“U USPOREDBI s ne baš tako davnom prošlošću, mi danas živimo u svijetu obilja. (...) Teoretski (...) hrane ima više nego dovoljno za sve.” Tako stoji u jednoj studiji koju je objavila Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). No ako je ta izjava točna, u čemu je onda problem?

“Problem je u neravnomjernoj proizvodnji i raspodjeli hrane”, kažu predstavnici WHO-a. “Nažalost, prečesto se događa da siromašno stanovništo zemalja u razvoju praznih ruku i praznog želuca samo bespomoćno promatra kako se plodove bogate berbe i obilne žetve izvozi u druge zemlje radi novca. Dugoročne interese mnogih žrtvuje se u korist kratkoročnih interesa pojedinaca.” Jedno novije istraživanje koje je provela Organizacija Ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu (FAO) pokazalo je kako ‘najbogatija petina ljudi’ na našem planetu ‘pojede 45 posto ukupne količine mesa i ribe, dok najsiromašnija petina pojede tek 5 posto’.

No osim toga, “slabo obrazovanje i nedostatak točnih informacija također doprinosi pojavi pothranjenosti”, kažu u Fondu Ujedinjenih naroda za pomoć djeci, dodajući: “Bez razrađenih informacijskih strategija te boljih i svima dostupnih obrazovnih programa naprosto nije moguće razviti svijest ljudi te im pomoći da steknu znanje i navike koji su neophodni za suzbijanje pothranjenosti.” S druge pak strane, nedostatak hrane utječe na slabljenje zdravstvenog stanja osobe i njene sposobnosti da stekne bolje obrazovanje — čime se stvara još jedan začarani krug.

Usprkos svim tim frustrirajućim problemima, neki stručnjaci s tog područja ne gube nadu. Naprimjer, generalni direktor FAO-a Jacques Diouf rekao je čemu se on nada: “U svojim mislima vidim sliku svijeta u kojem svaki muškarac, žena i dijete svakodnevno ima dovoljno kvalitetne i zdrave hrane. U tom svijetu nema toliko šokantnih ekstrema što se tiče bogatstva i siromaštva. Vidim toleranciju, a ne diskriminaciju; mir a ne građanske sukobe; život u skladu s prirodom, a ne njeno uništavanje; opće blagostanje, a ne potpuno beznađe.”

 Međutim, kako smo već vidjeli, da bi se te nade ostvarile, potrebno je nešto više od povećanja proizvodnje i bolje raspodjele hrane. Za takvo što potrebno je da čitavim svijetom zavlada pravda te da ljudi pokazuju nesebičnu brigu za druge. No takva plemenita svojstva baš i nisu karakteristična za ovo naše doba u kojem se sve gleda kroz novac.

Je li moguće odstraniti tako velike zapreke kao što su pohlepa, siromaštvo, natjecateljski duh i sebičnost koji se nalaze na putu prema svijetu u kojem ne bi bilo pothranjenosti ili je sve to samo nedostižan san?

Prema onome što stoji u Bibliji, ne bismo trebali biti iznenađeni zbog postojanja tih dubljih problema koji dovode do pothranjenosti. Božja Riječ kaže: “U posljednjim danima nastat će kritična vremena s kojima se teško izlazi na kraj. Jer ljudi će biti ljubitelji sebe, ljubitelji novca, (...) bez prirodne naklonosti, nepristupačni bilo kakvom dogovoru, (...) bez ljubavi prema dobroti, (...) imat će vanjski oblik odanosti Bogu, ali će se pokazati lažnima s obzirom na njenu snagu” (2. Timoteju 3:1-5).

Mogu li ljudi sami, bez Božje pomoći, promijeniti tako duboko ukorijenjene stavove? To se ne čini baš vjerojatnim, zar ne? Možda ste već zapazili kako ponekad ljudi koji imaju određenu mjeru autoriteta imaju najbolje namjere i žele riješiti socijalne probleme koji pogađaju čovječanstvo, no sebičnost, ljubav prema novcu i još mnoge loše osobine drugih sprečavaju ih u tome i osujećuju čak i ona najiskrenija nastojanja (Jeremija 10:23).

Pa ipak, rješenje tog problema nije samo nedostižan san. Biblija obećava da će Božje Kraljevstvo okončati nepravdu i sve druge patnje koje pogađaju današnje čovječanstvo.

U Izaiji 9:6, 7 govori se o toj divnoj nadi: “Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kojemu je vlast na ramenu, i ime će mu biti: divni savjetnik, Bog silni, otac vječni, knez mira. Bez kraja će rasti vlast i mir na prijestolju Davidovu i u kraljevstvu njegovu da se uredi i utvrdi sudom i pravdom odsada dovijeka. To će učiniti revnost Jehove nad vojskama.”

To je ono isto Kraljevstvo za koje se ljudi mole kada ponavljaju Očenaš, u kojem kažu Bogu: “Neka dođe kraljevstvo tvoje” (Matej 6:9, 10). Zapazite da Izaija spominje kako će to “učiniti revnost Jehove nad vojskama”. Da, Jehova Bog oduvijek je želio pružiti ljudima sve što im je potrebno. Čak je i Zemlju stvorio tako da ona može proizvesti dovoljno hrane za sve.

Za njega se u Psalmu 65:9-13 kaže: “Nadgledaš zemlju i zalijevaš je, obilno je obogaćavaš; potok je Božji pun vode, spremaš za njih žito, jer si tako uredio. Brazde njezine napajaš, ravniš grude njezine, kišnim kapljama razmekšavaš je, blagosiljaš je da rađa. (...) Luke se osipaju stadima, i polja se zaodijevaju pšenicom.”

Da, naš Stvoritelj, Jehova, najbolje se brine za ljude. On je taj “koji daje hranu svakomu tijelu; jer je dovijeka milost njegova” (Psalam 136:25).

Možemo biti sigurni da će Krist putem Božjeg Kraljevstva zbrinuti potrebe svih ljudi. “Biće pšenice na zemlji izobila; po vrhovima gorskim lelijaće se klasje njezino”, stoji u Bibliji. No to nije sve. Tu će se hranu i ravnomjerno raspodjeljivati jer će “[Isus Krist] izbaviti ubogoga koji cvili i nevoljnoga koji nema pomoćnika. (...) Duše će jadnima spasti” (Psalam 72:12, 13, 16). Stoga budimo hrabri! “Tiha opasnost” uskoro će nestati jednom zauvijek.