PRAKTIČKI svakog dana u Velikoj Britaniji mnogi ljudi nose kišobran. To je zato što ovdje naprosto ne možete biti sigurni da neće kišiti. “Nemoj zaboraviti kišobran!” opominjemo jedni druge dok izlazimo iz kuće — i potom ga možda zaboravimo u autobusu, vlaku ili u trgovini. Da, o tom našem prenosivom zaklonu često i ne razmišljamo baš previše kad znamo da uvijek možemo kupiti drugi. No kišobranu se nije uvijek pridavalo tako malo važnosti.

Prvi “kišobran” zapravo je bio suncobran i nije imao nikakve veze s kišom. Služio je kao statusni simbol ili simbol časti i bio je rezerviran samo za ugledne osobe. Tisućama godina stari kipovi i crteži iz drevne Asirije, Egipta, Perzije i Indije prikazuju vladare i njihove sluge koji ih, držeći suncobrane nad njihovim glavama, štite od sunca. U Asiriji je samo kralj smio imati suncobran.

Suncobran je dugo služio kao simbol moći, a to je posebice bio slučaj u Aziji. U azijskim je zemljama ugled nekog vladara rastao usporedo s brojem suncobrana koje je posjedovao, što je vidljivo iz primjera jednog burmanskog kralja koji je prozvan Gospodarem dvadeset i četiri suncobrana. Ponekad je vrlo važnu ulogu imao i broj  zaštitnih slojeva suncobrana. Suncobran kineskog cara imao je četiri takva sloja, dok ih je suncobran sijamskog kralja imao sedam ili devet. U nekim istočnjačkim i afričkim zemljama suncobran, odnosno kišobran, još se i danas smatra znakom vlasti.

Još u njegovoj ranoj povijesti ljudi su suncobran počeli povezivati s religijom. Drevni Egipćani vjerovali su da božica Nut svojim tijelom poput suncobrana zaklanja čitavu Zemlju. Zbog toga su hodali svaki ispod svog prenosivog “krova”, vjerujući da će tako osigurati njenu zaštitu. Stanovnici Indije i Kine vjerovali su da otvoreni suncobran predočava nebeski svod. Za prve je budiste suncobran bio simbol Buddhe, što objašnjava zbog čega se na vrhovima kupola budističkih građevina često može vidjeti stilizirane suncobrane. Suncobrani su čest motiv i u hinduizmu.

Godine 500. pr. n. e. suncobrani su već stigli i u Grčku, gdje ih se tijekom vjerskih svetkovina običavalo nositi nad likovima bogova i božica. Atenjanke su imale sluge koji su ih suncobranima zaklanjali od sunca, no muškarce je bila prava rijetkost sresti s nekim takvim pomagalom. Od Grčke taj se običaj proširio i na Rim.

Rimokatolička crkva uvrstila je suncobran među svoje ceremonijalne ambleme. Papa se počeo pojavljivati ispod svilenog suncobrana sa žutim i crvenim prugama, dok su kardinali i biskupi imali ljubičaste odnosno zelene suncobrane. U bazilikama još i danas postoje stolice namijenjene papi koje natkriva suncobran (ombrellone) njegovih boja. Kardinal koji se u razdoblju između smrti jednog i izbora sljedećeg pape nalazi na čelu crkve također ima posebni ombrellone kojim se razlikuje od ostalih kardinala.

Kinezi, ili možda čak i Rimljanke, prvi su počeli svoje papirnate suncobrane premazivati uljem odnosno voskom kako bi se zaštitili od kiše. Međutim, zamisao o napravama koje bi ljude štitile od sunca ili od kiše s vremenom je iščeznula u Europi i pojavila se tek u 16. stoljeću, kad su ih ponovno počeli koristiti Talijani, a potom i Francuzi.

U 18. stoljeću žene u Britaniji počele su koristiti kišobrane, no muškarci su i dalje odbijali nositi ono što je prema njihovom sudu spadalo među ženske tričarije. Izuzetak su bili vlasnici kavana koji su uvidjeli koliko je korisno imati takvo što pri ruci čime mogu zaštititi goste i otpratiti ih do kočije kada je ružno vrijeme. Vrlo praktični pokazali su se i svećenicima na pogrebima dok je padala kiša.

