ŠEST i po je ujutro. Sunce se poput velikog grimiznog dragulja predivnog sjaja polako uspinje na istočnom obzorju. Zrake Sunca, glasnici novog dana, prodiru kroz prozore visokih poslovnih zgrada i obasipaju ih blistavom zlatnom bojom. Nedaleko od tih zgrada upravo se odvija uzbudljiva životna drama.

Skriven u visokoj travi, lav se već neko vrijeme prikrada impali koja pase. Osjetivši opasnost, mlada se antilopa hitro daje u bijeg, no lav ne odustaje i prati je u stopu. Započinje divlja, iscrpljujuća potjera. Uspije li, lav će se pozvati na takozvani zakon džungle i nesretnoj životinji dosuditi smrtnu kaznu.

Takve uzbudljive potjere svakodnevica su u Nacionalnom parku Nairobi, koji se nalazi pored samog glavnog grada Kenije, Nairobija. Životinje u njemu obitavaju u neposrednoj blizini ljudi. Godine 1962. jedan je lav čak viđen kako šeta oko jednog luksuznog hotela, vjerojatno kako bi povratio ogromni teritorij koji mu je nekada pripadao. No kako je došlo do tog suživota između divljih životinja i stanovnika Nairobija?

Osnovati ovakav park nije bilo nimalo jednostavno. Da bi životinje mogle mirno uživati u svom zaštićenom staništu, bilo je potrebno savladati više prepreka. Sve do početka 20. stoljeća životinje su slobodno tumarale širokim prostranstvima istočne Afrike. Tamošnje stanovništvo oduvijek je živjelo u bliskoj povezanosti s njima, pasući svoja stada u njihovoj neposrednoj blizini. Određene vrste tih životinja čak su im znale poslužiti kao dodatan izvor hrane!

 No tada su u Keniju nahrupili lovci na krupnu divljač, od kojih su mnogi htjeli sakupiti što je moguće više trofeja. Jedan od njih bio je i bivši američki predsjednik Theodore Roosevelt, koji je 1909. došao u Keniju skupljati primjerke posebnih biljnih i životinjskih vrsta za muzeje. Njegova ekipa od 600 nosača i profesionalnih lovaca ubila je preko 500 životinja i njihove kože otpremila u Ameriku. Nekako u to isto vrijeme Keniju je posjećivao još jedan poznati lovac — Edward, princ od Walesa. Ta su dva čovjeka safari učinila omiljenim oblikom zabave. Dakako da su meci lovaca na divlje životinje bili daleko brži i precizniji od luka i strijele kojima se dotad u lovu služilo domaće stanovništvo.

Izgradnjom poznatog “suludog ekspresa”, pod kojim je nazivom tada bila poznata željeznička pruga koja je povezala Keniju i Ugandu, ljudi su se počeli doseljavati u blizinu Nairobija, što je još više ograničilo slobodno kretanje životinja. Sve je ukazivalo na to da životinjama prijeti potpuni progon s tog područja.

A onda su se 30-ih godina 20. stoljeća neki počeli zauzimati za njihovu zaštitu. Među njima su bili i Archie Ritchie, koji je u to vrijeme radio kao čuvar lovišta i računovođa Mervyn Cowie. Uslijedile su konferencije i novinski izvještaji, a potom i molba kolonijalnim vlastima da se osnuje nacionalni park kako bi se smanjilo — ako ne i spriječilo — neumoljivo istrebljivanje životinja. Vladi se ta ideja nije baš svidjela. Ona nije bila voljna samo radi zaštite biljnog i životinjskog svijeta žrtvovati dio područja na kojem je nicalo najveće urbano središte u istočnoj Africi.

Nastojanja da se očuva životinjski svijet doživjela su još jedan udarac za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je u vojnim vježbama razrovano zemljište na kojem se danas nalazi nacionalni park. Žrtve rata bile su i same životinje. Naime, zbog stalne prisutnosti vojnika na njihovom teritoriju životinje su izgubile strah pred čovjekom. Da ne bi počele napadati ljude, neke životinje, među kojima je bila i u to vrijeme poznata lavica Lulu i njeni dražesni mladunci, bile su ubijene.

No s vremenom su vlasti promijenile svoj stav, pa su mnoge prepreke bile uklonjene, a borci za zaštitu životinja postigli su svoj cilj. Nakon dugačke i mučne borbe Nacionalni park Nairobi — prvi park takve vrste u istočnoj Africi — konačno je “rođen” 16. prosinca 1946, kada je tadašnji kolonijalni guverner Kenije, Sir Philip Mitchell, potpisao dokument o njegovom osnivanju.

U usporedbi s drugim parkovima divljih životinja u istočnoj Africi, Nacionalni park Nairobi relativno je malen. Njegova površina procijenjena je na 117 kvadratnih kilometara, a od glavnog ulaza pa do centra Nairobija nepunih je deset kilometara. No tajna njegove popularnosti upravo se i krije u toj veličini. Naime, malo je mjesta na Zemlji koja se mogu podičiti prizorima koje posjetiocima nudi ovo utočište za životinje — rijedak kontrast između grada koji se brzo širi, u ovom slučaju Nairobija, i afričke divljine.

