ZA NEKE LJUDE spavanje je čisto gubljenje vremena. Takvi više vole biti bogato zaposleni poslovnim i društvenim aktivnostima, a snu se predaju tek kada od umora ne mogu više ni gledati. Za razliku od njih, oni koji provode besane noći, prevrćući se i okrećući u krevetu do ranih jutarnjih sati, dali bi sve samo da se mogu pošteno naspavati.

Zbog čega je nekima tako teško zaspati, dok se drugi svim silama naprežu da ostanu budni? Trebamo li na san gledati kao na luksuz ili kao na potrebu? Da bismo dobili odgovore na ta pitanja, moramo prvo razjasniti što se dešava dok spavamo.

Još uvijek se ne zna zbog čega točno ljudi gube svijest i tonu u san. Međutim, istraživači su ustanovili da je san složeni proces kojim upravlja mozak i koji je povezan s našim 24-satnim biološkim satom.

Kako starimo, tako se naše navike spavanja mijenjaju. Tako primjerice novorođenče, koje spava češće i u kraćim vremenskim periodima, spava otprilike 18 sati na dan. Nekim odraslima pak, navode stručnjaci s područja istraživanja sna, čini se da su dovoljna već tri sata spavanja na dan, dok je drugima potrebno i deset.

 Nedavnim je istraživanjima ustanovljeno da su promjene koje se dešavaju unutar našeg biološkog sata jednim dijelom odgovorne i za to što je nekim tinejdžerima teško ujutro ustati iz kreveta. Izgleda da se tijekom puberteta biološki sat pomiče prema naprijed, zbog čega su mladi skloniji tome da kasnije liježu i kasnije ustaju. Ovaj mali otklon u navikama spavanja uobičajen je i uglavnom se normalizira u kasnijim tinejdžerskim godinama.

Radom našeg biološkog sata upravljaju brojne kemijske tvari, od kojih su mnoge već poznate. Jedna od njih je melatonin, hormon za koji se vjeruje da uzrokuje osjećaj pospanosti. Taj hormon proizvodi se u mozgu i neki ga znanstvenici drže odgovornim za usporavanje tjelesnog metabolizma, što je pojava koja prethodi samom snu. Pod utjecajem tog hormona temperatura tijela pada, dotok krvi u mozak se smanjuje, a mišići se postepeno opuštaju i postaju mlitavi. A što se događa nakon što utonemo u tajanstveni svijet snova?

Otprilike dva sata nakon što zaspimo, očne jabučice počinju se živo gibati naprijed-natrag. Ta je pojava navela stručnjake da spavanje podijele u dvije osnovne faze: REM-fazu sna (prema engleskom rapid eye movements, brzi pokreti očiju) i sporovalno spavanje. Sporovalno spavanje dalje se može podijeliti u četiri stadija sve dubljeg sna. Tijekom normalnog sna REM-faze javljaju se u nekoliko navrata, izmjenjujući se sa stadijima sporovalnog spavanja.

REM-faza sna je faza u kojoj najviše sanjamo. To je ujedno faza u kojoj se mišići maksimalno opuštaju, zahvaljujući čemu se budimo fizički odmoreni. Povrh toga, neki istraživači vjeruju kako upravo u toj fazi spavanja nove informacije koje smo primili u toku dana mozak pohranjuje u obliku dugotrajnog pamćenja.

Za vrijeme dubokog sna (3. i 4. stadija sporovalnog spavanja) krvni tlak i broj otkucaja  srca snize se, što je važno za opuštanje krvožilnog sustava, a samim time i za prevenciju kardiovaskularnih bolesti. Nadalje, tijekom faze sporovalnog spavanja proizvodnja hormona rasta dostiže najveću razinu, pri čemu tijelo nekih tinejdžera proizvodi čak 50 puta više tog hormona negoli u toku dana.

San, čini se, utječe čak i na apetit. Znanstvenici su ustanovili da je san uistinu, da citiramo Shakespearea, ‘na gozbi života glavni hranitelj’. Naš mozak nedostatak sna doživljava isto kao i nedostatak hrane. Naime tijekom spavanja organizam izlučuje leptin, hormon koji nam signalizira da smo dovoljno jeli. U slučaju da smo budni duže nego što bismo trebali, tijelo proizvodi manje leptina, i tako u nama stvara potrebu za ugljikohidratima. To znači da neispavanost može dovesti do povećanog unosa ugljikohidrata, a samim time i gojaznosti. (Vidi okvir “Poslijepodnevni san” na 6. stranici.)

No to nije sve. San pomaže tijelu da se oslobodi slobodnih radikala — molekula koje navodno doprinose starenju stanica, pa čak i uzrokuju rak. Nedavno je na Sveučilištu u Chicagu provedeno istraživanje na 11 zdravih muškaraca kojima šest dana zaredom nije bilo dozvoljeno da spavaju više od četiri sata dnevno. Poslije tih šest dana njihove tjelesne stanice funkcionirale su kao kod 60-godišnjaka, a razina inzulina u krvi bila je ista kao kod osoba koje boluju od dijabetesa! Neispavanost čak negativno utječe na stvaranje bijelih krvnih stanica i hormona kortizola te tako osobu čini sklonijom infekcijama i bolestima kardiovaskularnog sustava.

Nema sumnje, san je itekako važan za fizičko i psihičko zdravlje čovjeka. Prema mišljenju Williama Dementa, istraživača i utemeljitelja prvog istraživačkog centra za poremećaje spavanja, koji djeluje pri Sveučilištu Stanford (SAD), “čini se da san bolje od ičeg drugog pokazuje koliko ćemo dugo živjeti”. Deborah Suchecki, istraživačica u istraživačkom centru za poremećaje spavanja u São Paulu (Brazil), rekla je: “Kada bi ljudi znali što se sve dešava u tijelu koje je lišeno sna, dobro bi promislili prije nego što zaključe da je spavanje gubljenje vremena ili da je ono samo za one koji ne vole raditi.” (Vidi gornji okvir .)

No je li svaki san okrepljujuć? Zbog čega neki ljudi spavaju čitavu noć, a ipak se bude umorni? U narednom članku bit će govora o tome kako možemo prepoznati neke glavne poremećaje spavanja te poboljšati kvalitetu sna.