Apći-ha! Kihanje, šmrcanje, nadraženost nosa, suze i svrbež u očima, sve su to znakovi koji milijune ljudi upozoravaju na dolazak proljeća. Alergija im se obično javlja zbog toga što u zraku ima puno peludi. Časopis BMJ (prijašnji British Medical Journal) procjenjuje da u razvijenim zemljama svijeta svaki šesti čovjek pati od sezonskog alergijskog rinitisa, ili peludne groznice. Taj podatak ne iznenađuje ako se ima u vidu da u vrijeme cvjetanja biljaka i stabala u zrak dospijevaju ogromne količine peludi.

Znanstvenici procjenjuju da samo u južnoj Švedskoj šume smreke godišnje proizvedu oko 75 000 tona peludi. Samo jedna stabljika ambrozije, prave more mnogih koji pate od peludne groznice, može proizvesti milijun zrnaca peludi na dan. Pelud ambrozije, koja se raznosi vjetrom, pronađena je na visini od 3 000 metara iznad zemlje te čak 600 kilometara daleko od obale.

Zašto kod nekih ljudi pelud izaziva alergijsku reakciju? Prije nego što odgovorimo na to pitanje, upoznajmo malo bolje zadivljujuću građu sićušnih zrnaca peludi.

“Kod biljaka sjemenjača [pelud] nastaje u prašniku, ili muškom dijelu cvijeta, te se na različite načine (vjetrom, vodom, pomoću kukaca i sl.) prenosi do tučka, ili ženskog dijela cvijeta, gdje dolazi do oplodnje”, piše The Encyclopædia Britannica.

Kod biljaka cvjetnica peludno zrnce sastoji se od tri dijela — jezgre spermalnih stanica i dvije opne koje čine stijenku zrnca. Vanjska je opna veoma čvrsta i otporna na jake kiseline, lužine, pa čak i visoke temperature, no unatoč tome, gotovo sve vrste peludi imaju sposobnost oplodnje svega nekoliko dana ili tjedana. Međutim, tvrda stijenka može se održati tisućama godina. Stoga se diljem svijeta u tlu može naći mnogo peludi. Proučavajući pelud iz uzoraka zemlje iskopane na različitim dubinama, znanstvenici su puno naučili o povijesti biljnog života na Zemlji.

 Podaci dobiveni takvim istraživanjem vrlo su pouzdani jer svaka vrsta peludnih zrnaca ima specifičnu građu vanjskog dijela stijenke. Ovisno o vrsti peludi, stijenka može biti glatka, naborana, ukrašena šarama, bodljikava ili pak puna oblih izbočina. “Tako se sve biljne vrste može pouzdano identificirati po peludi, kao što se ljude može identificirati po otisku prsta”, kaže profesor antropologije Vaughn M. Bryant, ml.

Kad peludno zrnce dospije na njušku tučka, dolazi do kemijske reakcije koja uzrokuje bubrenje peludnog zrnca i rast peludne mješinice koja dopire do sjemenog zametka. Potom spermalne stanice koje se nalaze u peludnom zrncu putujući tom mješinicom stignu do sjemenog zametka i oplode ga. Tako nastaje oplođeno sjeme. Kad sjeme dozre, brzo će proklijati ako se nađe negdje gdje će imati odgovarajuće uvjete za rast.

Premda kod nekih vrsta sjemenjača postoje jedinke sa samo muškim ili samo ženskim cvjetovima, većina ih ima dvospolne cvjetove koji imaju i pelud i sjemene zametke. Neke se biljke razmnožavaju samooprašivanjem, a druge unakrsnim oprašivanjem, kod kojeg se pelud prenosi na druge jedinke iste vrste ili neke srodne vrste. Biljke koje se razmnožavaju unakrsnim oprašivanjem “često izbjegavaju samooprašivanje tako što ispuštaju peludna zrnca ili prije ili nakon razdoblja u kojem ih njuške tučka te iste biljke mogu prihvatiti”, piše Britannica. Također ima i biljaka koje po kemijskom sastavu razlikuju svoju pelud od peludi drugih jedinki iste vrste. Kad prepoznaju svoju pelud, ne dopuštaju da dođe do oplodnje, najčešće tako da zaustave rast peludne mješinice.

U područjima s raznolikom vegetacijom u zraku se može naći mnogo različitih vrsta peludi. Kako biljke prepoznaju onu koja im treba? Neke se služe složenim principima aerodinamike. Pogledajmo kako je to kod borova.

Muški cvjetovi rastu u nakupinama. Kad dozru, ispuštaju u zrak ogromne količine peludi. Znanstvenici su otkrili da ženski češeri uz pomoć borovih iglica koje ih okružuju usmjeravaju zračnu struju tako da se pelud zakovitla u zraku i potom padne na plodne ljuske češera. Kod ženskog češera koji je spreman za oplodnju plodne ljuske dolaze na vidjelo tek kad se  on blago otvori, odnosno kad mu se ljuske razdvoje jedne od drugih.

