U STUDENOM 1902. Henri Desgrange, glavni urednik sportskog dnevnog lista L’Auto, razmišljao je o tome kako nadmašiti nakladu suparničkog lista Le Vélo. “Kako bi bilo da organiziramo biciklističku utrku po Francuskoj?” predložio je Géo Lefèvre, mladi novinar koji je radio za L’Auto. Premda je njegova ideja u početku djelovala neostvarivo, ipak je ubrzo bila prihvaćena. Tako je 1. srpnja 1903. u 15 sati i 16 minuta 60 profesionalnih i amaterskih biciklista u Parizu započelo trotjednu utrku dugu 2 428 kilometara — prvi Tour de France. *

Utrka je odmah pobudila zanimanje javnosti. Po čitavoj Francuskoj mnoštva ljudi izlazila su na ulice kako bi gledala i bodrila “robove ceste”, kako ih je nazvao francuski novinski izvjestitelj Albert Londres. Bez imalo pretjerivanja može se reći da je u prvih nekoliko godina sudjelovanje u toj utrci zahtijevalo golemi napor. Oprema je bila primitivna, ceste pune rupa, a etape izuzetno dugačke — neke su čak počinjale po noći.

Budući da se za vrijeme utrke natjecateljima nije smjelo pružati nikakvu tehničku pomoć, osim na kontrolnim točkama, vozači koji su imali kvar morali su sami popraviti svoj bicikl težak 20 kilograma. Tako, naprimjer, Eugène Christophe nije imao sreće sa svojim biciklom. U utrkama 1913. i 1919. morao je popravljati  slomljenu vilicu prednjeg kotača u kovačnicama koje je pronašao uz put!

Da bi održali interes za utrku, organizatori su iz godine u godinu morali uvoditi nešto novo. Tako je, između ostalog, odlučeno da se poveća broj etapa, skrati duljinu pojedinih etapa te da se neke kraće etape vozi na teritoriju susjednih zemalja. Također su uvedeni nacionalni timovi, timovi koje sponzoriraju komercijalna poduzeća, pojedinačne i ekipne utrke na kronometar te završetak utrke na ulici Champs-Élysées u Parizu. Velika prekretnica nastupila je 1919, kad je odlučeno da se svakoga dana najbolje plasiranom natjecatelju za nagradu dodijeli posebni dres iste boje kao i stranice lista L’Auto — žuta majica, ili maillot jaune, koja je san svakog biciklista. Kako bi prikupio novac za pokrivanje troškova utrke, Desgrange je 1931. uveo propagandnu karavanu koja je prolazila rutom sat vremena prije natjecatelja i podizala raspoloženje promatrača.

Čitanost lista L’Auto — današnjeg L‘Équipea — naglo je porasla. Godine 1903. u tren oka razgrabljeno je 130 000 primjeraka posebnog izdanja tiskanog sedam minuta nakon što je Maurice Garin, pobjednik prvog Tour de Francea, stigao na cilj. U današnje vrijeme, kad se televizijske snimke utrke prikazuju u preko 150 zemalja svijeta, Tour de France je, nakon Olimpijskih igara i Svjetskog nogometnog prvenstva, sportska manifestacija o kojoj se najviše izvještava u medijima diljem svijeta. O velikom zanimanju za tu utrku svjedoči i činjenica da su 1987. članovi španjolskog parlamenta prekinuli sjednicu kako bi pratili prijenos naporne brdske etape kroz Alpe d’Huez u kojoj je nakon 21 oštrog zavoja pobijedio njihov sunarodnjak Pedro Delgado!

U početku se Tour de France uglavnom vozio po ravnom terenu. A onda je u lipnju 1910. Alphonse Steinès, novinar lista L’Auto, s Pireneja poslao Desgrangeu telegram u kojem je pisalo da je moguće svladati tamošnje ceste koje vode preko planinskih prijevoja. Steinès zapravo nije rekao pravu istinu. On se izgubio u planini te je čitavu noć proveo zarobljen u snijegu na nadmorskoj visini od 2 200 metara! Pa ipak, idućeg mjeseca najizdržljiviji biciklisti prihvatili su i taj izazov. Francuz Gustave Garrigou nije stigao prvi, ali je prešao prijevoj Tourmalet u Pirenejima bez zaustavljanja. Otad su u rutu utrke uključeni još neki planinski prijevoji u Alpama i Pirenejima.

Na nizbrdicama natjecatelji dostižu vrtoglave brzine od čak 100 kilometara na sat, pa su česti i padovi. Godine 1951. Nizozemac Wim Van Est, koji je nosio žutu majicu, pao je u provaliju duboku 50 metara iz koje je izvučen pomoću provizornog užeta načinjenog od unutarnjih guma bicikla. Neke druge nesreće imale su tragičan završetak.  Godine 1935. Španjolac Francisco Cepeda smrtno je stradao zbog pada na prijevoju Galibier u Alpama. Talijan Fabio Casartelli poginuo je 1995, kad je na prijevoju Portet d’Aspet u Pirenejima pao na cesti s nagibom od 17 stupnjeva.

Godine 1964. Francuzi Jacques Anquetil i Raymond Poulidor vodili su vrlo napetu borbu za prvo mjesto, uspinjući se prema vrhu Puy-de-Dôme u planinskom lancu Auvergne. Poulidor, koji je inače često osvajao drugo mjesto, taj je put bio brži od Anquetila, ali zbog svega nekoliko sekundi zaostatka za vodećim u ukupnom poretku nije dobio žutu majicu.

