ISPOD tmurnog neba jedan se mali jednomotorni avion brujeći kretao pistom, spremajući se za uzlijetanje. Bio je to medijski događaj koji je privukao velik broj fotoreportera i zadivljenih izvjestitelja koji su postavljali brojna pitanja, ne štedeći pritom izraze divljenja. Tko je privukao svu tu pozornost? Nije to bio ni jedini pilot u avionu koji je imao dozvolu za upravljanje njime ni jedini putnik u njemu — jedan odrasli muškarac — već putnikova sedmogodišnja kćerka.

Ta djevojčica trebala je upravljati avionom kako bi oborila jedan dotadašnji rekord. Na sljedećoj točki avion su trebali dočekati izvjestitelji sredstava javnog informiranja. Tako su, unatoč tmurnom vremenu, njih troje ušli u avion, gdje je djevojčica morala sjesti na jastuk kako bi vidjela preko ploče s instrumentima i koristiti posebne produžetke kako bi dosegla pedale aviona.

Nažalost, let je bio isuviše kratak. Avion je iznenada zahvatila oluja koja ga je skrenula s kursa, izgubio je visinu i srušio se, pri čemu su svi u njemu poginuli. Mediji su nenadano umjesto vijesti o slavlju prenijeli vijest o tužnom događaju. Neki izvjestitelji i urednici novina pitali su se jesu li i sami mediji na neki način doprinijeli toj tragediji? Mnogi su zahtijevali da se djeci zabrani upravljanje avionom. Nakon toga u Sjedinjenim Državama to je zakonom zabranjeno. No takve senzacionalističke vijesti i jednostavna “rješenja” kriju dublje probleme.

Spomenuta tragedija navela je neke ljude da se zamisle nad jednim trendom koji je prisutan  u današnjem društvu. Naime, djecu se danas forsira da što prije preuzmu odgovornosti odraslih. Istina, posljedice toga nisu uvijek tako teške i tragične. No one mogu biti duboke i trajne. Razmotrimo neke načine na koje se djecu prisiljava da što prije odrastu.

Razumljivo je da roditelji žele da im djeca budu uspješna u životu. No kada ta želja preraste u opsesiju, djecu se može preopteretiti teškim obavezama koje još nisu u stanju nositi. A sve to često počne posve bezazleno. Naprimjer, roditelji sve češće djecu uključuju u izvanškolske aktivnosti, primjerice u neke sportske aktivnosti, upisuju ih u muzičku školu ili na balet. Nije rijetkost ni da im radi toga uzimaju privatne učitelje.

Dakako, nema ništa loše u tome da roditelj potiče dijete da razvije svoje talente i interese. No može li se u tome pretjerati? Naravno da može kad već ima djece koja su gotovo jednako opterećena kao i prezaposleni odrasli. U časopisu Time stajalo je: “Djeca koja su nekada imala djetinjstvo sada imaju nastavne programe; djeca koja bi trebala svoju mladalačku energiju trošiti nesputano postala su poput pčela radilica koje svoju energiju troše ‘u uzvišene svrhe’.”

Neki se roditelji nadaju da bi njihova djeca mogla još u djetinjstvu započeti karijeru sportaša, glazbenika ili glumca. Još nerođenu djecu upisuju u predškolu, nadajući se da će tako poboljšati njihove izglede za uspjeh. Osim toga, neke se trudnice upisuju na “sveučilišta za nerođenu djecu”, koja još nerođenoj djeci pružaju svojevrsnu muzičku naobrazbu. Cilj toga je stimulirati razvoj djetetovog mozga.

U nekim zemljama djeca moraju znati čitati i računati još prije nego što napune šest godina. No takva praksa izaziva zabrinutost zbog emocionalne štete koju se time može nanijeti djeci. Naprimjer, što se događa s djetetom koje u vrtiću ne uspije svladati te vještine? David Elkind, pisac knjige The Hurried Child, navodi kako se u školama prebrzo i isuviše rano procjenjuje djetetove sposobnosti. To se ne čini zbog toga da bi se djecu djelotvornije poučavalo, navodi Elkind, već zato da bi škole sebi olakšale posao.

Ima li nešto loše u tome da se djecu forsira da odrastu prije vremena? Davida Elkinda brine to što društvo spremno prihvaća ideju da djeca trebaju biti dovoljno zrela da nose terete odraslih. On kaže: “To je odraz naše tendencije da neumoljivi i sve jači pritisak na današnje mlade prihvaćamo kao nešto ‘normalno’.” Da, čini se da se predodžbe o tome što je za djecu normalno strahovito brzo mijenjaju.

Izgleda da mnogi roditelji smatraju normalnim, čak poželjnim, da djecu uče kako je u životu najvažnije biti najbolji — posebice kada je riječ o sportu. Olimpijska odličja snažna su motivacija mnogoj današnjoj djeci. U želji da uživaju u nekoliko trenutaka slave koju donosi pobjeda te da si osiguraju lagodan život u budućnosti neku se djecu pretjerano forsira, a neka se čak moraju potpuno odreći svog djetinjstva.

