DANA 21. rujna 2001, samo deset dana nakon napada na Svjetski trgovinski centar u New Yorku, razorna eksplozija u jednoj kemijskoj tvornici do koje je došlo posve slučajno uzrokovala je strahovita razaranja u predgrađima Toulousea, grada na jugozapadu Francuske. Bila je to, prema pisanju francuskog tjednika Le Point, “najveća industrijska katastrofa u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata”.

Na mjestu eksplozije, u kojoj je eksplodiralo oko 300 tona umjetnog gnojiva, ostao je 50 metara širok i 15 metara dubok krater. U samoj eksploziji i od posljedica udarnog vala poginulo je 30, a ozlijeđeno preko 2 200 osoba. Uništeno je oko 2 000 kuća, a još 27 000 oštećeno je u krugu od osam kilometara oko tvornice. Panika je izbila kada su ljudi pogrešno zaključili da se radi o terorističkom napadu i da je oblak otrovnog plina koji se širio gradom namjerno pušten iz tvornice.

U eksploziji je ozlijeđeno i nekoliko Jehovinih svjedoka, a mnogo je i onih koji su na neke druge načine osjetili njene posljedice. Njihove suvjernike kršćanska ljubav potaknula je da im smjesta priskoče u pomoć (Ivan 13:34, 35). Pogledajmo što je učinjeno u toj akciji pružanja pomoći.

Khoudir je u trenutku eksplozije bio na svom radnom mjestu u tvornici. Preživio je, no zbog siline eksplozije i krhotina koje su padale onesvijestio se, slomljena mu je vilica i iščašena ključna kost. Benjamina, koji je radio u zgradi pored tvornice, eksplozija je odbacila tri metra u zid ureda. Zadobio je više posjekotina, a jedan mu je komad stakla čak probio desno oko i oštetio vid. “Imao sam sreće što nisam sjedio za radnim stolom”, rekao je. “Na moju se stolicu sručilo oko 600 kilograma cigli.”

Alain, učitelj u školi koja je od tvornice udaljena samo 200 metara, upravo je nešto fotokopirao kada je došlo do eksplozije. Rekao je: “Od zgrade nije ostalo ama baš ništa — ni zidovi, ni krov, samo komadi željeza. Zasuli su me komadi stakla. Čitavo mi je lice bilo isječeno. Izgledao sam kao da me netko udario toljagom po licu.” Alain je oslijepio na jedno oko i djelomično je oglušio od eksplozije.

Starješine iz 11 skupština Jehovinih svjedoka koje su pogođene katastrofom odmah su, čim im je to bilo moguće, stupili u kontakt sa svakim članom skupštine kako bi saznali ima li ozlijeđenih i kolika im je materijalna šteta nanesena. Onima kojima je pomoć bila najpotrebnija smjesta su u pomoć poslani volonteri. Volonteri su ubrzo ustanovili da je oštećeno 60-ak domova Jehovinih svjedoka te su preselili desetak obitelji čije su kuće bile jako oštećene. Također su popravili dvije oštećene Dvorane Kraljevstva i mnogima pomogli ispuniti zahtjeve za isplatu odštete od osiguravajućih društava.

Catherine i Michel žive odmah nasuprot tvornice. U vrijeme eksplozije Catherine je bila u svom automobilu. Ona kaže: “Isprva smo osjetili podrhtavanje nalik potresu. Nekoliko sekundi nakon toga čuli smo eksploziju. Zatim smo vidjeli kako se prema nebu diže dim. Odvezla sam se kući — dio grada u kojem sam živjela izgledao je kao da je njime prohujao rat. Sva vrata i prozori na kućama bili su razvaljeni, a izlozi na trgovinama razbijeni. Ljudi su trčali po ulici. Drugi su sjedili ili ležali na cesti. Neki su plakali, a  neki zapomagali. Na našoj su kući bili izbijeni svi prozori zajedno s prozorskim okvirima, a vrata više nije bilo. Kršćanska braće i sestre brzo su nam priskočili u pomoć. Još istog popodneva stigla je jedna grupa braće iz skupštine oboružana kantama i metlama te plastičnom folijom koju su stavili na prozore.”

Alain i Liliane također žive u blizini tvornice. Eksplozija im je potpuno uništila stan. “Ništa nije ostalo čitavo”, rekao je Alain. “Zidovi i pločice su popucali, a prozori, vrata i namještaj potpuno uništeni. Nije ostalo ama baš ništa. Kršćanska su nam braća odmah došla pomoći. Raščistili su nam stan, a potom pomogli i u raščišćavanju drugih stanova u zgradi. Naši su susjedi bili jako iznenađeni kada su vidjeli koliko nam je ljudi došlo pomoći.” Tog jutra prije eksplozije Alaina je nazvao jedan čovjek s kojim proučava Bibliju i zamolio ga da dođe na biblijski studij. Liliane je otišla obaviti neke poslove. Zahvaljujući tome nijedno od njih nije bilo kod kuće kada se desila eksplozija.

No pomoć Jehovinih svjedoka nije bila ograničena samo na članove skupštine. Nakon što su pomogli jedni drugima, pomagali su i svojim susjedima, raščišćavajući stanove te stavljajući foliju na razbijene prozore. Susjedi ne samo da su bili jako zahvalni nego i iznenađeni što nitko od Jehovinih svjedoka nije tražio nikakvu novčanu naknadu.

Pomoć je ponuđena i mjesnim vlastima, koje zbog razmjera katastrofe jednostavno nisu stigle učiniti sve što je bilo potrebno. Jehovini svjedoci očistili su škole i druge javne zgrade. U jednom dijelu grada lokalne vlasti slale su volontere Jehovinih svjedoka od vrata do vrata da vide kakve su potrebe ljudi.

No osim materijalne pomoći, mnogim Jehovinim svjedocima koji su živjeli u područjima pogođenim eksplozijom trebala je i duhovna pomoć. Zbog toga su putujući nadglednici i starješine tamošnjih skupština posjetili sve one koji su na neki način stradali u toj katastrofi. Svi koji su dobili takvu podršku jako su to cijenili. Catherine je rekla: “Starješine su se sjatili oko nas. Došli su nas ohrabriti. Zapravo, ta nam je pomoć bila daleko potrebnija od materijalne.”

To što je brzo nakon katastrofe kršćanska ljubav viđena na djelu potaknulo je i neke zanimljive komentare. Jedan Jehovin svjedok koji je teško ozlijeđen rekao je: “Nitko ne zna što ga sutra čeka. Stoga moramo svaki dan služiti Jehovi kao da nam je to posljednji” (Jakov 4:13-15). Jedan drugi je zaključio: “Ovo nam je pomoglo da shvatimo kako ne bismo smjeli biti pretjerano vezani za materijalne stvari. Ono što je uistinu važno je to da smo dio Jehovinog naroda.”