LIMA, glavni grad Perua, nalazi se usred velike pustinje koja se proteže duž južnoameričke obale Tihog oceana — na području koje karakterizira jedna od najneobičnijih klima na svijetu. Taj suhi uski pojas pruža se od pustinje Sechure na krajnjem sjeveru Perua pa sve do pustinje Atacame u sjevernom Čileu.

Ta obalna pustinja smjestila se između nepristupačnih Anda i modrog Tihog oceana. Gledano iz daljine, reklo bi se kako duž obale nema ničeg izuzev golih, krševitih brda i pijeska u svim mogućim nijansama žutosive i smeđe. Uslijed erozije tla obronci mnogih brda prekriveni su smeđim kamenjem koje se odranja. Malo-pomalo ono klizi prema moru, katkad pogurano podrhtavanjem tla, što je u ovim predjelima prilično često.

Kada to kamenje stigne do obale, valovi Tihog oceana polako ga drobe u pijesak, koji vjetar raznosi naokolo, stvarajući dine u obliku polumjeseca. U nekim dijelovima ove prostrane pustinje kiša nije padala već 20 godina, pa je to jedno od najsuših mjesta na svijetu. No zbog čega je to područje tako sušno?

Odgovor se krije u pasatnim vjetrovima koji pušu u smjeru istok-zapad. Kada ti vjetrovi stignu do visokog i krševitog planinskog lanca Anda, ta ih barijera prisiljava da se dižu uvis. Na tom putu prema vrhovima Anda vjetrovi se hlade, a vlaga koju nose kondenzira se i pada u obliku kiše ili snijega, mahom na istočnoj strani lanca. Tako planine čine prirodnu barijeru koja priječi kiši put do zapadnih obronaka planine.

Osim toga, ni hladna Peruanska, odnosno Humboldtova, morska struja koja teče od Antarktike prema sjeveru ni vjetrovi s južnog Pacifika ne donose sa sobom mnogo vlage. Posljedica svih tih činilaca je veoma sušna, premda ne vruća pustinja. Začudo, unatoč tome što kiša jako rijetko pada, količina vlage u zraku vrlo je velika, naročito tijekom zimskog razdoblja, koje u Peruu traje od svibnja do studenog. Otkuda potječe sva ta vlaga?

U zimsko doba nad obalom se nadvije gusti sloj niskih oblaka, a prema obali se s Tihog oceana valja gusta magla, koju Peruanci zovu garúa. Mogu proći i mjeseci, a da sunce i ne proviri kroz oblake, zbog čega je vrijeme relativno hladno, a neki bi rekli i sumorno. Premda ovo područje spada u područje tropske klime, prosječna zimska temperatura u Limi kreće se između 16 i 18 Celzijevih stupnjeva. Relativna vlažnost zraka u zimskom periodu može doseći i 95 posto bez kiše, pa se Limeñosi, stanovnici Lime, koji su se već navikli na takvu klimu, oblače toplo kako bi se zaštitili od vlage i hladnoće. *

Lagana zimska rosulja dovoljna je da ovlaži ulice Lime i da oživi uspavane pustinjske biljke na visokim brdima uz obalu. Pašnjaci se zazelene i na njima se može vidjeti velika stada koza, ovaca i goveda koji tada mogu uživati u njima. No povrh toga, od ranih 90-ih godina 20. stoljeća neki pustinjski gradovi počeli su koristiti sustave za skupljanje magle — velike, polipropilenske mreže na kojima se kondenzira magla — pomoću kojih iz niskih oblaka i magle skupljaju vodu za piće i zalijevanje vrtova.

Pa ipak, vlaga iz magle i oblaka nije dovoljna da bi samonikle biljke opstale čitavu godinu. Ukupna godišnja količina padalina u Limi rijetko kada prijeđe 50 milimetara i obično je to voda koja nastaje kondenziranjem garúe. Stoga jedine zelene biljke koje uspijevaju u toj priobalnoj pustinji jesu one koje dobivaju vodu iz malenih rijeka koje tu životodajnu tekućinu dovode iz snijegom prekrivenih Anda. Gledano iz zraka, te male riječne doline  izgledaju poput zelenih traka koje presijecaju pustinju.

Da bi preživjela u takvoj sušnoj klimi, drevna peruanska plemena koja su živjela na obali — primjerice Chimu i Mochica — gradila su složene sustave za navodnjavanje. Poput onih u drevnom Egiptu, i ovi su opsežni poljoprivredni pothvati osiguravali opstanak tim visokoorganiziranim civilizacijama. Drevni Peruanci znali su za nepečenu ciglu, od koje su gradili velebne gradove s hramovima u obliku piramide, velikim zidinama i rezervoarima za vodu. Zbog rijetkih oborina ostaci tih građevina veoma su očuvani, a zahvaljujući tome arheolozi mogu saznati puno o pretkolumbovskim civilizacijama na tlu današnjeg Perua. Još i danas mnoga naselja uz obalu ovise o obnovljenim akveduktima  i kanalima koji su sagrađeni pred tisuće godina.

Već su prvi stanovnici pustinje znali da je pustinjsko tlo vrlo plodno ukoliko ima vode. Zahvaljujući današnjim sustavima za navodnjavanje, na obalnom području Perua moguće je uzgajati mnoštvo različitih kultura — pamuk, rižu, kukuruz, šećernu trsku, grožđe, masline, šparoge i još mnogo drugih vrsta voća i povrća. Na tom uskom obalnom području danas živi više od polovine stanovnika Perua, čiji ukupni broj iznosi oko 27 milijuna.

Međutim, ponekad u nekim dijelovima pustinje, pa tako i u Limi, ipak padne kiša. To se događa u razmacima od po nekoliko godina kada hladna Peruanska struja uzmakne pred toplijim strujama sa zapadnog Pacifika. Ova neobična pojava, poznata pod imenom El Niño, najavljuje skori dolazak kiše. Naročito snažan prodor El Niña zabilježen je 1925, 1983. i 1997/98. Dakako da stanovnici pustinje koji su se navikli živjeti praktički bez kiše nisu baš pripravni na takve snažne pljuskove i poplave koje ih prate.

Jedna takva poplava pogodila je 1998. grad Icu. Rijeka Ica poplavila je velik dio grada, pa su se kuće od nepečene cigle jednostavno rastopile. No drugi dijelovi pustinje dobili su potrebnu tekućinu i pretvorili se u bujne pašnjake. Posljednji nalet El Niña pretvorio je velik dio pustinje Sechure u vrt prepun zelenila i prekrasnog cvijeća, što nas podsjeća na Božje obećanje da će jednog dana ‘pustinja procvjetati kao ruža’ (Izaija 35:1). Poslije obilnih oborina u pustinji je nastalo i ogromno jezero — prema nekim procjenama 300 kilometara dugačko i 40 kilometara široko — koje su neke novine od milja nazvale La Niña.

Velika obalna pustinja u Peruu zacijelo je još jedno od mnoštva prirodnih čuda kojima obiluje naš planet. Premda u tom kraju rijetko pada kiša, putem sustava za navodnjavanje i racionalnim korištenjem dragocjene vode ovo sušno područje milijunima je postalo ugodno mjesto za život.