RANI utjecaji u životu neke osobe mogu ostaviti dubok i trajan trag u njenom životu. Mnogo sam vremena provodio s djedom, koji mi je pričao mnoge zanimljive priče o Divljem zapadu. Čak je poznavao neke ljude koji su bili članovi razbojničke bande Billy the Kida, mladog odmetnika koji je stekao slavu svojim ubilačkim pohodom koji je završio njegovom smrću 1881, kad mu je bila 21 godina.

Roditelji su mi bili Jehovini svjedoci i vodili su me sa sobom u kršćansku službu kada su posjećivali udaljene rančeve i stanovnike doline Hondo, koji su živjeli u skromnim kućicama od nepečene cigle. Često su sa sobom nosili gramofon i puštali snimke biblijskih govora J. F. Rutherforda, što mi se duboko urezalo u misli. * Te smo govore puštali svim vrstama ljudi — rančerima, poljoprivrednicima iz Meksika i Indijancima, između ostalog Apašima i Pueblo-Indijancima. Volio sam svjedočiti na ulici s časopisima — malo je tko, čak i u ratnim godinama, imao srca odbiti malog dječaka.

Da, imao sam dobar temelj. Usprkos tome, propustio sam obratiti pažnju Isusovom upozorenju: “Nitko ne može robovati dvojici gospodara; jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga prionuti, a drugoga prezirati. Ne možete robovati Bogu i Bogatstvu” (Matej 6:24). Volio bih da mogu reći kako sam proveo predivan život u punovremenoj službi. No jedan drugi utjecaj iz ranog djetinjstva, jedan drugi “gospodar”, odvratio me od tog puta, a sve je počelo kad sam imao tri godine. Što se tada dogodilo?

Godine 1941. pored našeg štaglja sletio je mali avion dvosjed tipa Piper Cub. Bio je to avion  koji smo koristili za lov na kojote koji su napadali naše ovce. Baš tada, u dobi od tri godine, odlučio sam da želim postati pilot. Godine su prolazile i kad sam napunio 17 godina, napustio sam roditeljski dom i otišao raditi na aerodrom u Hobbsu, gradu u New Mexicu, gdje sam u zamjenu za satove letenja čistio hangare i popravljao avione. Kršćanska služba postala mi je manje važna u životu.

U dobi od 18 godina oženio sam se i s vremenom dobio troje djece. Kako sam zarađivao za život? Avionom sam zaprašivao usjeve, upravljao sam čarter avionima i avionima koje se koristilo za smanjenje broja grabežljivaca, a davao sam i satove letenja. Nakon šest godina takvog života počeo sam raditi kao pilot za aviokompaniju Texas International Airlines iz Dallasa. To je unijelo više stabilnosti u moj život, pa sam čak jedno vrijeme služio kao starješina u skupštini Jehovinih svjedoka u Dentonu. Vodio sam i nekoliko biblijskih studija, između ostalog i s jednim kapetanom aviona, njegovom ženom i ostalim članovima obitelji. Svi su prihvatili biblijsku istinu.

Do 1973. već sam otprilike tri godine upravljao avionima s turbopropelernim pogonom, no moj interes za letenje počeo je slabiti kad su iz upotrebe povučene letjelice DC-3. Zapravo, srce me stalno vuklo u New Mexico. No od čega ću živjeti ako prestanem letjeti?

Još 1961. počeo sam iz hobija izrađivati slike s motivima Divljeg zapada, koje su se dobro prodavale. Tako sam napustio aviokompaniju za koju sam radio i vratio se u New Mexico, čarobnu zemlju, kako je mnogi zovu. Međutim, nisam ostao uravnotežen. Ljubav prema umjetnosti potpuno me zaokupila. Slikanje, a kasnije i kiparstvo, te povremeni posao pilota oduzimali su mi sve vrijeme. Radio sam 12 do 18 sati dnevno. Potpuno sam zanemario obitelj i Boga. Do čega je to dovelo?

