu gdje su se nekada ukrštavali karavanski putevi koji su povezivali Sredozemlje i Kinu, Egipat i Anatoliju. Njenim su tlom kročile vojske Akada, Babilona, Egipta, Perzije, Grčke i Rima. Stoljećima kasnije njome su gazili Turci i križari. U novije vrijeme za prevlast nad njom otimali su se Francuzi i Britanci.

Još i danas jedan dio područja koji je ta zemlja nekada obuhvaćala nosi ime koje je nosila i pred više tisuća godina — Sirija. Premda se u međuvremenu na tom prostoru puno toga promijenilo, u Siriji još uvijek ima mnogo toga što nas vraća u davne dane njene prošlosti. Posebice je zanimljiva istraživačima Biblije kao zemlja kojoj je pripala značajna uloga u biblijskoj povijesti.

Uzmimo za primjer Damask, glavni grad Sirije. Za njega se kaže da je jedan od najstarijih gradova na svijetu koji je nastanjen još otkako je osnovan. Taj grad koji je smješten u podnožju gorja Antilibanon i kroz koji protječe rijeka Barada prava je oaza na samom rubu velike Sirijske pustinje gdje su stoljećima rado navraćali putnici namjernici. Vjerojatno je kroz taj grad prošao i patrijarh Abraham dok je putovao prema jugu, u zemlju Kanaan. Čak je u svoj dom kao slugu uzeo Elijezera ‘Damaščanina’ (1. Mojsijeva 15:2).

Gotovo tisuću godina nakon tog vremena sirijski kraljevi iz Sobe ratovali su protiv prvog izraelskog kralja, Saula (1. Samuelova 14:47). Drugi izraelski kralj, David, također se borio protiv kraljeva Arama (hebrejsko ime za Siriju), porazio ih i ‘namjestio vojsku u Siriju što je pod Damaskom’ (2. Samuelova 8:3-8). Tako se između Izraela i Sirije zametnulo dugotrajno neprijateljstvo (1. Kraljevima 11:23-25).

Međutim, početkom prvog stoljeća n. e. neprijateljstvo između Sirijaca i Židova već je, po svemu sudeći, bilo znatno oslabilo. U Damasku je u to vrijeme čak postojalo nekoliko židovskih sinagoga. Možda vam je poznato da se Savao (kasnije Pavao) iz Tarza preobratio na kršćanstvo upravo dok je putovao iz Jeruzalema u Damask (Djela apostolska 9:1-8).

Ništa u današnjem Damasku ne ukazuje na to da je nekada tim gradom prošao Abraham ili da je bio pod vlašću Davida. No zato su tu ostaci starog rimskog grada i njegova  glavna ulica, nekadašnja starorimska Via Recta (Ravna). U jednoj kući u toj ulici Ananija je pronašao Savla koji se tu smjestio nakon svog čudesnog obraćenja na kršćanstvo pred samim Damaskom (Djela apostolska 9:10-19). Mada danas ova ulica izgleda dosta drugačije nego u rimsko doba, ostaje činjenica da je baš u njoj apostol Pavao započeo sa svojom izvanrednom kršćanskom službom. Ulica Ravna završava pred Istočnim vratima, koja također potječu iz doba Rimljana. Pogled na gradske zidine i kuće koje se nalaze na njihovom vrhu otkriva nam kako je Pavao mogao pobjeći kroz otvor u zidu, kroz koji su ga učenici spustili u košari (Djela apostolska 9:23-25; 2. Korinćanima 11:32, 33).

Otprilike tri sata vožnje od Damaska u pravcu sjeveroistoka nalazi se značajno arheološko nalazište: Palmira, koja se u nekim prijevodima Biblije spominje pod imenom Tadmor (2. Dnevnika 8:4, St). Ta oaza, koja se nalazi na pola puta između Sredozemnog mora i rijeke Eufrata, vodu dobiva iz podzemnih izvora u koje dotječe voda iz planina na sjeveru. U staro doba Palmira se nalazila dosta južnije od trgovačkog puta između Mezopotamije i zemalja na zapadu koji je prolazio područjem takozvanog Plodnog polumjeseca. No nestabilna politička situacija na sjeveru u prvom stoljeću pr. n. e. utjecala je na to da se trgovina počne odvijati kraćim, nešto južnijim putem. Tada je Palmira doživjela svoj puni procvat.

