“ON TULI, cvili, plače i vrišti. On šapće i pjeva. (...) To je bubanj neizmjernog bogatstva tonova, to je bubanj s tisuću lica.” Što je to razigralo maštu autora ovih riječi? Afrički bubanj po imenu djembe.

Djembe je neizostavan dio bubnjarske tradicije nekih plemena iz zapadne Afrike. Ritmom djembea obično su popraćeni svi važniji događaji u selu — od vjenčanja, smrti, rođenja do slavlja, žetve, pa čak i kupnje nove odjeće.

Djembea ima različitih oblika i veličina. Ustvari, neke zemlje kao što su Burkina Faso, Gvineja, Mali i Senegal čak imaju svoju jedinstvenu vrstu djembea. Instrument se izrađuje od tvrdog drva, koje se dubi i oblikuje dok se ne dobije tijelo bubnja. Ponekad je ukrašeno jednostavnim ornamentima, a ponekad vrlo raskošnim rezbarijama.

Nakon što je tijelo bubnja gotovo, vješti majstor pretvorit će ga u jedinstveni muzički instrument. Najprije će mu stijenke obraditi dlijetom, zatim ostrugati i na kraju izbrusiti kako bi ih stanjio do debljine potrebne da dobije željeni zvuk. Ujedno može radi zaštite drva unutrašnjost bubnja premazati palminim uljem i zatim ga pustiti da se osuši na suncu.

Membrana djembea napravljena je od kozje kože, koju se pričvrsti na metalni obruč i stavi na vrh bubnja. Da se ne bi pomicala, membranu se tankim konopom poveže s druga dva metalna obruča na bubnju. Koliko čvrsto majstor zategne taj konop? To ovisi o tome kakav ton želi dobiti. Dok bude ugađao instrument, majstor će ga povremeno isprobati, udarajući po njemu svoj omiljeni ritam.

Zvuk djembea jednako očarava i Afrikance i njihove posjetitelje. Doista, onaj tko jednom čuje vrsne bubnjare ponesene ritmom djembea teško da će ikada zaboraviti ovaj “bubanj s tisuću lica”.