Mala površina parka prednost je i zbog toga što posjetioci mogu na jednom mjestu vidjeti više velikih životinja, mahom sve izuzev slonova, nego što bi to mogli u nekim većim parkovima i rezervatima. Tu živi 100 vrsta sisavaca i preko 400 vrsta ptica. Nebom iznad parka prolaze avioni koji slijeću na međunarodni aerodrom u Nairobiju.

Onaj tko posjeti Nairobi može se smjestiti u nekom udobnom suvremenom hotelu u gradu i zatim, vozeći se pored veličanstvenih poslovnih grada, za samo  nekoliko minuta stići do prastarih ravnica, šikara i šuma, gdje lavove i druge grabežljivce može promatrati u akciji. Onaj tko vidi te životinje kako jure za plijenom dok se iza njih uzdižu blještavi gradski neboderi sigurno to neće tako lako zaboraviti.

Park je prepun života. Tu možete sresti afričkog bivola, leoparde, geparde, žirafe, majmune, na stotine antilopa te rijetkog i ugroženog crnog nosoroga. Većina životinja stalni su stanovnici parka. Tijekom sušnog razdoblja, koje obuhvaća mjesece veljaču, ožujak, kolovoz i rujan, oko mnogobrojnih bara u parku okupe se i velika stada životinja u seobi, primjerice gnua.

U nekima od tih bara, koje s pravom nose naziv bare vodenkonja, skupine tih debeljuškastih divova provode čitave dane, a noću izlaze na pašu. Oko bara obilježene su staze, pa posjetioci mogu ostaviti svoje automobile i prošetati. No valja spomenuti da takve šetnje mogu biti jako opasne budući da u nekima od tih bara žive opasni krokodili koji se ponekad znaju odmarati na obali, a da ih neoprezni posjetioci i ne primijete. Da ne biste završili kao slastan obrok nekog od njih, najbolje bi bilo da na takve šetnje krenete samo u pratnji iskusnog čuvara parka.

U parku živi i velik broj poznatih ptičjih vrsta. U njemu je dom našao noj, najveća ptica na svijetu koja naraste preko dva metra u visinu. Visoko iznad grada prema nebu se uspinje i ozloglašeni lešinar. No ta naizgled ružna ptica prava je blagodat za park jer uklanja sve ostatke lešina u kojima bi se inače mogle namnožiti bakterije opasne za životinje.

Tu i tamo, u parku se može vidjeti i afričkog pisara. Ta ptica na glavi iza ušnih otvora ima kukmu od perja nalik onom kakvim su nekada pisali pisari. Uvijek u žurbi, ta ptica kao da stalno juri s jednog mjesta na drugo. Osim nje, tu su još i batoglavke, krunasti ždralovi, crnovrate rode i čaplje govedarice.

Unatoč tome što je relativno malen, ovaj je park pravi ekološki dragulj. U njegovom zapadnom dijelu, gdje šuma zauzima gotovo 6 posto površine, godišnje padne od 700 do 1 100 milimetara kiše. Na tom mjestu raste mnoštvo stabala, među kojima je i kapski kesten. Južnim i istočnim dijelom parka protežu se prostrane ravni, doline i brežuljci, na kojima godišnje padne između 500 i 700 milimetara kiše. Divlje trave, pustinjske datulje i nekoliko vrsta akacije koje tu rastu daju tom predjelu pravi izgled savane.

No ne smijemo zaboraviti ni veličanstvene stijene koje se poput okomitih zidina izdižu iz doline do 100 metara uvis. Te strme litice iscrpile bi i one najodvažnije zaljubljenike slobodnog penjanja.

Mnogi problemi koji su povezani s očuvanjem životinjskog svijeta imaju jednog te istog uzročnika — čovjeka. Naime zbog čovjekove težnje za ‘napretkom’ Nacionalni park Nairobi mogao bi uskoro postati prošlost. Tako se Nairobi, grad zahvaljujući kojem je park postigao toliku popularnost u svijetu, i dalje širi, oduzimajući životinjama životni prostor. Ljudi se doseljavaju, potražnja za zemljištem raste, a životinje su bespomoćne. Otpadne tvari iz obližnjih tvornica također ugrožavaju opstanak svih životnih oblika u parku.

Da bi park opstao, nekim životinjama treba osigurati i mogućnost seobe. Naime oko većeg dijela parka postavljena je ograda koja priječi životinje da ne odlutaju u grad, a oko jedinog prolaza koji je još preostao na južnom dijelu parka šire se poljoprivredna i stočarska imanja. Potpuno zatvaranje parka moglo bi biti kobno. Ono bi životinjama koje odlaze iz parka u potrazi za pašnjacima onemogućilo povratak. Da bi se sačuvalo tu jedinu preostalu seobenu rutu, kenijski Wildlife Service, vodeća organizacija za zaštitu životinja u zemlji, zakupio je jedan dio zemljišta koje okružuje park. Tako usprkos svim navedenim problemima Nacionalni park Nairobi i dalje godišnje privlači na tisuće posjetilaca koji na ovo mjesto dolaze uživati u prekrasnom kontrastu koji im on nudi.