“Gojaznost djece postaje globalna epidemija koju možemo suzbiti samo tako da se uhvatimo u koštac s korijenom problema, to jest lošom ishranom”, izvještava The New York Times. “Prema podacima Međunarodnog povjerenstva za borbu protiv gojaznosti, u nekim zemljama svijeta preko 25 posto desetogodišnjaka ima višak kilograma ili je gojazno.” Najveći postotak gojazne djece zabilježen je na Malti (33 posto), u Italiji (29 posto) i Sjedinjenim Državama (27 posto). U Čileu, Meksiku i Peruu 25 posto djece u dobi od četiri do deset godina ima problema s gojaznošću. Osim toga, ustanovljeno je da u nekim zemljama Afrike ima više djece koja su predebela nego one koja su premršava. Zašto ima tako mnogo gojazne djece? “Prosječno dijete [u SAD-u] godišnje vidi 10 000 reklama prehrambenih proizvoda, od kojih se 95 posto odnosi na fast food, gazirane sokove, slatkiše i zaslađene žitne pahuljice — proizvode koji odlično prolaze na tržištu, a zapravo su vrlo nezdravi”, odgovara The Washington Post. “Reklamne kampanje za fast food proizvode i gazirane sokove povezuju se s igračkama, nagradnim igrama, sakupljanjem raznih predmeta, filmovima i popularnim ličnostima. (...) Je li onda neobično da u današnje vrijeme otprilike 15 posto kalorija koje djeca unose u organizam potječe od fast food obroka, a 10 posto od slatkih gaziranih pića te da je u njihovoj ishrani voće i povrće zastupljeno upola manje nego što se preporučuje?”

U Keniji populacija slonova postaje sve brojnija, no to donosi i izvjesne probleme. Nasrtljivi slonovi uništavaju drveće i usjeve. Osim toga prosječno svaka dva tjedna netko pogine pod njihovim nogama. Međutim, Fritz Vollrath, biolog s Oksfordskog sveučilišta, otkrio je kako bi se moglo spriječiti napade slonova. Kad slonovi uznemire pčele u košnici, kaže Vollrath, “ne ponašaju se kao da ih nije briga za to. Daju se u bijeg, a pčele ih prate još nekoliko kilometara.” Pčele ubadaju slonove u osjetljive dijelove tijela, primjerice oko očiju, iza ušiju, ispod surle i po trbuhu. Vollrath je stavio pune i prazne košnice afričkih pčela medarica na neka stabla koja rastu u divljini, na području gdje redovito dolaze slonovi. New Scientist izvještava da su se slonovi držali podalje od svih stabala na kojima su bile košnice pune pčela te od trećine stabala na kojima su bile prazne košnice. S druge strane, okomili su se na 9 od ukupno 10 stabala na kojima nije bilo košnica. Vollrath je također ustanovio da slonovi uzmiču kad čuju zvuk uznemirenih pčela, čak i ako ga čuju preko zvučnika.

“Neboderi su potpuno strani pojam pripadnicima naroda Masai koji žive [u selu Enoosaen] u zabačenom dijelu Kenije u kojem su, kamo god da se pogleda, stabla akacije i žirafe koje brste njihovo lišće nešto najviše što se može vidjeti”, piše The New York Times. “Stoga je Kimeli Naiyomah, koji se po završetku školovanja nedavno vratio iz Sjedinjenih Država u to malo selo, otkrio da njegovi sunarodnjaci gotovo uopće ne shvaćaju što se dogodilo 11. rujna 2001. u ‘dalekom mjestu koje se zove New York’. Neki pripadnici te nomadske zajednice uzgajivača goveda nisu ni čuli za taj događaj.” Kad je Naiyomah, koji se 11. rujna 2001. zatekao na Manhattanu, ispričao seljanima ono što je otprilike osam mjeseci ranije vidio na svoje oči, obuzela ih je tuga te su htjeli pomoći nastradalima u toj katastrofi. Stoga su im poklonili 14 goveda, što je za Masaije jedan od najdragocjenijih darova. No budući da je bilo problema s prijevozom, predstavnik američke ambasade kojem su goveda bila predana rekao je da će ih “vjerojatno (...) prodati i kupiti masajski nakit koji će poslati kao poklon u Ameriku”, izvijestio je Times.

“Kod dječaka se maltretiranje slabijih obično svodi na fizičke obračune”, pišu novine Toronto Star, dok “djevojčice puno češće koriste taktike koje djeluju razorno u psihičkom i emocionalnom pogledu”. U tinejdžerskim godinama djevojke sve više osjećaju strah i uznemirenost, između ostalog i zato što razmišljaju o tome kako ih doživljavaju osobe suprotnog spola, pišu novine. Psiholozi smatraju da se “djevojke ponekad natječu u tome koja je ljepša i privlačnija zato što vide kako se u medijima ističe seksualna privlačnost”. Denise Andrea Campbell, bivša predsjednica kanadskog Državnog povjerenstva za unapređivanje položaja žena, kaže: “Mnoge se djevojke ne znaju uhvatiti u koštac sa svojom srdžbom i ljubomorom”, pa se zato “podmuklo iskaljuju na drugima, nanoseći im bol”. Ponekad kažnjavaju druge djevojke, primjerice tako da prestanu s njima razgovarati, gledaju ih poprijeko, ogovaraju i šire glasine o njima.

