Diljem svijeta ribari koji se bave komercijalnim ribolovom plove oceanima u potrazi za morskim psima. Kad ih ulove, odrežu im peraje, a tijelo bace natrag u more. “To jezivo sakaćenje sve više uzima maha, i to samo zbog potražnje za skupom juhom [od peraja morskog psa]”, izvještava časopis Science News. U kolovozu 2002. Američka pomorska policija zaplijenila je nedaleko od meksičke obale havajski brod na kojem je otkriveno 32 tone peraja morskih pasa. Na brodu nisu nađeni ostali dijelovi tijela morskih pasa. “Ta jeziva gomila peraja dobivena je masakriranjem najmanje 30 000 morskih pasa, nakon čega je u more bačeno oko 580 tona ribe”, piše časopis. “Diljem svijeta ribari godišnje ubiju otprilike 100 milijuna morskih pasa.” Premda se peraje morskih pasa prodaju za preko 350 eura po kilogramu, ponuda ne može pratiti sve veću potražnju.

U jednoj nedavno objavljenoj studiji zaključeno je kako “ljudi koji se žale da nemaju dovoljno vremena zapravo sami sebe zavaravaju”, izvještavaju novine The Australian. Novine navode rezultate istraživanja koje su proveli istraživači sa Sveučilišta Novog Južnog Walesa i Australskog državnog sveučilišta te pišu: “Mnogi od nas troše više vremena na posao i obavljanje kućanskih poslova nego što je to uistinu potrebno.” Istraživači su izračunali koliko zaposleni bračni par bez djece treba raditi da bi imao ono najosnovnije za život. Potom su dobivene rezultate usporedili s količinom vremena koje ti ljudi stvarno troše na posao i druge svakodnevne aktivnosti. Istraživanje je pokazalo da bračni parovi bez djece “ukupno 79 sati tjedno provedu na poslu, 37 sati troše na obavljanje kućanskih poslova, a 138 sati na zadovoljavanje osobnih potreba, no zapravo bi trebali raditi svega 20 sati tjedno [svaki supružnik po 10 sati], 18 sati odvojiti za obavljanje kućanskih poslova, a 116 sati za zadovoljavanje osobnih potreba [uključujući i jedenje i spavanje]”, pišu novine. Kad bi supružnici bili spremni pojednostaviti svoj život, tjedno bi dobili još 100 sati slobodnog vremena. Istraživanje pokazuje da se zaposleni bračni parovi bez djece “najviše žale na nedostatak vremena, a zapravo ga imaju više od bilo koje druge grupe ljudi, primjerice od onih koji odgajaju djecu i imaju puno manje slobodnog vremena”, piše The Australian.

Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu preko 170 milijuna ljudi boluje od dijabetesa. Indija ima najveći broj oboljelih — 32 milijuna — a očekuje se da će do 2005. taj broj narasti na preko 57 milijuna, izvještava list Deccan Herald. Na Šri Lanki je održan međunarodni kongres o problemu dijabetesa u Aziji, na kojem su stručnjaci kao glavne uzroke naglog porasta broja oboljelih naveli ishranu, način života, stres, nasljedne faktore, malu porođajnu težinu i preobilno hranjenje novorođenčadi. U Indiji su troškovi liječenja dijabetesa niži nego u većini drugih zemalja svijeta. Pa ipak, mnogi ljudi imaju komplikacije i umiru od dijabetesa, što je djelomično uzrokovano nedovoljnom informiranošću te prekasnim uspostavljanjem dijagnoze. Istraživanje koje je provedeno u najvećim indijskim gradovima pokazalo je da 12 posto odraslog stanovništva boluje od dijabetesa te da 14 posto ima smanjenu toleranciju glukoze, a to stanje često prethodi dijabetesu.

“Mnogi [ratni izvjestitelji] doživjeli su teške traume zbog onog što su vidjeli i doživjeli”, piše The New York Times. Novine su komentirale rezultate “istraživanja u kojem je sudjelovalo [140] izvjestitelja iz šest velikih novinskih agencija koji su iz inozemstva redovito izvještavali o ratovima i drugim oružanim sukobima”. U članku se objašnjava da je “među ratnim izvjestiteljima bilo znatno više onih koji su patili od teške depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja nego kod [usporedne grupe od 107] izvjestitelja koji nisu izvještavali o ratu”. Simptomi su “uključivali flashbackove, česte noćne more, razdražljivost, probleme s koncentracijom i živčanu napetost”. Osim toga, “izvjestitelji su rekli da imaju raznih problema u međuljudskim odnosima, (...) kao što su nesnalaženje u društvu, izbjegavanje prijatelja, problemi u održavanju dobrih odnosa s drugim ljudima te konzumiranje alkohola kao sredstva za smirenje”. Muškarci i žene koji su sudjelovali u istraživanju prosječno su “proveli 15 godina u ratnim područjima, kao što su Bosna, Ruanda, Čečenija, Somalija i Afganistan”.

