TRČKARAJUĆI naokolo u potrazi za hranom, miš se osjeća sigurnim pod okriljem mraka. I ne sluti da zmija jamičarka “vidi” toplinu koju širi njegovo tijelo, što je u njegovom slučaju kobni propust. Jedan iverak odmara se potpuno pritajen pod pijeskom u bazenu po kojem kruži gladni morski pas, prilazeći mu sve bliže. Iako ne može vidjeti ribu, morski se pas u trenu oka zaustavlja, zariva nos u pijesak i guta svoj plijen.

Da, zmija jamičarka i morski pas samo su dvije životinje koje su obdarene posebnim osjetilima koje ljudi ne posjeduju. S druge pak strane, mnoga stvorenja imaju ista osjetila kao i ljudi, samo što su kod tih stvorenja ona puno istančanija ili pak reagiraju na nešto drugačiji raspon podražaja. Jedan dobar primjer toga su oči.

Boje koje ljudsko oko zapaža čine tek sićušni dio elektromagnetskog spektra. Naprimjer, naše oči ne uočavaju infracrveno zračenje, čiji su valovi duži od valova crvene svjetlosti. Međutim, zmije jamičarke imaju između očiju i nosnica dva malena organa, takozvane jamice, koji im služe za otkrivanje infracrvenog zračenja. * Zbog toga mogu čak i u mraku s izuzetnom preciznošću nasrnuti na svoj toplokrvni plijen.

Na samom kraju ljubičastog dijela vidljivog spektra započinje područje ultraljubičaste (UV) svjetlosti. Premda je ona nevidljiva za ljudsko oko, mogu je vidjeti brojna stvorenja, među kojima su ptice i kukci. Naprimjer, pčele se zahvaljujući toj svjetlosti mogu orijentirati prema Suncu čak i kada je zastrto oblacima tako što na komadiću plavog neba promatraju sliku koju stvara polarizirana ultraljubičasta svjetlost. Mnoge biljke cvjetnice imaju šare koje su vidljive samo unutar ultraljubičastog spektra, dok neki cvjetovi na laticama čak imaju i posebne oznake za nektar, to jest sekcije koje reflektiraju ultraljubičastu svjetlost i tako kukce upućuju na nektar. Određeno voće i sjemenke na sličan način skreću pticama pažnju na sebe.

Budući da i ptice mogu vidjeti svjetlost valnih duljina unutar ultraljubičastog područja te da to svjetlo njihovom perju daje poseban sjaj, one jedna drugoj vjerojatno izgledaju puno živopisnije negoli nama ljudima. Ptice uživaju u “dubini i bogatstvu boja koje mi ne možemo ni zamisliti”, rekao je jedan ornitolog. Određenim vrstama jastreba i vjetruša kliktavki ta sposobnost uočavanja ultraljubičaste svjetlosti može čak pomoći da otkriju gdje ima voluharica, odnosno poljskih miševa. Kako? Mužjaci voluharica, stoji u časopisu BioScience, “izbacuju mokraću i izmet koji u sebi sadrže kemijske tvari koje apsorbiraju ultraljubičaste zrake i na taj način ostavljaju trag za sobom”. Zahvaljujući tome ptice mogu “uočiti područja na kojima ima puno voluharica” i usredotočiti se na njih.

Ptičji vid uistinu je pravo čudo. “To se najvećim dijelom”, stoji u knjizi All the Birds of the Bible, “može pripisati tome što kod njih očno tkivo koje obavija unutrašnjost oka i u kojem se stvara slika ima daleko više vidnih stanica negoli oči drugih stvorenja. Naime, o broju vidnih stanica ovisi na kojoj će udaljenosti oko zapažati sitne stvari. I dok mrežnica ljudskog oka sadrži otprilike 200 000 vidnih stanica po kvadratnom milimetru, kod većine ptica taj je broj trostruko veći, dok jastrebovi, lešinari i orlovi imaju čak milijun, a moguće i više takvih stanica po kvadratnom milimetru.” Osim toga, neke ptice imaju i dodatna “pomagala” — dvije foveje u svakom oku — to jest područja maksimalne optičke rezolucije koja im omogućavaju izuzetno točnu procjenu udaljenosti i brzine. Ptice koje se hrane letećim kukcima obdarene su sličnim svojstvima.