Godine 1971. borbu za prvo mjesto vodili su Belgijanac Eddy Merckx i Španjolac Luis Ocaña. Međutim, 12. srpnja Ocaña je pao pri spustu s prijevoja Mente u Pirenejima. Zbog ozljede nije mogao nastaviti utrku. Merckx je u znak poštovanja prema svom protivniku zatražio da sljedećeg dana na polasku ne obuče žutu majicu.

Bilo je i drugih biciklista koji su u brdskim etapama pokazali pravi sportski duh. Naprimjer, 1949. za vrijeme uspona na prijevoju Izoard u Alpama Talijani Gino Bartali i Fausto Coppi, glavni suparnici u borbi za prvo mjesto, privremeno su ostavili po strani svoje rivalstvo kako bi pomagali jedan drugome.

Uzbudljivo je gledati kad se jedan biciklist izdvoji iz kolone i dugo vozi daleko ispred ostalih. Tako je 1951. Švicarac Hugo Koblet u etapi Brive-Agen čak 140 kilometara vozio daleko ispred ostalih natjecatelja. No u većini utrka pobjeda je rezultat timskog rada. Obično se natječe 20 profesionalnih ekipa koje imaju po devet biciklista. Članovi ekipe u potpunosti surađuju s glavnim vozačem u ekipi, uvijek spremni da mu pruže podršku ako se umori, ima kvar na biciklu ili padne.

Ono što je 1934. učinio 20-godišnji Francuz René Vietto odlično ilustrira taj timski duh. Premda je u jednoj etapi imao velike izglede za pobjedu, bez puno razmišljanja vratio se na prijevoj s kojeg se tek spustio kako bi dao bicikl Antoninu Magneu, glavnom vozaču svoje ekipe koji je imao problema s biciklom.

Biciklist koji više puta osvoji Tour de France učinio je pravi podvig. Do danas su ga četvorica osvojila pet puta — Francuz Jacques Anquetil (1957, 1961-1964), Belgijanac Eddy Merckx (1969-1972, 1974), Francuz Bernard Hinault (1978, 1979, 1981, 1982, 1985) i Španjolac Miguel Indurain (1991-1995). No tko zna koliko bi još puta tu utrku osvojio Belgijanac Philippe Thys (pobjednik 1913, 1914. i 1920) da natjecanje nije prekinuto zbog izbijanja Prvog svjetskog rata, u kojem je poginulo i nekoliko ondašnjih šampiona.

Mnogi smatraju da je najveći biciklist svih vremena Eddy Merckx, zvan Kanibal. On je osvojio ukupno 34 etapne utrke i isticao se u svim disciplinama — utrkama na kronometar, sprintu, spustu te nizinskim i brdskim etapama. “Pored njega teško možete išta osvojiti”, žalili su se drugi natjecatelji koji se nisu mogli mjeriti s njim. Neki drugi smatraju da nijedan vozač u povijesti biciklizma nije bio toliko profesionalan i imao tako lijepu tehniku vožnje kao Fausto Coppi, koji je dva puta osvojio Tour de France.

Na Tour de Franceu uvijek je bilo natjecatelja koji su bili skloni prijevarama. Godine 1904. diskvalificirana su četiri najbolje plasirana biciklista jer su, između ostalog, išli prečicama ili se vozili automobilom.

Od svih vrsta prijevare upotreba dopinga (kemijskih sredstava koja povećavaju psihofizičke sposobnosti) još uvijek je najveći problem u biciklizmu. Još davnih godina primijećeno je da se pojedinim natjecateljima davalo neke čudne napitke, a onda je 1920. L’Auto u jednom članku osudio upotrebu stimulirajućih sredstava koja se provodila pod liječničkim nadzorom. Godine 1924. braća Pélissier priznala su da su “vozila na dinamitu”, odnosno da su uzimala opasne kemijske preparate. Posljednjih desetljeća zabilježeno je nekoliko neobičnih nesreća koje se pripisuju upotrebi dopinga, kao što je tragična smrt britanskog biciklista Toma Simpsona pri usponu na Mont Ventoux 1967.

Godine 1998. u medijima je izbila velika afera oko dopinga pod liječničkim nadzorom. Otkriveno je da je maser jedne ekipe imao u automobilu oko 400 doza preparata za povećanje psihofizičkih sposobnosti, među ostalim i eritropoetina. Jedna je ekipa bila diskvalificirana, a jedna se sama povukla iz natjecanja. Prošle godine izbio je skandal koji je okaljao ugled trećeplasiranog natjecatelja u ukupnom poretku. “Doping, stalno produživanje rute utrke i korupcija” ugrožavaju opstanak utrke, napisao je direktor Tour de Francea, Jean-Marie Leblanc, u uvodu knjige 100 ans de Tour de France, koju je L‘Équipe objavio povodom stote obljetnice te utrke.

No unatoč problemima, sportaši još uvijek s jednakim žarom sudjeluju u toj utrci. Teksašanin Lance Armstrong, četverostruki pobjednik i neosporni favorit u ovogodišnjoj utrci, koja će se voziti otprilike istom rutom kao i ona koja je održana prije točno 100 godina, 1903, izjavio je da Tour de France “ima takvu reputaciju, tradiciju i stil da joj nijedna druga utrka nije ravna. Ma što da se dogodi, ona nikad neće postati neka beznačajna utrka.” Osvojiti Tour de France san je svakog profesionalnog biciklista.