Jonas Hanway, filantrop i zaljubljenik u putovanja, promijenio je tok povijesti kišobrana u Engleskoj. Navodno je on prvi muškarac koji se u Londonu imao hrabrosti javno pojaviti s kišobranom u ruci. Kako je na svojim putovanjima u inozemstvo već imao prilike vidjeti muškarce s kišobranima, nije se dao pokolebati, već je odvažno prkosio ljutitim kočijašima koji su mu se rugali i namjerno ga prskali prljavom vodom iz jarka dok bi prolazili pored njega. Hanway se 30 godina redovito pojavljivao s kišobranom u javnosti, a u vrijeme kada je umro, 1786, to su isto sa zadovoljstvom već činili i drugi muškarci i žene.

No nositi kišobran u to vrijeme bio je pravi izazov.  Tadašnji su kišobrani bili veliki, teški i nezgrapni. Kako je gornji dio bio izrađen od nauljene svile ili nekog drugog platna, a rebra i štap od trske odnosno kitove kosti, bilo ih je vrlo teško otvoriti kad bi se namočili, a i propuštali su vodu. Usprkos svemu, njihova popularnost i dalje je rasla, naročito zato što je bilo jeftinije kupiti kišobran nego unajmiti kočiju kada je padala kiša. Radnje za izradu kišobrana i prodavaonice sve su se više množile, a inovatori su se dali na posao izmišljajući bolje modele. Sredinom 19. stoljeća Samuel Fox patentirao je model Paragon, s laganim, ali čvrstim čeličnim okvirom i laganim tkaninama, kao što su svila, pamuk i navošteni lan, koje su zamijenile dotadašnje teško platno. Tako je rođen kišobran kakvog danas poznajemo.

Zahvaljujući svim tim promjenama suncobran je sada postao popularan kao elegantni modni detalj otmjenih engleskih dama. Pod utjecajem promjenjive mode dražesni svileni odnosno satenski suncobran postajao je sve veći i šareniji. Često je bio u skladu s ostalom odjećom i ukrašen čipkastim obrubom, resama, vrpcama, mašnicama, pa čak i perjem. Početkom 20. stoljeća nijedna pristojna dama kojoj je bilo stalo do toga da zaštiti svoj nježni ten nije se pojavljivala u javnosti bez suncobrana.

No 1920-ih u modu je ušla preplanulost, pa je suncobran gotovo iščeznuo. Sada je nastupilo razdoblje gradskih džentlmena u prepoznatljivim odijelima, s polucilindrima i crnim kišobranima, koji su znali poslužiti i kao elegantan štap za šetnju.

Poslije Drugog svjetskog rata na tržištu su se, zahvaljujući novoj tehnologiji, pojavili još bolji modeli, primjerice sklopivi kišobran od nepromočivog najlona, poliestera ili plastike. Radnje za izradu kišobrana u kojima se može kupiti ručno izrađene, skupe kišobrane postale su rijetkost. U današnje vrijeme tvornice naveliko proizvode jeftine kišobrane i suncobrane svih boja i veličina — od velikih kišobrana za dvoje i vrtnih suncobrana do malih sklopivih kišobrana koji stanu u žensku torbicu.

Mada se kišobran, odnosno njegovu preteču suncobran, nekada smatralo luksuzom i statusnim simbolom, danas ga je moguće nabaviti po razumnim cijenama i redovito je pri samom vrhu popisa izgubljenih stvari. Vrlo je koristan kao zaštita od nepovoljnih vremenskih prilika u bilo kojem dijelu svijeta, a zbog sve učestalijih upozorenja na opasnosti vezane za izlaganje suncu u nekim ga se zemljama sve više koristi kao nekada, naime kao zaštitu od sunca. Zbog toga možda i vi danas dok budete izlazili iz kuće čujete poznati podsjetnik: “Nemoj zaboraviti kišobran!”