Nadalje, ptice su obdarene i neobično mekanim lećama zahvaljujući kojima mogu izuzetno brzo fokusirati pogled. Zamislite kako bi inače taj život na krilima bio opasan, naročito u šumi i šipražju, kada bi vam sve bilo mutno pred očima. Da, ptičje oko uistinu je pravi odraz mudrosti onoga tko ga je stvorio! *

Prije spomenuti događaj sa skrivenim iverkom i morskim psom zbio se za vrijeme jednog znanstvenog izučavanja morskih pasa. Znanstvenici su htjeli saznati mogu li morski psi i raže osjetiti čak i ono vrlo malo električno polje koje stvaraju žive ribe. * Da bi to saznali, u pijesak na dnu bazena sakrili su elektrode i kroz njih pustili struju odgovarajućeg napona. Što se nakon toga dogodilo? Čim se morski pas približio elektrodama, svom se silinom bacio na njih.

Morski psi posjeduju takozvane elektroreceptore, kojima mogu osjetiti postojanje električnog polja jednako kao što uho registrira zvukove. No za razliku od njih, električne ribe obdarene su i posebnim električnim organima koji im omogućavaju da slično kao i šišmiši, koji odašilju zvučne signale i potom prate njihov odjek, odašilju električne valove odnosno impulse, ovisno o kojoj se vrsti riba radi, a zatim posebnim receptorima otkrivaju svaku smetnju unutar tako stvorenog električnog polja. * Zahvaljujući tome električne ribe mogu otkriti svaku prepreku pred sobom, plijen, pa čak i mužjaka ili ženku.

Zamislite kako bi to izgledalo kada bi svatko od nas posjedovao ugrađeni kompas. Zacijelo se nikada ne bismo izgubili! No u tijelu nekih stvorenja, uključujući i pčele te pastrve, znanstvenici su pronašli mikroskopski sitne kristale magnetita, elementa koji je prirodni magnet. Stanice koje sadrže te kristale kod tih su životinja povezane sa živčanim sustavom. Zbog toga pčele i pastrve mogu otkriti djelovanje magnetskog polja. Pčelama Zemljino magnetsko polje čak služi kao neka vrsta orijentira prilikom gradnje košnica i za orijentaciju u prostoru.

Istraživači su magnetit pronašli i u jednoj vrsti bakterija koje žive u sedimentnom talogu na dnu mora. Kada se taj talog uzvitla, Zemljino magnetsko polje djeluje na magnetit u bakterijama tako da ih vraća u njihovo stanište na morskom dnu. U suprotnom te bi bakterije uginule.

Moguće je da i mnoge životinje koje se redovito sele u druge krajeve — primjerice ptice, kornjače, lososi i kitovi — posjeduju osjetilo koje reagira na Zemljino magnetsko polje. Međutim, čini se da se prilikom orijentiranja te životinje ne oslanjaju isključivo na njega, već da im u tome pomaže više različitih osjetila. Tako se losos, da bi pronašao rijeku iz koje je potekao, vjerojatno koristi svojim snažnim osjetilom mirisa. Evropski čvorak orijentira se prema Suncu, a neke druge ptice prema zvijezdama. No kako je to profesor psihologije Howard C. Hughes primijetio u svojoj knjizi Sensory Exotica—A World Beyond Human Experience, “mi očito ni izdaleka ne možemo razumjeti te i još mnoge druge tajne prirode”.

U usporedbi s čovjekom, mnoga stvorenja posjeduju zadivljujuće osjetilo sluha. Čovjek čuje zvukove u rasponu frekvencija od 20 do 20 000 hertza (titraja u sekundi), pas u rasponu od 40 do 46 000 hertza, a konj između 31 do 40 000 hertza. Slonovi i goveda mogu čak čuti zvukove unutar infrazvučnog područja (ispod donje granice čujnosti ljudskog uha) do frekvencije od samo 16 hertza. Kako zvukovi niže frekvencije putuju dalje, slonovi mogu komunicirati i na udaljenosti od tri ili više kilometara. Neki istraživači kažu kako bi nam reakcije životinja s takvim sposobnostima čak mogle poslužiti kao pravovremeno upozorenje u slučaju potresa i velikih vremenskih poremećaja, budući da i obje te pojave šire infrazvučne valove.

Kukci također mogu čuti zvukove velikog raspona frekvencija, neki čak mogu čuti zvukove koji su za preko dvije oktave viši od zvuka koji registrira ljudsko uho, a drugi niže. Neki kukci čuju putem tankih, ravnih, bubnjiću sličnih opni koje se može naći na gotovo svim dijelovima njihovog tijela osim na glavi. Drugima kao slušni organi služe sitne dlačice koje osim na zvuk reagiraju i na najblaže strujanje zraka, kao primjerice ono što uzrokuje pokret ljudske ruke. To nam pojašnjava zbog čega je muhu tako teško ubiti udarcem!

