“DOBILI smo nalaze vaših krvnih pretraga i oni pokazuju da ste teško bolesni. Trebalo bi odmah započeti s liječenjem”, rekla je liječnica. Deborah nije mogla doći k sebi od šoka. “Te sam noći stalno u sebi ponavljala da su u laboratoriju sigurno napravili neku grešku”, kaže ona. “Nemoguće je da sam bolesna, govorila sam samoj sebi.”

Poput mnogih drugih, Deborah je mislila da je manje-više zdrava, pa nije obraćala pažnju na stalno prisutne simptome bolesti. Mislila je da je njena neutaživa žeđ posljedica uzimanja antihistaminika. Često mokrenje pripisivala je tome što pije puno vode. A umor? Pa koja zaposlena majka nije iscrpljena?

A onda je nalaz krvnih pretraga pokazao da je uzrok problema dijabetes. Deborah se naprosto nije mogla pomiriti s tom dijagnozom. “Nikome nisam rekla za svoju bolest”, kaže ona. “Noću, kad je moja obitelj spavala, zurila bih u mrak i plakala.” Slično kao i kod Deborah, kod nekih ljudi saznanje da boluju od dijabetesa izaziva pravu buru osjećaja, među ostalim i potištenost, pa čak i gnjev.  “Jedno sam vrijeme samo plakala i odbijala pogledati istini u oči”, kaže Karen.

Sasvim je prirodno tako reagirati kad doživite težak udarac i smatrate da to niste zaslužili. Pa ipak, osobe koje boluju od dijabetesa mogu uz pomoć drugih naučiti živjeti s time. “Medicinska sestra koja se brinula za mene pomogla mi je da prihvatim svoju bolest”, kaže Karen. “Rekla mi je da je sasvim normalno plakati. To što sam na taj način dala oduška svojim osjećajima pomoglo mi je da se priviknem na nove okolnosti.”

Dijabetes je s pravom opisan kao “poremećaj u radu životno važnog mehanizma”. Kad tijelo ne može razgrađivati glukozu, to može dovesti do obustave nekih važnih procesa, a posljedice toga ponekad su opasne po život. “Ljudi ne umiru od samog dijabetesa, nego od komplikacija koje su s njim povezane”, kaže dr. Harvey Katzeff. “Prilično smo vješti u sprečavanju komplikacija, ali kad do njih ipak dođe, nismo [ih] u stanju otkloniti.” *

Ima li nade za one koji boluju od dijabetesa? Ima — ako su svjesni ozbiljnosti svoje bolesti i prihvaćaju liječenje. *

Premda se dijabetes tipa 1 ne može spriječiti, znanstvenici istražuju genetske rizične faktore i nastoje otkriti kako spriječiti napad imunološkog sustava na stanice vlastitog tijela. (Vidi okvir “Uloga glukoze” na stranici 8.) “Kod tipa 2 situacija je puno bolja”, kaže se u knjizi Diabetes—Caring for Your Emotions as Well as Your  Health. “Mnogi ljudi koji su možda genetski skloni dijabetesu izbjegavaju pojavu bilo kakvih znakova te bolesti samim tim što paze na pravilnu ishranu i redovito vježbaju, čime čuvaju svoje zdravlje i održavaju normalnu tjelesnu težinu.” *

Želeći naglasiti važnost tjelesne aktivnosti, Journal of the American Medical Association izvijestio je o jednom istraživanju u kojem je sudjelovao velik broj žena. Istraživanje je pokazalo da “čak i kratkotrajna tjelesna aktivnost potiče [tjelesne stanice] da najmanje 24 sata uz pomoć inzulina pojačano apsorbiraju glukozu”. Stoga se u izvještaju zaključuje da “hodanje ili neka intenzivnija tjelesna aktivnost kod žena znatno smanjuju opasnost obolijevanja od dijabetesa tipa 2”. Istraživači preporučuju najmanje 30 minuta bavljenja nekom umjerenom tjelesnom aktivnošću više puta tjedno, po mogućnosti i svaki dan. U to spadaju jednostavne aktivnosti kao što je hodanje, koje je “vjerojatno najbolji, najsigurniji i najjeftiniji oblik tjelovježbe”, stoji u knjizi American Diabetes Association Complete Guide to Diabetes.

