GODINA je 1789. Otvoreni čamac dug sedam metara nakrcan je ljudima i izgleda majušno u usporedbi s nepreglednim oceanskim prostranstvom. Putnici su onemoćali od gladi i krajnje iscrpljeni jer već danima plove morem, boreći se s velikim valovima i jakim vjetrom. Pred njima je još preko 3 000 milja plovidbe nepoznatim vodama u kojima ima opasnih koraljnih grebena. Zalihe hrane su im oskudne — svaki čovjek dnevno dobiva samo par kriški kruha (prepečenca) i malo vode. Zaista imaju male izglede da prežive.

Njihove nevolje počele su prije nešto više od tjedan dana, kad je na brodu izbila pobuna, nakon koje su ostavljeni u čamcu za spasavanje, prepušteni na milost i nemilost valova. Kasnije je jedan od njih ubijen u napadu domorodaca. Na moru ih je više puta zadesila jaka oluja  s grmljavinom, a potom su jedva uspjeli umaći domorocima koji su ih u čamcima progonili od otočja koje se u to vrijeme zvalo Otočje kanibala.

Kako su se uopće našli u tom udaljenom i opasnom južnom dijelu Tihog oceana, daleko od svog doma u Engleskoj, zemlji punoj lijepih voćnjaka i vrtova? Krenuli su na put u potrazi za veoma cijenjenim kruhovcem ili krušnim drvom. Pogledajmo kako su to lijepo drvo i njegovi hranjivi plodovi odigrali važnu ulogu u ovoj priči te u nekim ranijim smionim istraživačkim putovanjima.

Možda ste prepoznali da su ljudi iz ove priče moreplovci koji su preživjeli čuvenu pobunu na brodu Bounty. Taj brod britanske mornarice koji je bio težak 215 tona isplovio je iz Engleske pod zapovjedništvom kapetana Williama Bligha i krenuo prema Tahitiju. Po dolasku na Tahiti Bligh je trebao ukrcati na brod mnoštvo vrlo neobičnih “putnika” — gotovo 1 000 mladica kruhovca. Nakon što bi bile dopremljene na Karibe, britansku koloniju koja je trebala postati njihova nova domovina, mladice bi s vremenom dale hranjive zlatnožute  plodove, čijom bi se prodajom pokrilo troškove putovanja.

Taj je pothvat planiran na temelju savjeta koji je Sir Joseph Banks dao britanskoj vladi. Ona se u to vrijeme suočavala s gorućim pitanjem prehranjivanja robova koji su radili na poljima šećerne trske. Botaničar Banks, koji je tada bio savjetnik u botaničkom vrtu Kew Gardens nedaleko od Londona, već je prije plovio s kapetanom Jamesom Cookom na jednom njegovom istraživačkom putovanju po Tihom oceanu. I Banks i Cook vidjeli su da bi se kruhovac moglo itekako dobro iskoristiti.

Banks nije osobno putovao s Blighom, ali mu je dao upute o tome kako za vrijeme duge plovidbe voditi brigu o mladicama. Pritom mu je posebno skrenuo pažnju na to da biljke trebaju imati dovoljno svježe vode. Neki smatraju da je možda upravo to što se mladicama posvećivalo puno pažnje i što se na njih trošilo zalihe pitke vode — nauštrb članova posade broda — potaklo ionako nezadovoljnu posadu da se pobuni. Rano ujutro 28. travnja 1789. nedaleko od otočja Tonga pobunjenici su Bligha i 18 njemu odanih ljudi natjerali da uđu u čamac, prijeteći im mačevima. Likujući zbog pobjede, pobunjenici su vjerojatno bacili mladice kruhovca u more i tako ih uništili.

Međutim, Bligh nije bio od onih koji se lako predaju. Upustio se u pothvat koji je kasnije opisan kao “najslavnija plovidba otvorenim čamcem u povijesti moreplovstva”. Za sedam napornih tjedana Bligh je u malom čamcu prevalio preko 3 600 morskih milja, ploveći na sjeverozapad kroz središnji dio otočja koje se danas naziva Fidži, zatim uz istočnu obalu Nove Holandije (Australije), pa sve do otoka Timora, gdje je konačno bio na sigurnom.