A sada zamislite da imate tako dobar sluh da možete čuti kada neki kukac hoda! Takav divljenja vrijedan sluh posjeduje jedini leteći sisavac na svijetu — šišmiš. Dakako, šišmišima je potrebno tako izoštreno osjetilo sluha da bi se mogli orijentirati u mraku i loviti kukce tehnikom eholokacije odnosno upotrebom sonara. * Profesor Hughes kaže: “Zamislite sonarni sustav koji je sofisticiraniji od onog kojim su opremljene najsuvremenije podmornice. A sada zamislite da se tim sustavom koristi jedan mali šišmiš koji vam stane na dlan. Svi proračuni koji su potrebni da bi šišmiš mogao procijeniti udaljenost, brzinu, pa čak i znati kojeg kukca lovi, odvijaju se u mozgu koji je manji od nokta na našem palcu!”

Kako preciznost eholokacije ovisi i o kvaliteti emitiranog zvučnog signala, šišmiši “mogu visinu svog glasa kontrolirati tako vješto da im na tome mogu pozavidjeti i operni pjevači”, stoji u jednom priručniku. * Pojedine vrste šišmiša posjeduju i posebne kožne izrasline na nosu koje im, po svemu sudeći, služe za koncentriranje zvukova. Sva ova spomenuta svojstva tvore toliko sofisticirani sonar da si šišmiš njime može stvoriti “akustičnu sliku” nečeg tako sitnog poput ljudske vlasi!

Osim šišmiša tehnikom eholokacije služe se i najmanje dvije vrste ptica — azijske i australske  čiope te južnoameričke ptice guačaro. Međutim, čini se da im ona služi samo za orijentaciju u mračnim spiljama u kojima žive.

Kitovi zubani također se služe sonarom, mada znanstvenici još ne znaju točno kako. Kod delfina sve počinje ispuštanjem specifičnih kliktavih zvukova koje ta životinja, kako se smatra, ne proizvodi u ždrijelu, već u svom nazalnom sustavu. Zatim pomoću posebne nakupine masnog tkiva na čeonom dijelu glave — takozvanog melona — te zvukove fokusira u zvučne zrake, koje mu takoreći rasvjetljavaju put. No kako delfini čuju odjek tih zvukova? Čini se da im u tu svrhu ne služe uši, već donja čeljust i s njome povezani organi koji se spajaju sa srednjim uhom. Zanimljivo je da taj dio delfinovog tijela sadrži istu vrstu masnog tkiva kao i melon na njegovoj glavi.

Ti kliktavi delfinovi zvukovi izrazito su slični matematičkom prikazu vala koji se naziva Gaborova funkcija. Ta funkcija, navodi Hughes, dokazuje da delfinovi kliktaji “gotovo u potpunosti odgovaraju matematičkom prikazu savršenog sonarnog signala”.

Jačinu svojih sonarnih kliktaja delfini mogu regulirati od jedva čujnog šapata do zvukova  zavidne jačine od 220 decibela. Koliko je to 220 decibela? Pa, glasna rock muzika može stvarati buku jačine 120 decibela, a artiljerijska paljba jačine 130 decibela. Budući da su delfini opremljeni daleko jačim sonarom, oni mogu na udaljenosti od 120 metara otkriti tako maleni predmet kao što je loptica promjera osam centimetara, a u mirnim vodama ta udaljenost može biti još i veća.

Osjećate li kako vas ovakva razmišljanja o čudesnim osjetilima kojima su obdarena živa bića ispunjavaju strahopoštovanjem i divljenjem? Ponizni ljudi koji razmišljaju o takvim stvarima obično osjećaju takvo što — čime nam se opetovano nameće pitanje našeg postanka. Istina, čovjekova osjetila često su samo blijeda sjena osjetila koja posjeduju određene životinje, pa čak i kukci. Pa ipak, mi jedini od sviju stvorenja osjećamo divljenje prema onome što vidimo u prirodi. Otkud nam takvi osjećaji i zašto bismo htjeli ne samo upoznati živi svijet koji nas okružuje nego i dokučiti razlog njegovog postojanja, a naročito kakva je naša uloga u svemu tome?