Istraživač Karl J. Niklas vršio je mnoga ispitivanja u vezi s aeronautičkim majstorijama borovih češera. U časopisu Scientific American napisao je: “Naša istraživanja pokazuju da to što svaka vrsta ima jedinstveni oblik češera rezultira specifičnostima u načinu usmjeravanja zračne struje. (...) Slično tome, svaka vrsta peludi razlikuje se od ostalih po veličini i obliku zrnaca te njihovoj koncentraciji u zraku, što dovodi i do specifične interakcije sa zračnom strujom.” Koliko je sve to djelotvorno? Niklas kaže: “Većina češera koje smo proučavali prihvaćala je ‘svoju’ pelud, ali ne i druge vrste peludi kojih je bilo u zraku.”

Naravno, ne oprašuju se sve biljke pomoću vjetra, što je veliko olakšanje onima koji pate od alergije! Mnogim biljkama u oprašivanju pomažu živa stvorenja.

Biljke koje oprašuju ptice, sitni sisavci i kukci obično se služe kukicama, bodljikama ili ljepljivim nitima kako bi pričvrstile pelud za tijelo oprašivača koji dolazi do njih u potrazi za hranom. Tako, naprimjer, dlakavi bumbar može pri samo jednom slijetanju na cvijet pokupiti čak 15 000 peludnih zrnaca!

Biljke cvjetnice najčešće oprašuju pčele. Biljke ih zauzvrat hrane svojim slatkim nektarom i peludi — iz peludi dobivaju proteine, vitamine, minerale i masti. Pčele su zaista izvanredno organizirane. One mogu u toku jednog leta sletjeti na preko 100 cvjetova, ali će sakupljati pelud ili nektar, a ponekad i pelud i nektar, samo jedne biljne vrste  sve dok ne sakupe dovoljnu količinu ili dok ne ponestane onog što sakupljaju. To zadivljujuće instinktivno ponašanje omogućava temeljito oprašivanje biljaka.

Neke biljke ne privlače kukce slatkim nektarom, već se vješto služe varkama pomoću kojih ih navode da ih opraše. Uzmimo za primjer čekićastu orhideju (Drakaea elastica), koja raste u Zapadnoj Australiji. Cvijet te orhideje ima mednu usnu koja čak i čovjeku izgleda kao savršena kopija debeljuškaste ženke beskrilnih osa iz porodice Thynnidae. Cvijet čak luči tvar koja je po kemijskom sastavu vrlo slična feromonu, kojim prava ženka ose privlači mužjaka! Na samom kraju prašnika koji se nalazi tik iznad te privlačne varke smještene su ljepljive kesice pune peludi.

Primamljen mirisom koji podsjeća na feromon, mužjak će ščepati “osu” i pokušati s njom odletjeti. No kad poleti sa svojom “izabranicom”, zanijet će se zbog sile zamaha i pasti na ljepljive peludne kesice. Kad shvati da je prevaren, pustit će mamac — pričvršćen za dršku nalik opruzi koja mu omogućava povratak u prvobitni položaj — i odletjeti. Idući put uhvatit će se na mamac neke druge čekićaste orhideje. No nju će oprašiti pomoću peludi koju je pokupio s prethodnog cvijeta.

No ako u prirodi ima pravih osa, mužjak će uvijek izabrati neku od njih, a ne varalicu. Zanimljivo je da čekićaste orhideje cvatu nekoliko tjedana prije nego što se ženke ose izlegnu i izađu iz podzemnih osinjaka, tako da cvijeće ipak može neko vrijeme privlačiti mužjake.

Zašto su neki ljudi alergični na pelud? Kad nam se sićušna peludna zrnca nađu u nosu, zalijepe se za sluznicu. Iz nosa se spuštaju u grlo, nakon čega ih ili progutamo ili iskašljemo, obično bez štetnih posljedica. No ponekad pelud izaziva reakciju imunološkog sustava.

Problem je u peludnim proteinima. Imunološki sustav osobe koja pati od alergije iz nekog razloga smatra proteine nekih vrsta peludi prijetnjom. Zbog toga tijelo pokreće lančanu reakciju, koja dovodi do toga da mastociti, stanice koje se nalaze u tjelesnim tkivima, počnu lučiti histamin u neuobičajeno velikim količinama. Histamin izaziva širenje i povećanje propusnosti krvnih žila, tako da iz njih izlaze tekućine koje obiluju stanicama imunološkog sustava. U normalnim okolnostima te stanice putuju do mjesta na kojem je došlo do ozljede ili infekcije te pomažu da se iz tijela uklone opasni uljezi. Međutim, kod ljudi koji pate od alergije pelud izaziva lažnu uzbunu, koja dovodi do nadraženosti nosa, šmrcanja, oticanja tkiva i suznih očiju.

Istraživači smatraju da se sklonost alergijama nasljeđuje od roditelja, premda se ne mora naslijediti osjetljivost na istu vrstu alergena. Zagađenost također može povećati sklonost alergijama. “U Japanu je utvrđeno da postoji izravna veza između osjetljivosti na pelud i blizine područja s velikom koncentracijom ispušnih plinova dizelskih motora”, napisao je BMJ. “Istraživanja provedena na životinjama pokazuju da čestice tih plinova povećavaju sklonost alergijama.”

No na sreću mnogih ljudi koji pate od alergije, antihistaminici mogu ublažiti simptome alergije. * Kao što se može zaključiti iz samog naziva, ti lijekovi sprečavaju djelovanje histamina. Premda pelud može stvarati puno problema, uistinu nas zadivljuje maštovitost koja se očituje u građi i načinu raspršivanja tih sićušnih čestica o kojima ovisi život. Bez njih bi planeta Zemlja bila pusta.