NAD dolinom rijeke Tyne na sjeveru Engleske tog se mirnog predvečerja nadvijala bjelkasta magla i nadaleko se čulo graktanje vrana. Dok sam šetao šumskim puteljkom, pažnju mi je privuklo lagano šuškanje otpalog lišća prekrasnih crvenih, smeđih i žutih boja. Ugledao sam malene stražnje noge koje su začas nestale u nekoj rupi kraj potoka uz koji sam pješačio.

Kad sam malo bolje pogledao, vidio sam ježa koji uređuje svoju malu jazbinu u kojoj će provesti zimu. Već je unio lišće, suhu travu i paprat. Pripremao si je mjesto gdje će prespavati hladne zimske dane i noći.

Tog slatkog malog ježa koji živi u brdima, poljima i šumama naprosto ne možete zamijeniti ni za koju drugu životinju. Glava i vrat prekriveni su mu oštrom smećkasto-bijelom dlakom, no najlakše ćete ga prepoznati po zaštitnom sloju bodlji koje su na vrhovima žute boje. Te oštre bodlje duge otprilike dva centimetra u busenima strše kroz grubu dlaku i prekrivaju gornji dio njegovog tijela. Svaka bodlja ima 22 do 24 uzdužne brazdice i raste pod gotovo pravim kutom u odnosu na kožu. Pri samoj koži bodlja ima suženi dio koji se može oštro svinuti. To znači da jež može preživjeti pad s nezgodne visine zato što mu bodlje stoje pod takvim kutom da mu neće probiti kožu. Nije li uistinu divno stvoren?

Kad se zbog nečeg uznemiri, jež zauzme obrambeni stav tako da se savije u klupko. Služeći se svojim snažnim mišićima, navuče bodljama obraslu kožu preko čitavog tijela. Sa svih je strana potegne prema dolje, podvije pod sebe i na kraju stegne, što izgleda kao kad vrpcom stegnete mekanu kožnu torbu. Taj zaštitni plašt od šiljastih bodlji prekrije mu glavu, rep, noge i donji dio tijela. Jež može prilično dugo ostati u tom položaju.

 U sumrak obično ogladni. Svoju večeru koja se obično sastoji od kukaca i crva zna obogatiti miševima, žabama, štakorima i gušterima, a ponekad i orašastim i bobičastim plodovima. Jež ima odličan sluh. Isto se može reći i za njegov njuh, što se lako može zaključiti ako se pogleda njegovu šiljastu njuškicu i vlažne nosnice.

Osim lisica i jazavaca, ježevi imaju vrlo malo prirodnih neprijatelja. Jazavac pomoću svojih jakih pandži na prednjim nogama lako može rastvoriti klupko u koje se jež smotao, a da ga ne ozlijede njegove bodlje. Već sam nekoliko puta u prirodi naišao na ježevu kožu — vjerojatno jedino što je ostalo od ježa koji je postao jazavčeva večera. Za razliku od jazavca, lisica ne može izaći na kraj s ježevim bodljama, ali ga može otkotrljati u vodu, tako da se jež mora otvoriti jer bi se inače utopio. Budući da dobro pliva, jež ima šanse da se domogne zaklona među kamenjem ili u nekoj jami na obali prije nego što ga lisica ščepa i ubije.

Romi i neki ljudi koji žive na selu jedu ježeve koje peku obložene ilovačom. Kad se ilovača ohladi, razlomi i skine, zajedno s njom skinu se i bodlje, tako da ostane pečeno meso koje je Jean-Paul Clébert u svojoj knjizi The Gypsies opisao kao “pravi specijalitet”. Nažalost, u današnje vrijeme mnogo ježeva pogiba na cestama. Izgleda da najviše stradavaju nakon što se probude iz zimskog sna i krenu u potragu za hranom.  No ako izađu na kraj s prirodnim neprijateljima i drugim opasnostima, mogu živjeti otprilike šest godina te narasti do dužine od oko 25 centimetara.

Mužjak i ženka pare se jednom ili dvaput u razdoblju od svibnja do srpnja. Ženka nosi mlade četiri do šest tjedana, a nakon toga okoti tri do četiri ježića, od kojih je svaki težak jedva tridesetak grama. Zaštita im je najpotrebnija u prva dva tjedna života, dok su još slijepi i gluhi. Njihovu meku dlaku postupno zamjenjuju bodlje. Nakon nekog vremena moći će se i potpuno sklupčati. Ako se prije toga ježić nađe u opasnosti, naglo će poskočiti i oštro zazviždati. Tako će iznenaditi i otjerati mnoge grabežljivce.

Zalihe masti koje jež nakupi hraneći se tijekom toplih mjeseci služit će mu kao izvor energije tijekom zimskog sna. U tom mu se razdoblju drastično snizi tjelesna temperatura, a disanje postane jedva primjetno. Jež ima posebnu žlijezdu koja u vrijeme zimskog sna regulira njegovu tjelesnu temperaturu. Ako mu se tijekom zimskog sna temperatura previše snizi, ta žlijezda potiče pojačano zagrijavanje tijela, čime ga upozorava da treba potražiti neko toplije skrovište. Za vrijeme zimskog sna jež nikad u potpunosti ne gubi vezu s vanjskim svijetom. On registrira svaki zvuk u svojoj blizini, što se vidi po sitnim trzajima njegovog tijela.

Ako se nađe u nekom zatvorenom vrtu, jež će se ubrzo popeti preko zida ili ograde, pa čak i po odvodnoj cijevi, kako bi izašao iz vrta i nastavio potragu za hranom kud god ga noge nose. Zbog toga će jež uvijek biti životinja koju je teško pripitomiti i držati kao kućnog ljubimca. To zapravo i ne bi bilo dobro, jer ježevi koji žive u prirodi obično imaju buhe. No simpatični ježevi koji šetaju ovdašnjim seoskim područjima čine susret s prirodom privlačnijim i zanimljivijim, za što uvijek zahvaljujem našem Stvoritelju, Jehovi Bogu.