 Rim, kojem je Palmira služila kao svojevrsna tampon zona na istočnim rubovima carstva, ubrzo ju je pripojio svojoj provinciji Siriji, no nakon nekog vremena proglašena je slobodnim gradom. Veliki hramovi, monumentalni slavoluci, kupališta i kazalište, sve se to nizalo duž veličanstvene ulice koju su s obje njene strane krasile kolonade. Te su kolonade bile popločene za pješake, dok je sama cesta ostala nepopločena zbog karavana deva koje su tuda prolazile. Naime, u Palmiri su se zaustavljale karavane koje su održavale trgovačke veze između Kine odnosno Indije na Istoku i grčko-rimskog svijeta na Zapadu. Tu su morale plaćati porez na svilu, začine i drugu robu koju su prenosile.

Palmira je u vrijeme svog najvećeg prosperiteta, u trećem stoljeću n. e., imala otprilike 200 000 stanovnika. U to je vrijeme njena ambiciozna kraljica Zenobija ukrstila mačeve s Rimom i 272. n. e. doživjela svoj konačni poraz. Zenobija je tako i nesvjesno ispunila jedan dio proročanstva koje je prorok Danijel zapisao otprilike 800 godina prije toga * (Danijel 11. poglavlje). Nakon što je Zenobija poražena Palmira je još neko vrijeme opstala kao strateški važno mjesto u Rimskom Carstvu, no više nikada nije povratila svoju prijašnju moć i sjaj.

Nešto sjeveroistočnije od Palmire, udaljen tri sata vožnje kroz pustinju, nalazi se grad Dayr az Zawr, odakle se pruža pogled na veličanstvenu rijeku Eufrat. Ova povijesna rijeka koja izvire u planinama istočne Anatolije (azijski dio Turske) u Siriju ulazi tek nešto sjevernije od Karkemiša i nastavlja svoj put u smjeru jugoistoka do Iraka. Nedaleko od granice s Irakom nalaze se ostaci dva drevna sirijska grada.

Otprilike 100 kilometara jugoistočno od granice, na jednoj okuci Eufrata, leže ruševine drevne utvrde, grada Dura-Europosa. Još 25 kilometara dalje u istom smjeru leže ostaci grada Marija. Taj nekada bogati trgovački grad razoren je u 18. stoljeću pr. n. e. u napadu babilonskog kralja Hamurabija. U arhivu njegove kraljevske palače pronađeno je najmanje 15 000 ispisanih glinenih pločica — dokumenata koji su uvelike pomogli da se rasvijetli to povijesno razdoblje.

Prilikom razaranja grada Hamurabijeva vojska rušila je gornje dijelove kuća i zgrada, zatrpavajući donje prostorije ciglom i zemljom. Tako su i nesvjesno zaštitili zidne slike, kipove, predmete od keramike i druge brojne predmete na tom lokalitetu, koji je 1933. otkrio jedan tim francuskih arheologa. Predmete koji su pronađeni na tom mjestu danas se može vidjeti u muzejima grada Damaska i Alepa te u Louvreu u Parizu.

Slijedeći Eufrat u smjeru sjeverozapada, stižemo da grada Alepa (Halab). Za njega se isto kao i za Damask kaže da je jedan od najstarijih neprekidno nastanjenih gradova na svijetu. Njegovi bazari spadaju u red najslikovitijih tržnica na Bliskom istoku.

Malo južnije od Alepa nalazi se Tel Mardih, gradić koji je podignut na mjestu nekadašnjeg drevnog grada-države Eble. Ebla je bila moćni trgovački grad, koji je u drugoj polovini trećeg tisućljeća pr. n. e. dominirao sjevernom Sirijom. Tokom iskapanja na tom mjestu pronađeni su ostaci hrama posvećenog babilonskoj božici Ištar. Otkrivena je i kraljevska palača u čijem je arhivu pronađeno oko 17 000 glinenih pločica. Predmete pronađene na tom mjestu može se razgledati u muzeju u Idlibu, malenom gradiću udaljenom 25 kilometara od nalazišta.

Južno od Eble, na putu koji vodi prema Damasku, nalazi se Hama, biblijski Emat odnosno Hamat (4. Mojsijeva 13:21). Kroz nju protječe rijeka Orontes, što je čini jednim od najugodnijih sirijskih gradova. Nakon Hame slijedi Ras Šamra, koja je podignuta na mjestu drevnog grada Ugarita. U trećem i drugom tisućljeću pr. n. e. Ugarit je bio bogata trgovačka luka, čiji su stanovnici bili predani obožavatelji Baala i Dagona. Od 1929. francuski arheolozi iskopali su mnoštvo glinenih pločica i brončanih predmeta s natpisima koji otkrivaju mnogo o izopačenom obožavanju Baala. To nam pomaže da bolje razumijemo zbog čega je Kanaance, narod koji je obožavao Baala, Bog osudio na istrebljenje (5. Mojsijeva 7:1-4).

Da, u današnjoj Siriji još je mnogo toga što svjedoči o njenoj zanimljivoj prošlosti.