“Stari svijet [Europa] doslovno postaje sve stariji”, izvještavaju španjolske novine El País. U gotovo svim zemljama Europske unije najmanje 20 posto stanovništva ima preko 60 godina. Demografi predviđaju da će do 2050. u nekim zemljama, kao što su Austrija, Italija i Španjolska, 40 posto stanovništva imati preko 60 godina. To progresivno starenje stanovništva zahtijevat će promjene u organiziranju socijalne pomoći i u privredi, rečeno je na Drugom svjetskom kongresu o starenju, održanom u Madridu (Španjolska). Bit će sve teže osiguravati financijska sredstva za isplatu mirovina i za zdravstveno osiguranje građana. Naprimjer, poslodavci će vjerojatno morati zapošljavati starije radnike, uvesti fleksibilnije ili skraćeno radno vrijeme te voditi računa o tome da ne odlazi velik broj radnika u mirovinu u isto vrijeme. Osim toga, “budući da će biti sve manje mladih ljudi, poduzeća koja žele dobro poslovati morat će se u ponudi usluga i proizvoda više orijentirati na starije ljude”, komentira španjolski privrednik Josep Maria Riera.

Prema službenim podacima u Njemačkoj se u razdoblju od 1996. do 2001. broj abortusa kod djevojaka u dobi od 15 do 17 godina povećao za oko 60 posto, a kod djevojaka mlađih od 15 godina za 90 posto, izvještava Der Spiegel. Norbert Kluge, sa Sveučilišta Koblenz-Landau, kaže da djeca sve ranije postaju spolno zrela, ali ‘nisu odgovarajuće — a naročito ne dovoljno rano — poučena o spolnom životu’. Djecu treba poučiti o spolnim odnosima i svemu što je s time povezano prije nego što navrše deset godina, no mnogim je roditeljima to neugodno, pa zato izbjegavaju tu svoju odgovornost, kaže Kluge. Prema listu Berliner Morgenpost, direktor Saveznog udruženja za pomaganje roditeljima, sa sjedištem u Bonnu, potiče roditelje da se kod poučavanja svoje djece o spolnom životu više usredotoče na teme kao što su “ljubav i odnos s voljenom osobom” nego na same biološke procese.

Prema izjavama dvoje istraživača, službenici vjerojatno jednako često komuniciraju putem e-maila sa svojim kolegama koji rade u istoj zgradi na istom katu kao i s onima koji se nalaze u drugoj vremenskoj zoni, piše kanadski list Globe and Mail. Govoreći o tome kako komuniciranje putem e-maila može utjecati na pristojnost u ophođenju s drugim ljudima, David Crystal, profesor lingvistike na Sveučilištu Walesa, kaže: “Jedno od osnovnih obilježja konverzacije jest to da onaj tko govori istovremeno prima povratne informacije”, a kod e-maila to nije moguće jer osoba koja primi poruku ne može istog časa na nju odgovoriti. Osim toga, pošiljalac poruke može neprekidno dominirati “razgovorom”. “Pristojnost nam nalaže da u razgovoru budemo spremni i saslušati sugovornika”, piše Globe.

Ljudi su obdareni posebnim živčanim sustavom koji im omogućava da osjećaju ljubav i nježnost, izvještava njemački znanstveni časopis Bild der Wissenschaft. Švedski znanstvenici otkrili su da jedna žena koja je izgubila glavne receptore za opip i dalje ima ugodan osjećaj kad je se mekim kistom gladi po koži. Znanstvenici su ustanovili da taj ugodan osjećaj izaziva jedan drugi splet živaca koji se nalazi u koži. On se sastoji od vlakana koja sporo provode podražaje, a nazivaju se taktilna C vlakna. Taj splet živaca reagira samo na nježan dodir i aktivira ona područja u mozgu koja imaju veze s emocijama. Komentirajući zašto ljudi možda imaju dva različita živčana sustava, International Herald Tribune piše: “Vlakna koja sporo provode podražaje funkcioniraju od najranije životne dobi, možda čak i dok je plod u majčinoj utrobi, dok se vlakna koja brzo provode podražaje razvijaju polako, nakon rođenja. Moguće je da novorođenče osjeća ljubav roditeljskog dodira i prije nego može osjetiti sam dodir.”