“OVAJ problem uzrok je više od polovine svih smrtnih slučajeva među djecom — što je omjer koji nakon crne smrti, odnosno kuge, nije zabilježen ni kod jedne zarazne bolesti. Pa ipak, ovdje se ne radi o nekoj zaraznoj bolesti. Radi se o poremećaju čije razorne posljedice osjećaju i milijuni onih koji uspiju preživjeti, ali ostaju bogalji do kraja života, podložni su različitim bolestima, čak zaostali u intelektualnom pogledu. Ta pošast ugrožava žene, obitelji te, u krajnjoj liniji, sam opstanak društva” (The State of the World’s Children, Fond Ujedinjenih naroda za pomoć djeci).

O kakvom je poremećaju ovdje riječ? O pothranjenosti — posebice o proteinsko-energetskoj pothranjenosti (PEP), koju Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) naziva ‘tihom opasnošću’. Kakve je razmjere poprimila ta pošast? Predstavnici WHO-a navode kako je pothranjenost “povezana sa smrću najmanje 50 posto od 10,4 milijuna djece koliko ih godišnje umre u svijetu”.

Pothranjenost je povezana i s čitavim nizom  zdravstvenih problema, od neishranjenosti zbog nedostatka jedne ili više hranjivih tvari — primjerice vitamina ili minerala — do gojaznosti i drugih kroničnih oboljenja uzrokovanih ishranom. Međutim, PEP je “daleko najopasniji oblik pothranjenosti”, navodi WHO. Njegove najbrojnije žrtve su djeca mlađa od pet godina.

Sjetimo se na trenutak Erika kojeg smo spomenuli u uvodu članka, ali i milijuna druge djece koja pate od pothranjenosti. Ona sama nisu kriva za to, niti mogu išta učiniti da promijene to teško stanje u kojem se nalaze. Pedijatrijska nutricionistica Georgina Toussaint rekla je za časopis Probudite se!: “Oni koji pate [od pothranjenosti] i žanju njene teške posljedice najmanje su krivi za to, a najviše stradaju.”

Neki bi mogli misliti da se taj problem ne može izbjeći — da u svijetu jednostavno nema dovoljno hrane za sve. Paradoksalno je to što, prema onome što kaže WHO, “mi danas živimo u svijetu u kojem svega ima u izobilju”. Na Zemlji ima dovoljno hrane za sve koji žive na njoj — čak i više od toga. Povrh toga, pothranjenost je zdravstveni problem koji je najlakše spriječiti i uz najmanje troškove otkloniti.  Nije li to nešto što kod vas izaziva ogorčenje?

Pothranjenost ne pogađa samo djecu. Prema izvještaju WHO-a za srpanj 2001. “pothranjenost ne poznaje granice i pogađa gotovo 800 milijuna ljudi — 20% svih ljudi koji žive u zemljama u razvoju”. To znači da je pothranjena svaka osma osoba na svijetu.

Premda pothranjenih ima najviše u Aziji — i to uglavnom u njenim južnim i središnjim dijelovima — najveći postotak pothranjenih u odnosu na ukupan broj stanovnika ima u Africi. Nakon Afrike slijede neke latinoameričke zemlje u razvoju i Karibi.

Znači li to da su razvijene zemlje pošteđene tog problema? Nipošto. U izvještaju pod naslovom The State of Food Insecurity in the World 2001 navodi se kako u industrijski razvijenim zemljama ima čak 11 milijuna pothranjenih ljudi. Još 27 milijuna živi u takozvanim zemljama u tranziciji, od čega najviše u zemljama Istočne Evrope i bivšeg Sovjetskog Saveza.

Što je dovelo do toga da je pothranjenost postala tako velik problem? Je li moguće već danas poduzeti neke korake kojima bi se pomoglo onima koji pate od pothranjenosti? Hoće li ikada doći vrijeme kada na našem planetu više nitko neće biti pothranjen? O tome će biti riječi u narednim člancima.