“Gotovo svaki peti Kanađanin kaže da je toliko izložen stresu da je već razmišljao o tome da počini samoubojstvo kako bi se oslobodio stresa”, izvještava The Globe and Mail. Što je uzrok stresa? U anketi u kojoj je sudjelovalo 1 002 ljudi 43 posto ispitanika navelo je posao. “U današnje vrijeme ljude se tjera da rade sve dok se u fizičkom i psihičkom pogledu ne iscrpe do krajnjih granica”, kaže Shimon Dolan, psiholog rada i profesor na Sveučilištu u Montrealu. “Radnik se mora maksimalno zalagati na poslu, no istovremeno je suočen s velikom neizvjesnošću — ne zna hoće li sutra imati posao.” Kako Kanađani izlaze na kraj sa stresom? Najpopularniji način borbe protiv stresa je vježbanje, piše Globe, a nakon njega “slijede čitanje, bavljenje hobijima i sportom, druženje s drugim ljudima te provođenje vremena s obitelji”.

“Problem asocijalnog ponašanja kod problematične djece koja se tuku, kradu ili lažu može se znatno smanjiti ako dijete redovito čita s ocem ili majkom”, piše londonski The Times. U istraživanju britanskog Psihijatrijskog instituta koje je trajalo dva i po mjeseca te obuhvatilo preko 100 petogodišnjaka i šestogodišnjaka iz središnjeg dijela Londona, roditeljima je bilo rečeno da “isključe svoje mobilne telefone prije nego što počnu čitati s djecom, da unaprijed kratko ispričaju sadržaj priče koju će čitati te da polako okreću stranice i zajedno gledaju slike”. Rezultati su “jasno pokazali da roditelji koji se posvećuju svojoj djeci i planiraju neke jednostavne zajedničke aktivnosti mogu vrlo povoljno utjecati na njihovo ponašanje, čak i ako su još jako mala”, pišu novine. “Djeca zapravo žele pažnju”, rekao je voditelj istraživanja, dr. Stephen Scott. “Njihovu potrebu za pažnjom roditelji mogu zadovoljiti tako da s njima čitaju.”

“Izjave ljudi koji se bave volonterskim radom pokazuju da su oni puno zadovoljniji svojim poslom, radnim vremenom, odnosima s drugim ljudima i svojom duhovnošću nego bilo koja druga grupa ljudi”, izvještava The Sydney Morning Herald. U Australiji je jedan tim istraživača proveo anketu na temelju koje je ustanovljeno da su volonteri “vrlo zadovoljni svojim zdravstvenim stanjem, količinom slobodnog vremena i načinom na koji ga troše”, kaže se u novinskom izvještaju. Profesor Bob Cummins sa Sveučilišta Deakin spomenuo je da u Australiji ima jako mnogo volontera — čak 32 posto Australaca radi neki neplaćeni posao. Herald je također izvijestio da su ljudi koji rade preko 60 sati tjedno — većinom žene koje rade kao njegovateljice — “zadovoljniji svojim zdravstvenim stanjem i poslom nego oni koji imaju kraće radno vrijeme”.

Jedan je tim njemačkih istraživača u svom četvrtom pokušaju preplovio Sjeverni morski put u jedrilici dugoj 18 metara, izvještava londonski The Independent. Taj put vodi uz sjevernu obalu Rusije, gdje je more obično zaleđeno. Sjevernim morskim putem prvi je prošao švedski istraživač Adolf Nordenskjöld. On ga je 1879. preplovio u brodu na jedra i parni pogon. “U tom području nikad nisam vidio tako malo leda kao što ga je bilo ovog ljeta”, rekao je voditelj tima Arved Fuchs. “Smatramo da je to posljedica globalnog zagrijavanja te neuobičajenih vjetrova koji nisu dozvoljavali da se gromade leda približe obali, što nam je omogućilo nesmetanu plovidbu.” Koristeći lagani hidroavion i satelitske snimke koje prikazuju kretanje ledenih gromada, posada je bez pomoći ledolomca za 127 dana preplovila 8 000 morskih milja na putu od Hamburga (Njemačka) do Providenije (Rusija) u Beringovom moru. Za vrijeme plovidbe članovi posade jeli su konzerviranu hranu sličnu hrani za astronaute. No jedan od njih rekao je: “Jedini problem bio je živjeti četiri mjeseca u skučenom prostoru s 11 drugih ljudi.”