Međutim, oni koji boluju od dijabetesa trebali bi vježbati pod stručnim nadzorom. Jedan od razloga je to što dijabetes može oštetiti krvožilni sustav i živce, što utječe na cirkulaciju krvi i osjet dodira. Stoga obična ogrebotina na stopalu može ostati neprimijećena, inficirati se i pretvoriti u čir, koji je opasan i može dovesti do amputacije noge ukoliko se odmah ne započne s liječenjem. *

Pa ipak, redovito vježbanje može pomoći onima koji boluju od dijabetesa da svoju bolest drže pod kontrolom. “Što se više istražuje učinak redovitog vježbanja, to se više otkriva koliko je ono korisno”, piše u publikaciji ADA Complete Guide.

Osim što se drže posebnog režima ishrane i redovito vježbaju, mnogi koji boluju od dijabetesa moraju svakodnevno kontrolirati razinu glukoze te si po nekoliko puta na dan davati injekcije inzulina. Neki ljudi koji imaju dijabetes tipa 2 uspjeli su zahvaljujući pravilnoj ishrani i redovitom vježbanju poboljšati svoje zdravstveno stanje, tako da su makar na neko vrijeme mogli prekinuti s uzimanjem inzulina. * Karen, koja boluje od dijabetesa tipa 1, ustanovila je da vježbanjem može  povećati učinak inzulina. Zahvaljujući tome uspjela je smanjiti potrebnu dnevnu dozu inzulina za 20 posto.

No čak i ako morate uzimati inzulin, to nije razlog da postanete malodušni. “To što morate prijeći na inzulin ne znači da ste vi u nečemu pogriješili”, kaže Mary Ann, medicinska sestra koja se brine za nekoliko pacijenata oboljelih od dijabetesa. “Bez obzira na to od kojeg tipa dijabetesa bolujete, savjesno kontroliranje razine šećera u krvi pomoći će vam da svedete na minimum druge zdravstvene probleme koji bi se s vremenom mogli pojaviti.” Jedno nedavno istraživanje čak je pokazalo da se kod oboljelih od dijabetesa tipa 1 koji su strogo kontrolirali razinu šećera u krvi “znatno smanjila učestalost dijabetičkih oboljenja očiju, bubrega i živaca”. Naprimjer, opasnost od komplikacija na mrežnici oka (retinopatija) smanjena je za 76 posto! Stroga kontrola razine šećera u krvi pokazala se korisnom i kod onih koji boluju od dijabetesa tipa 2.

Da bi inzulinska terapija bila što jednostavnija i bezbolnija, klasične injekcije i injekcije u obliku olovke (takozvane penkale) — koje se danas najčešće koriste — imaju vrlo tanku iglu, tako da je neugodnost uboda svedena na najmanju moguću mjeru. “Obično je najteže primiti prvu injekciju”, kaže Mary Ann. “Većina pacijenata kaže da se s vremenom toliko navikne da gotovo i ne osjeća ubod.” Inzulin se može davati i pomoću automatskih injektora koji bezbolno zabadaju iglu u kožu, mlaznih injektora koji doslovno ispale inzulin kroz kožu putem finog mlaznog udara te sistema za infuziju s kateterom, koji se ne skida dva do tri dana. Posljednjih godina dosta se koriste i male inzulinske pumpe. Taj se aparatić može programirati tako da, ovisno o dnevnim potrebama organizma, putem katetera ubrizgava inzulin u točno određenim  vremenskim razmacima, čime se omogućava preciznija i jednostavnija primjena inzulina.

Sve u svemu, ne postoji neki univerzalni način liječenja dijabetesa. Pri odabiru liječenja svaki pojedinac mora uzeti u obzir više faktora kako bi izabrao ono što je za njega najbolje. “Čak i ako se o vama brine čitav tim zdravstvenih stručnjaka”, kaže Mary Ann, “vaša riječ treba biti zadnja.” U časopisu Diabetes Care piše: “Liječenje dijabetesa koje nije upotpunjeno sustavnom edukacijom o samokontroli može se smatrati nedovoljno kvalitetnim i neetičnim.”

