U PREDVEČERJE jedna velika bara usred prostranog Rezervata Masai Mara u Keniji ljeska se okupana svjetlošću sunca. Sunce koje polako tone iza horizonta podarilo joj je zlatnosmeđi sjaj. Nekoliko metara dalje bari se laganim korakom približava krdo zebri i gnua. No životinje se iznenada zaustavljaju, uplašeno upirući pogled prema nečem ogromnom i okruglom što pluta uza sam rub vode. Nakon što je snažno uzburkalo vodu, to nešto nalik kamenoj gromadi nestaje pod vodom, gubeći im se iz vida. Bila je to opasna vodena životinja — vodenkonj.

Ova životinja od koje je veći samo slon živi u močvarama, rijekama i jezerima istočne Afrike. Odrasli vodenkonj može biti dugačak preko 4 metra, visok 1,5 metara i težak oko 4 tone. Općenito se smatra da se riječ “Behemot”, koja se spominje u biblijskoj knjizi o Jobu, odnosi na njega. Stoga nimalo ne čudi što za tu ogromnu životinju Biblija kaže da su joj kosti kao “cijevi bakrene” i kao “poluge željezne” (Job 40:15-18).

 Ovaj okrugli i naizgled nezgrapni debelokožac bez dlake zacijelo se ne bi proslavio ni na jednom natjecanju ljepote. Dok promatrate njegove kratke noge, naprosto se morate pitati kako se to ogromno tijelo uspijeva održati na njima. No nemojte podcjenjivati snagu tih zdepastih nogu. Na kopnu vodenkonj može trčati brže od čovjeka. Također je poznato da u vodi može biti brži od čamca na vesla, a ponekad i od motornog čamca.

Vodenkonj je društvena životinja koja obično živi u skupinama od 10 do 15 životinja, koje predvodi najjači mužjak, no ponekad ih se zna vidjeti i u većim skupinama od oko 150 životinja. Spada u red životinja koje mogu živjeti i u vodi i na kopnu, no iz vode izlazi uglavnom noću kako bi se pogostio bujnom vegetacijom na obali. No ni tada se ne voli previše udaljavati od vode. Međutim, u sušnoj sezoni neki znaju odšetati i deset kilometara od vode u potrazi za hranom.

Nije poznato kako ove životinje obilježavaju svoj teritorij. Premda imaju neobičnu naviku da prilikom pražnjenja crijeva repom raspršuju balegu oko sebe, neki smatraju da time samo žele impresionirati ženku ili pak zastrašiti nekog suparničkog mužjaka. Kad su napadnuti, ržu poput konja, a u borbi muču ili riču. Njihovo frktanje toliko je glasno da ga se čuje i kad su pod vodom. Mužjaka predvodnika raspoznaje se po glasnom mukanju.

Čitav dan vodenkonj provede u vodi, djelomično ili potpuno uronjen u nju, što mu nimalo ne smeta jer je njegovo veliko tijelo potpuno prilagođeno takvom načinu života. Premda se svojim plivačkim sposobnostima ne može mjeriti s nekim drugim životinjama koje žive i u vodi i na kopnu, pod vodom može ostati čak 15 minuta! To što su mu nozdrve, oči i uši u istoj ravnini omogućava mu da mu ostatak tijela bude stalno pod vodom. To je važno i zato što se mnoge njegove aktivnosti — uključujući i udvaranje i parenje — odvijaju baš pod vodom.

Otprilike osam mjeseci nakon parenja majka će negdje u plićaku donijeti na svijet jedno mladunče te ga dojiti na kopnu ili u vodi koja seže do gležnja. Unatoč svojoj snazi, vrlo je brižna majka i izuzetno se nježno brine za svoje mladunče. Uistinu je zanimljivo vidjeti ženku koja pliva s mladuncem na leđima. No koliko god u tom trenutku izgledala dobroćudno, žestoko će se suprotstaviti svakom tko joj ga pokuša skinuti s leđa!

Koža vodenkonja posve je prilagođena životu u vodi. No kada životinja izađe na kopno, na njoj se mogu zapaziti neke veće promjene. To je zbog toga što žlijezde koje se nalaze ispod kože luče tanki sloj crvenkastosmeđe sluzi s visokim sadržajem soli. Stoga se iz daljine može činiti da je vodenkonj obliven krvlju. No ta sluz zapravo štiti kožu životinje dok je u vodi ili izvan nje. Nekada prije Afrikanci su kožu ove životinje običavali rezati na trake, a zatim je potopiti u ulje.  Nakon toga trake bi uvijali i sušili kako bi dobili bič kojim su u borbi za teritorij utjerivali protivnicima strah u kosti. * Djelo Grzimek’s Animal Life Encyclopedia navodi kako je nakon štavljenja — a to traje najmanje šest godina — koža vodenkonja “tvrda poput kamena i debela oko četiri i po centimetra”.

Usta su zacijelo najupečatljivije obilježje vodenkonja. Dok je na kopnu, svojim usnama širokim pola metra pase travu u blizini vode. No usta mu ne služe samo za jedenje. Kada ih razjapi za 150 stupnjeva, to nije samo znak da mu se spava već zastrašujuće očitovanje agresivnosti. Zbog borbe za očuvanje sve skučenijeg prostora na kojem žive, među protivničkim mužjacima dolazi do žestokih okršaja. Širom otvorena usta otkrivaju i ogromne donje očnjake. To “oružje” koje vodenkonj koristi u obrani može narasti do 30 centimetara.

No njegova usta nisu prijetnja samo drugim vodenkonjima nego i čovjeku. Svaki čovjekov pokušaj suživota s ovom životinjom na kraju je propao. Vodenkonj će bez ikakvog povoda napasti svakoga tko se previše približi njegovom teritoriju. A ukoliko je ranjen, toliko je razdražljiv da može nanijeti teške ozljede svakom tko mu se pokuša približiti. Razbješnjela životinja može svojim razjapljenim ustima prevrnuti i brod u vodi.

No ništa manje nasilan vodenkonj nije ni na kopnu. Naprimjer, svatko tko se nađe na putu između njega i vode dok on pase izlaže se izuzetno velikoj opasnosti. Bilo je slučajeva da su u nekim dijelovima Afrike vodenkonji napali neoprezne seljane koji su im prepriječili put do vode. Da, ova životinja ulijeva strah i ljudima i životinjama, zbog čega je potrebno biti krajnje oprezan i pažljiv kada se nađete u njenoj blizini.

Usamljeni vodenkonj koji pase na obali lako može postati plijen lavova. Pa ipak, čini se da njegov najveći neprijatelj nije nitko drugi nego čovjek. “Ljudi su drastično smanjili broj vodenkonja i prostor na kojem obitavaju”, navodi se u djelu World Book Encyclopedia. “Lovci su ih poubijali na tisuće, a poljoprivrednici iskrčili velik dio zemljišta na kojem su nekada obitavali.”

Da, time što je prodro u prirodno stanište vodenkonja i tako ga prisilio da potraži utočište na vrlo skučenom prostoru, čovjek mu je uskratio slobodu kretanja i onemogućio da se normalno razmnožava. Stoga se možemo radovati Stvoriteljevom obećanju da će pod vladavinom Božjeg Kraljevstva biti ponovno uspostavljena prirodna ravnoteža između čovjeka i životinje, tako da u obnovljenom zemaljskom Raju više nitko ‘neće činiti zlo niti pustošiti’ (Izaija 11:9, St).