Brak mi se raspao i završio razvodom. Otišao sam na sjever u Montanu i potražio utjehu u alkoholu. Moj nekršćanski način života odveo me na besmisleni put nalik onome kojim je krenuo rasipni sin iz Isusove usporedbe (Luka 15:11-32). A onda sam jednog dana shvatio da zapravo nemam nijednog pravog prijatelja. Kad bih sreo nekoga tko se nalazio u teškoj životnoj situaciji, rekao bih mu: “Potraži Jehovine svjedoke. Oni ti stvarno mogu pomoći.” Odgovorili bi mi: “Zbog čega onda ti nisi Jehovin svjedok?” Morao bih priznati da osobe koje žive poput mene ne mogu biti Jehovini svjedoci.

Konačno sam se 1978. vratio u New Mexico i u skupštinu u kojoj su me Jehovini svjedoci  poznavali. Bio je to prvi put nakon nekoliko godina da sam kročio u Dvoranu Kraljevstva i jednostavno nisam mogao zadržati suze. Jehova je uistinu bio milostiv prema meni. Braća u skupštini ljubazno su me primila i pomogla mi da se vratim na Jehovin put.

Godine 1980. oženio sam se s Karen, dragom Jehovinom svjedokinjom koju sam poznavao već neko vrijeme. Ona je već imala dva sina iz prijašnjeg braka, Jasona i Jonathana. Svojom dubokom ljubavi prema Jehovi unijela je stabilnost u moj život, a dobili smo i dva krasna sina — Bena i Phillipa. No naš životni put nije bio posut ružama. Čekala nas je teška tragedija.

Potpuno sam se posvetio umjetnosti, te sam proveo mnoge sate proučavajući anatomiju čovjeka i životinja, posebice konja, kompoziciju, proporcije i perspektivu. Počeo sam raditi s glinom, a naročito sam volio izrađivati skulpture koje su prikazivale likove iz vremena Divljeg zapada — bilo je tu konja, Indijanaca na konjima, kauboja, čak sam izradio i lik jednog liječnika u jednoprežnoj kočiji. Posao je dobro išao. Stoga smo Karen i ja odlučili otvoriti galeriju. Karen je htjela da se zove Mountain Trails Gallery.

Godine 1987. kupili smo galeriju u Sedoni (Arizona) i nazvali je tim imenom. Karen je radila u njoj, a ja sam radio kod kuće u ateljeu i pazio na djecu. Međutim, djeca su nam se razboljela, a ni prodaja nije išla baš najbolje. Stoga smo odlučili zamijeniti se, kako bi Karen mogla biti kod kuće i brinuti se o djeci. Uzeo sam glinu, otišao u galeriju i počeo raditi pred kupcima. To je bio pun pogodak!

Ljudi bi mi počeli postavljati pitanja u vezi s brončanim skulpturama koje sam izrađivao. Dok bih im objašnjavao o čemu se radi i gdje nalazim ideje za svoje radove, usput bih im pričao o Divljem zapadu, spominjući osobe, mjesta i događaje o kojima sam čitajući puno naučio. Ljudi bi se iskreno zainteresirali za skulpture na kojima sam radio, a bilo je i onih koji su bili spremni dati predujam za njih, a ostatak kada budu izlivene u bronci. Tako je nastao izraz precast sale (doslovno: prodaja prije lijevanja). Uspjeli smo, takoreći, preko noći. Posao se sve više širio, tako da smo na kraju imali tri galerije i veliku ljevaonicu s 32 radnika. No sve mi je to oduzimalo previše energije. Karen i ja razmišljali smo kako da se oslobodimo tog zamornog posla. Molili smo se Jehovi. Sada sam bio starješina u skupštini i znao sam da bih mogao više učiniti za Jehovu.