Što više bolesnici nauče o svojoj bolesti, to će bolje voditi brigu o svom zdravlju, a poboljšat će i svoje izglede za dulji i zdraviji život. Međutim, kvalitetna edukacija zahtijeva strpljivost. U knjizi Diabetes—Caring for Your Emotions as Well as Your Health objašnjava se: “Ako pokušate naučiti sve odjednom, vjerojatno ćete se zbuniti i nećete moći dobro iskoristiti sve te informacije. Osim toga, mnoge važne podatke koje biste trebali znati nećete naći u knjigama i brošurama. Između ostalog, morate znati (...) kako vaše dnevne aktivnosti utječu na promjenu razine šećera u krvi. To možete saznati samo metodom pokušaja i pogreške, a za to je potrebno vrijeme.”

Naprimjer, pažljivim praćenjem možete otkriti kako vaše tijelo reagira na stres, koji može dovesti do naglog porasta razine šećera u krvi. “Već 50 godina živim s dijabetesom i znam kako moje tijelo reagira u različitim situacijama”, kaže Ken. Obraćanje pažnje na te reakcije itekako mu se isplatilo. Još dan-danas ima posao s punim radnim vremenom, premda mu je preko 70 godina!

U liječenju dijabetesa ne smije se previdjeti koliko je važna podrška članova obitelji. U jednoj knjizi čak se kaže da je “kvaliteta obiteljskog života vjerojatno najvažniji faktor” u liječenju te bolesti kod djece i mladih ljudi.

Korisno je kad su članovi obitelji dobro upoznati s dijabetesom te čak naizmjence idu s bolesnikom na njegove redovite liječničke preglede. Informiranost će im pomoći da pružaju podršku bolesnom članu obitelji, da lakše prepoznaju važne simptome i da znaju kako u određenoj situaciji trebaju reagirati. Ted, čija žena od svoje četvrte godine boluje od dijabetesa tipa 1, kaže: “Točno znam kad se Barbari previše smanji razina šećera u krvi. Tada obično zašuti usred razgovora. Jako se znoji, ljuti se bez ikakvog razloga, a reakcije su joj usporene.”

Slično tome, kad Kenova žena Catherine primijeti da je on problijedio, da ga je oblio hladan znoj i da mu se promijenilo raspoloženje, postavi mu neko jednostavno matematičko pitanje. Ako je Ken zbunjen i ne zna odgovoriti, to je znak da ona treba uzeti stvar u svoje ruke i brzo nešto učiniti. I Ken i Barbara duboko su zahvalni za to što se mogu potpuno osloniti na svoje voljene supružnike koji su tako dobro informirani o njihovoj bolesti. *

Članovi obitelji trebali bi se s puno ljubavi truditi pokazivati razumijevanje, obzirnost i strpljivost, jer to pomaže bolesniku da se suoči sa životnim izazovima i čak može pozitivno utjecati na daljnji tok njegove bolesti. Karen je suprug dao do znanja koliko je voli, što je jako pozitivno utjecalo na nju. Karen priča: “Nigel mi je rekao: ‘Ljudi trebaju hranu i vodu da bi mogli živjeti, jednako tako i ti trebaš hranu i vodu — i usto još malo inzulina.’ Te simpatične, ali i mudre riječi bile su upravo ono što mi je trebalo.”

Članovi obitelji i prijatelji također trebaju imati na umu da zbog variranja razine šećera u krvi dijabetes može utjecati na raspoloženje. Jedna žena koja boluje od dijabetesa kaže: “Kad me zbog promjene razine šećera u krvi uhvati depresija, postanem vrlo šutljiva, zlovoljna, razdražljiva i nezadovoljna. Kasnije mi bude jako žao što sam se tako djetinjasto ponašala. No tješi me to što znam da drugi razumiju zašto mi se javljaju ti osjećaji — koje nastojim obuzdati.”

Dijabetes se može držati pod kontrolom, naročito ako oboljeli ima podršku prijatelja i članova obitelji. No zanimljivo je da i biblijska načela mogu biti od koristi. Kako?