NEDJELJA, 27. siječnja 2002, ostala je u Lagosu (Nigerija) zapamćena kao Crna nedjelja. Tog su dana eksplozije u podzemnom skladištu oružja snažno potresle čitav grad i obasjale večernje nebo. Nekoliko sati kiša projektila i krhotina padala je u radijusu od tri kilometra oko skladišta, sijući paniku u čitavom gradu.

Glasine koje su se širile izazvale su još veći strah. Mnoštva prestravljenih ljudi izjurila su na ulice, ne znajući ni od čega ni kuda bježe. U noćnoj tami stotine ljudi, među kojima je bilo i mnogo uspaničene djece, palo je u kanale i utopilo se u mutnoj vodi. Kuće, škole, poslovne zgrade i industrijska postrojenja uništeni su ili teško oštećeni, uslijed čega je tisuće ljudi ostalo bez krova nad glavom i bez posla. U tragediji je prema nekim procjenama živote izgubilo oko 1 000 ljudi. No prema nekim kasnijim procjenama broj žrtava bio je još veći.

U stambenim naseljima koja se nalaze u blizini vojnog objekta u kojem se zbila eksplozija narednih je dana pronađeno i vraćeno otprilike 1 350 neeksplodiranih bombi, raketa i ručnih granata. Jedan je čovjek u svojoj dnevnoj sobi pronašao neki metalni predmet. Ne znajući da je to bomba, stavio ju je u prtljažnik automobila i vratio nadležnim organima.

Kad su u nigerijskoj podružnici Jehovinih svjedoka čuli za eksploziju u Lagosu, odmah su stupili u kontakt s jednim tamošnjim starješinom i u grad uputili 16 putujućih nadglednika kako bi procijenili potrebe oko 36 000 Jehovinih svjedoka koliko ih živi u Lagosu. Podružnica je poslala i milijun naira (oko 10 000 dolara) pomoći te dala upute za osnivanje odbora za elementarne nepogode radi pružanja pomoći nastradalima.

 Od Jehovinih svjedoka teško je ranjen jedan muškarac kojeg je pogodio komad šrapnela, dok su, nažalost, dvije mlade žene poginule. Osim toga, oštećene su i dvije Dvorane Kraljevstva te domovi 45 obitelji Jehovinih svjedoka.

Šest dana nakon eksplozije, 2. veljače 2002, u drugom dijelu grada izbili su etnički sukobi. Prema podacima kojima raspolaže Crveni križ, u tim je sukobima živote izgubilo 100 osoba, 430 je ranjeno, 3 000 njih moralo je napustiti svoje domove i spaljeno je 50 kuća. Odbor za elementarne nepogode koji je već bio zaposlen zbrinjavanjem potreba onih koji su nastradali te Crne nedjelje smjesta je organizirao da se potraži kršćansku braću koja žive u tom dijelu grada.

Međutim, zahvaljujući tome što je u vrijeme izbijanja sukoba većina Jehovinih svjedoka bila na pokrajinskom sastanku, nitko nije stradao. Pa ipak, mnogi iz pet skupština koje djeluju na području grada koje je bilo zahvaćeno sukobima nisu se imali gdje vratiti jer su im kuće bile uništene. No njihova kršćanska braća spremno su im pružila utočište. Tako su jedan Jehovin svjedok, koji je inače liječnik, i njegova supruga smjestili 27 osoba koje su ostale bez krova nad glavom.

Jehovini svjedoci u Lagosu koji nisu stradali u eksploziji i u etničkim sukobima velikodušno su poklonili hranu, odjeću i druge neophodne potrepštine. Nadglednik grada je izjavio: “Braća iz Lagosa dala su daleko više nego što je nastradalima bilo potrebno.” Podružnica je čak morala pisati skupštinama i zamoliti ih da obustave prikupljanje pomoći. Na kraju su još tri kamiona preostalih stvari poslana u podružnicu, gdje je sav višak spremljen u skladište.

Skupštinski starješine posjetili su mnoge nastradale i članove obitelji poginulih kako bi im pružili biblijsku utjehu. Odbor za elementarne nepogode organizirao je popravak oštećenih kuća. Žrtve eksplozije i etničkih sukoba opskrbio je neophodnim potrepštinama, odjećom i hranom, a onima koji su ostali bez doma pomogao je pronaći smještaj. Pomoć tog odbora primilo je ukupno 90 obitelji i pojedinaca.

Mnogi nastradali jednostavno nisu mogli vjerovati što su sve braća učinila za njih. Jedan Jehovin svjedok rekao je članovima odbora za elementarne nepogode: “Dok god budem živ, Jehova će mi biti ‘utočište i sila’!” (Psalam 46:1, 2).

I drugi su zapazili brigu koju su u tom kriznom razdoblju Jehovini svjedoci pokazivali jedni prema drugima. Ujak jedne Jehovine svjedokinje koja je smrtno stradala rekao je starješinama skupštine kojoj je njegova nećakinja pripadala: “Opet ću doći kako bih vam se dolično zahvalio i još više toga saznao.” Svojoj je obitelji rekao: “Zadivljen sam onim što sam vidio u Lagosu. Čak ni rodbina nije učinila toliko koliko su učinili ti ljudi.”