Godine 1996. pokrajinski nadglednik koji je bio u posjetu našoj skupštini pozvao nas je na ručak. Nismo ni počeli jesti kad nas je iznenadio pitanjem bismo li razmislili o tome da se preselimo u rezervat Navaho Indijanaca kako bismo pomogli da se u gradu Chinleu osnuje nova skupština. Kakvog li izazova! Već smo nekoliko puta bili u rezervatu i propovijedali na tom udaljenom području, no ovo nam je pitanje pomoglo da si postavimo novi cilj. Bila je to prilika da se oslobodimo neumoljivog pritiska materijalizma i posvetimo više vremena Jehovi i njegovom narodu. Ponovno ćemo početi služiti samo jednom gospodaru!

Poziv da nam se pridruže u toj pustolovini dobili su i naši dragi prijatelji, obitelj starješine Carusetta. Prodali smo svoje udobne kuće i kupili stambena vozila za život u rezervatu. Prodao sam galerije i ljevaonicu. Pojednostavili smo život te više nije bilo ničeg što bi nas sprečavalo da proširimo svoju kršćansku službu.

U listopadu 1996. u našoj novoj skupštini Chinle održan je prvi sastanak. Otad se djelo propovijedanja proširilo među Navaho narodom, tako da sada u skupštini imamo nekoliko izvrsnih pionira koji su iz tog naroda i govore njegov jezik. Mada ne pripadamo tom narodu, i mi smo počeli polako učiti taj teški jezik jer želimo da nas ljudi prihvate. Od indijanske uprave rezervata dobili smo dozvolu za kupnju zemljišta, na kojem smo sagradili Dvoranu Kraljevstva, koja je otvorena u lipnju ove godine.

U prosincu 1996. Karen i dječaci otputovali su nakratko u mjesto Ruidoso u New Mexicu. Ja sam morao ostati u Chinleu. Možete zamisliti  koliko smo biti šokirani i očajni kada je naš 14-godišnji sin Ben na skijanju udario u veliku stijenu i poginuo! Bila je to jeziva kušnja za sve nas, no biblijska nada u uskrsnuće pomogla nam je da prebrodimo tu tragediju. Puno nam je značila i podrška naše kršćanske braće. Na pogrebnom govoru koji je održan u Dvorani Kraljevstva u Sedoni, gradu u kojem smo živjeli nekoliko godina, stanovnici su vidjeli više Navaho Indijanaca nego u svom čitavom životu. Braća i sestre iz rezervata putovali su preko 300 kilometara u jednom smjeru kako bi nam tom prilikom pružili podršku.

Veoma nas raduje duhovni napredak Benovog mlađeg brata, Phillipa. On ima dobre duhovne ciljeve i donosi nam mnogo radosti. Vodi nekoliko biblijskih studija, a proučavao je i s jednim nastavnikom iz škole. No svi čeznemo za time da ponovo vidimo Bena u novom svijetu koji je Jehova obećao (Job 14:14, 15; Ivan 5:28, 29; Otkrivenje 21:1-4).

Sretni smo što imamo dragu obitelj koja nas podupire. Moj usvojeni sin Jonathan i najmlađi sin iz prvog braka, Chris, služe Jehovi zajedno sa svojim suprugama, Kennom i Lorie. Naši unuci Woodrow i Jonah održavaju učeničke govore u Teokratskoj školi propovijedanja. Otac mi je umro 1987, no majka je u dobi od 84 godine još uvijek aktivna u Jehovinoj službi kao i moj brat John i njegova supruga Cherry.

Iz osobnog sam iskustva naučio koliko su istinite Isusove riječi: “Nitko ne može robovati dvojici gospodara. (...) Ne možete robovati Bogu i Bogatstvu.” Još i sada umjetnost može biti vrlo ljubomoran gospodar. Zbog toga sam naučio koliko je važno biti uravnotežen i oprezan da sa mnom ne bi ponovno ovladala umjetnost. Daleko je bolje poslušati savjet apostola Pavla: “Moja ljubljena braćo, budite postojani, nepokolebljivi, uvijek bogato zaposleni u Gospodinovom djelu, znajući da vaš trud nije uzaludan u Gospodinu” (1. Korinćanima 15:58).