U RANIM jutarnjim satima Frank i Gabriella šetali su obalom mora u Oregonu (SAD), promatrajući izlazak sunca. Nisu ni slutili što im se sprema. Nekoliko minuta kasnije oboje su bili mrtvi, ustrijeljeni u glavu iz neposredne blizine. Je li u pitanju bila osveta ili ljubomora? Ni jedno ni drugo. Ubojica, njima potpuni neznanac, ubio ih je kako bi ispunio svoj san i saznao kako to izgleda ubiti nekoga.

“U nedjelju, 28. travnja 1996. Martin Bryant privukao je na sebe pozornost čitavog zapadnog svijeta, ‘ludo se zabavljajući’. Tumarajući ulicama Port Arthura (Tasmanija) i ubijajući svakoga tko mu se našao na putu, uživao je u osjećaju nadmoći i snage koji ga je svega prožimao” (A Study of Our Decline, Philip Atkinson). Usmrtio je 35 osoba!

Šezdesetpetogodišnji umirovljenik iz Kanade izašao je u svoju ranojutarnju vožnju biciklom. Dok se vozio, s leđa ga je udario automobil. I ne zaustavivši se, vozač je odjurio misleći da ga je ubio. Pritom je bicikl vukao 700 metara. Ispočetka se mislilo da je u pitanju obična prometna nesreća u kojoj je vozač pobjegao s mjesta nesreće, no daljnja je istraga pokazala da se radi o vozaču koji je ukrao automobil kako bi uživao u divljoj jurnjavi. To što je udario biciklista očito je bilo tek dio te “zabave”.

Zločin je već stotinama godina prisutan u ljudskom društvu, no spomenuti primjeri navode nas da se pitamo: “Zašto ljudi to čine? Kako nekome može uopće pasti na pamet da počini takvo što?” Premda se mnogi možda više i ne osvrću na uobičajena zlodjela, kao što su krađa ili prijevara, sve je više takvih kriminalnih djela koja privlače pozornost medija i navode ljude na pomisao: ‘Pa to je suludo! Što se to događa s ovim svijetom?’

Ta su zlodjela drugačija. Ona su često šokantna i počinjena iz čiste zloće. Kao što spomenuti primjeri pokazuju, obično su usmjerena protiv posve nedužnih ljudi koje počinitelj i ne poznaje. Osim toga, izgleda da često manjka i konkretan motiv. Broj takvih bezumnih djela povećava se iz dana u dan.

U travnju 1999. u Coloradu (SAD) 2 su učenika u školi iz vatrenog oružja ubila 12 učenika i jednog učitelja, a potom i sebe. Godine 1982. u Kaliforniji je jedan čovjek umro nakon  što je popio sasvim običan lijek kojem je netko namjerno dodao strihnin. Godine 1993. u gradu Bootleu (Merseyside, Engleska) dva desetogodišnjaka izmamila su dvogodišnjeg Jamesa Bulgera iz trgovačkog centra dok mu je majka bila u mesnici. Odveli su ga do željezničke pruge, gdje su ga zatukli toljagama.

Neke postupke, kao što je trovanje u podzemnoj željeznici u Tokiju, čak se može svrstati u red terorističkih djela. Stanovnici Japana bili su šokirani kada su 1995. pripadnici jednog kulta u tokijsku podzemnu željeznicu ispustili otrovni plin od kojeg je 12 osoba umrlo, a tisuće su doživjele trovanje. Teško da će itko zaboraviti i razaranje Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku te napad na Pentagon u Washingtonu, u kojima je život izgubilo oko 3 000 ljudi ili prošlogodišnji bombaški napad na Baliju (Indonezija), u kojem je poginulo gotovo 200 osoba.

Takvi događaji jasno pokazuju da se nasilni zločin širi posvuda. To je problem koji pogađa mnoge države diljem svijeta i sve slojeve društva.

Ponekad se gotovo čini da se počinitelji tih zlodjela međusobno natječu tko će počiniti stravičniji zločin. I zločini iz mržnje sve su uobičajeniji. To su djela besprimjerne okrutnosti, a žrtve su ljudi čiji je jedini “grijeh” to što pripadaju nekoj drugoj rasi, religiji ili etničkoj skupini — kao što je primjerice bio slučaj 1994. u Ruandi, kada je ubijeno oko 800 000 pripadnika plemena Tutsi.

Sve to navodi mnoge da se pitaju: ‘Što se to događa? Je li tako bilo i prije? Tko je odgovoran za takve grozne zločine? Ima li nade da će takva okrutna zlodjela jednog dana biti suzbijena ili čak potpuno iskorijenjena?’ Naredni članci odgovorit će na ta i neka druga pitanja.