U PROMETNOM uredu u Simferopolu dočekao nas je Slavni Giorgi Mihailovič — ili samo gosp. Slavni. On u tom uredu radi još od 1959. i vrlo se dobro razumije u svoj posao. Najprije nas je proveo kroz prometni muzej, u kojem smo mogli razgledati fotografije muškaraca i žena koji su sudjelovali u izgradnji prometnice za tu trolejbusnu liniju. “Za trolejbus nije dovoljno samo sagraditi cestu i asfaltirati je”, objasnio nam je. “Građevinski radnici postavili su stotine stupova za kilometre i kilometre zračnih električnih vodova, a inženjeri su projektirali brojne elektrovučne podstanice za opskrbu električnom energijom.”

“Ali zašto za tako dugačak put preko planine koristiti trolejbus kad postoje autobusi?” htjeli smo znati.

“Trolejbusi manje onečišćuju okoliš od autobusa”, rekao nam je. “Željeli smo zaštititi svoju baštinu — djevičansku ljepotu planina i nedirnutih obala.”

“Pa zar bi nekoliko autobusa moglo nanijeti toliko veliku štetu prirodi?” pitali smo ga.

“Nekoliko autobusa, kažete!” odvratio je. “Prije nekoliko godina kada je ova linija bila iznimno popularna, trolejbusi su u ljetnoj sezoni polazili svake dvije do tri minute, što znači 400 vožnji dnevno.”

Nakon svega što smo čuli, jedva čekamo da otpočne naše putovanje.

Polazimo s Glavnog kolodvora u Simferopolu. Deseci električnih kablova iznad naše glave nalik su nekom srebrnom labirintu. Nakon što smo pronašli blagajnu i kupili karte, penjemo se u trolejbus broj 52. Evo nas, krećemo!

Tridesetak kilometara nakon polaska počinje uspon preko planine. Uskoro nas sa svih strana okružuju hladne sjene tih prirodnih nebodera koji se dižu nebu pod oblake. Njihovi strmi obronci prekriveni ogrtačem od zimzelenog i bjelogoričnog drveća spuštaju se u nizine kako bi se sastali s dolinama ogrnutim plaštem od snijega. Na samom vrhu čeka nas još jedno iznenađenje — jednako uzbudljiv silazak. Duboko ispod nas pred našim se očima u daljini gubi  strma cesta prepuna serpentina. Jake kočnice trolejbusa zadržavaju nas da ne poletimo nizbrdo. No naš nas šofer sigurno spušta niz planinu!

U podnožju planine ulazimo u grad Aluštu, gdje zaokrećemo nadesno i nastavljamo put uz more prema jugu. Lijevo od nas je Crno more, a desno zaštitničke padine veličanstvene Krimske gore.

Malo dalje, pred samim ulazom u selo po imenu Puškino, pred našim se očima pojavljuje Medvjeđa planina. Ovdašnja legenda kaže da se na tom mjestu divovski medvjed pretvorio u kamen dok je pokušavao ispiti Crno more. Njegova glava, kažu mještani, još je uvijek pod morem, tako da medvjed i dalje pije. Pomalo se čudim što legenda ne kaže da je medvjed pao u more zato što je popio previše vina, jer smo na svom putu prošli pored mnogih vinograda. Ovo je vinorodni kraj i postojbina masandre, sorte vinove loze i vina koje je osvojilo brojne nagrade na međunarodnim natjecanjima.

U mjestu Nikita zaustavljamo se pred Botaničkim vrtom Nikitskij. Za taj se botanički vrt s pravom može reći da je međunarodni jer su u njemu zasađene tisuće vrsta biljaka iz čitavog svijeta. U pratnji Tamare, našeg iskusnog vodiča, uživamo u mirisu koji šire velika zimzelena stabla nedaleko od ulaza u botanički vrt. “To su libanonski cedri”, rekla nam je. “Salamun je od tog impozantnog drveća dao  sagraditi svoj hram.” Naš je vodič u pravu, jer Biblija također izvještava da je tokom tog ogromnog građevinskog pothvata koji je poduzeo Salamun utrošeno mnogo cedrovine (1. Kraljevima 5:6-18).

Dok polako šećemo utabanim stazama posutim šljunkom, pažnju nam privlači lijeha puna bodljikavog grmlja. “To su ruže”, kaže nam Tamara. “U vrtu ih ima oko 200 vrsta. Krajem svibnja i početkom lipnja bit će u punom cvatu.” Nešto kasnije stojimo ispred nekog posve običnog stabla visokog oko 2,5 metara. “Ovo je perzijska parocija, koju zovemo i željezno drvo”, kaže Tamara, kojoj je to stablo očito jako drago. “Njegovo drvo toliko je tvrdo da ga se koristi kao zamjenu za metal i može ga se zakucati poput pravog čavla. Čak tone u vodi.” Ubrzo nakog toga stiže trolejbus, pa smo sretni da možemo ponovno sjesti i ono malo vremena koliko nam je još ostalo do Jalte, našeg krajnjeg odredišta, iskoristiti da odmorimo umorne noge. Mnogi za Jaltu znaju najviše po povijesnoj konferenciji koja je 1945, za vrijeme Drugog svjetskog rata, održana u palači Livadiji. Na toj su se konferenciji šefovi triju glavnih savezničkih država sastali kako bi razradili plan za konačni napad na nacističku Njemačku i njenu okupaciju.

Bliži se večer, a s njom i vrijeme za ponovni ulazak u trolejbus i povratak. Duž ceste kojom prolazimo djeca prodaju bukete raznovrsnog cvijeća. Poneseni željom da kupimo cvijeće izlazimo iz trolejbusa, našto nas za tren oka okružuje grupa revnih malih “biznismena”. “Kakvo je to snježnobijelo cvijeće?” pitam Janu, 15-godišnjakinju kose boje pijeska. “Visibabe”, važno odgovara ona. “Jutros rano nabrali smo ih na onom obronku, gdje se snijeg već polako topi”, dodaje, pokazujući glavom prema brdu s druge strane ceste.

Uskoro smo ponovno u trolejbusu, koji nas veselo krivudajući cestom dovodi do kraja putovanja. Poput djece koja su tek sišla s vlaka u lunaparku i mi bismo rado ponovno ušli u trolejbus i ponovili čitavo putovanje!