Pogledajmo kako je to kod gimnastičarki. One vrlo rano započnu sa strogim režimom vježbi koje njihova sitna tijela izlažu strahovitom fizičkom naporu. Godinama se psihički i fizički pripremaju za Olimpijske igre. Dakako, na olimpijskom postolju naći će se samo nekoliko njih. Hoće li ostale smatrati da je za ono što su postigle vrijedilo žrtvovati velik dio svoje mladosti? No dugoročno gledano, čak bi se i pobjednice mogle pitati je li uspjeh vrijedan tolikog truda.

Snažna želja da postanu vrhunske sportašice može na te djevojčice djelovati tako da prerano sazriju u emocionalnom pogledu. No zato njihov tjelesni razvoj može biti usporen uslijed rigoroznih vježbi. Kod nekih od njih kosti se sporije razvijaju. Mnoge pate od poremećaja u navikama hranjenja. Neke kasnije ulaze u pubertet — i to čak nekoliko godina. Međutim, mnoge djevojčice u današnje vrijeme suočavaju se s posve suprotnim problemom, a to je rani ulazak u pubertet. (Vidi okvir.)

Kad biste vjerovali onome što nam servira svijet zabave, mogli biste pomisliti da idealno djetinjstvo imaju ona djeca koja imaju sve što požele. Neki roditelji naporno rade kako bi djeci priuštili sve moguće materijalne udobnosti, u što spada i raskošni dom, neograničena mogućnost zabave te skupa odjeća.

Pa ipak, mnoga djeca koja imaju takvo djetinjstvo predaju se alkoholu i drogi te su gnjevna i buntovna. Zbog čega? Njihov bunt često je posljedica toga što se osjećaju zanemarena. Naime, djeca trebaju roditelje koji će im pokazivati ljubav i brinuti se o njima. Roditelji koji su previše zaposleni da bi se posvetili djeci mogu misliti da će sreću svojoj djeci osigurati tako što naporno rade — čime često postižu baš suprotno.

Govoreći o “obiteljima iz viših društvenih i ekonomskih slojeva društva u kojima oba roditelja rade”, dr. Judith Paphazy kaže kako su takvi  roditelji često “popustljivi prema svojoj djeci zbog toga što podsvjesno znaju da zbog težnje za materijalnim stvarima zapostavljaju obitelj”. Prema njenom mišljenju, oni se pokušavaju “iskupiti za to što nisu dobri roditelji”.

Djeca često skupo plate takvo ponašanje svojih roditelja. Iako možda imaju mnogo u materijalnom pogledu, nedostaje im ono što je za sretno djetinjstvo najvažnije, a to su roditeljska pažnja i ljubav. Bez vodstva i stege ta se djeca prerano i gotovo posve nespremna suočavaju s vrlo ozbiljnim životnim pitanjima. ‘Da li da uzmem drogu, upustim se u spolne odnose, reagiram nasilno kad sam ljut?’ Odgovore na takva pitanja vjerojatno će pronaći sami, možda među vršnjacima ili televizijskim i filmskim junacima. Posljedica toga često je iznenadan, čak tragičan, kraj djetinjstva.

Kada obitelj s oba roditelja iznenada zbog smrti, razdvajanja ili razvoda postane obitelj sa samohranim roditeljem, djeci to često jako teško padne. Dakako, mnoge obitelji sa samohranim roditeljima dobro funkcioniraju. Međutim, u nekim takvim obiteljima djeca su prisiljena naglo odrasti.

Razumljivo je da se roditelj koji izgubi bračnog druga povremeno osjeća usamljen. Međutim, neki zbog toga dopuštaju djetetu — uglavnom najstarijem — da preuzme ulogu druge “odrasle” osobe u obitelji. Roditelj bi se mogao, možda iz očaja, povjeriti sinu ili kćerki i tako ih opteretiti problemima koje oni još nisu u stanju nositi. Neki samohrani roditelji čak postanu pretjerano emocionalno ovisni o svom djetetu.

Ima i takvih roditelja koji potpuno zanemare svoje odgovornosti, prisiljavajući na taj način dijete da preuzme na sebe ulogu odrasle osobe u obitelji. Carmen i njena sestra, koje smo ranije spomenuli, zbog takve su situacije otišle od kuće. Premda su i same još bile djeca, bile su primorane preuzeti na sebe svu brigu oko mlađe braće i sestara. To je za njih bio pretežak teret.

Nema sumnje da roditelji nipošto ne bi smjeli uskraćivati djeci njihovo djetinjstvo jer to može biti opasno. No, nije sve crno kako se čini. Odrasli mogu poduzeti određene korake kako bi svojoj djeci osigurali sretno djetinjstvo. Kakve korake? Istražimo neke pouzdane odgovore na to pitanje.