 Po povratku u Englesku povjereno mu je zapovjedništvo nad još dva broda, tako da se vratio na Tahiti i ponovno uzeo mladice kruhovca. Ovaj put, godine 1792, uspio je dopremiti oko 700 mladica na karipske otoke Sv. Vincent i Jamajku. Tamo kruhovci rastu do današnjeg dana, dajući zlatnožute plodove koji se kriju u bujnoj zelenoj krošnji.

Nema sumnje da je Blighovo putovanje vrlo uzbudljiva priča o borbi za preživljavanje i otkrivanju novih krajeva, no ona je tek jedno od novijih poglavlja u povijesti kruhovca. Kad bi kruhovac mogao govoriti, pričao bi nam o tome kako je prije više tisuća godina pratio mornare na njihovim čuvenim istraživačkim putovanjima!

Arheolozi smatraju da se na zapadnom dijelu Tihog oceana seoba naroda odvijala u nekoliko faza, a posljednja je započela oko 1500. pr. n. e. * Pripadnici naroda Lapita krenuli su u svojim velikim dvotrupnim čamcima iz jugoistočne Azije te su polako naseljavali područja današnje Indonezije, Nove Gvineje, Nove Kaledonije, Vanuatua i Fidžija, sve do središnjeg dijela Tihog oceana. Ako se uzme u obzir da su za prelazak s jednog otoka na drugi ponekad trebali preploviti stotine milja po otvorenom moru, njihova su putovanja bila pravi podvizi.

U njihove dvotrupne čamce kojima su plovili oceanom stalo je mnogo ljudi, domaćih životinja, hrane te raznog sjemenja i mladica. Narod Lapita širio se po Tihom oceanu, otkrivajući i naseljavajući otoke Melanezije, Polinezije i Mikronezije na sjeveru te Novi Zeland na jugu. Putujući poput valova, na kraju su došli čak do Uskršnjeg otoka i Havaja. * Na svim njihovim putovanjima među najcjenjenijim “putnicima” bile su izdržljive mladice kruhovca.

Danas je na Fidžiju i u mnogim drugim dijelovima svijeta kruhovac veoma cijenjen kao hranjiva i jeftina namirnica. Neke su vrste kruhovca vrlo otporne i rodne — u razdoblju od pedesetak godina donose plod čak triput godišnje, unatoč tome što vremenske prilike ponekad nisu najpovoljnije. Plod izvana nalikuje kruhu. Okus varira ovisno o vrsti — obično se kaže da podsjeća na kruh i krumpir. Plod se može kuhati, pirjati, peći ili pržiti, a često se servira i kao desert. Osim toga, plodovi se mogu osušiti i samljeti, tako da se dobije brašno za pečenje kruha. Mesnati dio ploda može se ukiseliti i jesti čak nakon više godina.

Kod pripreme ribe ili piletine, meso se može umotati u listove kruhovca kako bi ostalo sočno i ukusno. Oljušteno sjeme također je jestivo i okusom podsjeća na orašaste plodove. Djeca ponekad skupljaju biljni sok kruhovca, a kad se zgusne, žvaču ga kao žvakaću gumu. Kruhovac se zaista može upotrijebiti na mnogo načina! Stoga nije teško razumjeti zašto je toliko omiljen među stanovnicima nekih otoka Tihog oceana.

Ledua, koja živi na Fidžiju, kaže da joj pri spomenu kruhovca naviru i lijepe i one manje lijepe uspomene iz djetinjstva. Njena je obitelj imala pet velikih stabala kruhovca. Ledua je morala pometati dvorište koje je bilo puno njihovog lišća, a to nije voljela raditi. S druge strane, često je nakon škole zajedno sa svojom braćom i sestrama znala nabrati puno plodova, koje bi potom prodavala po kućama. Njihovi bi im roditelji za taj novac kupili nešto što im je bilo potrebno za odlazak na kršćanske kongrese, primjerice hranu, autobusnu kartu ili nove cipele.

Možda i vi živite u nekoj od mnogih zemalja svijeta u kojima se danas uzgaja ta biljka zvučnog latinskog naziva Artocarpus altilis, koja je proputovala velik dio svijeta. Možda prije niste razmišljali o toj zanimljivoj biljci kao o nečem dragocjenom ili čak lijepom. Međutim, mnogi stanovnici otoka Tihog oceana kažu da se na spomen te biljke odmah sjete zadivljujućih pomorskih podviga i istraživačkih putovanja naroda Lapita i kapetana Bligha.