Od vremena kad su ga Europljani prvi put ugledali Tahiti je sinonim za “raj”. Francuski istraživač Louis-Antoine de Bougainville, koji je u 18. stoljeću predvodio ekspediciju opisanu u uvodu, kasnije je napisao: “Mislio sam da sam došao u edenski vrt.” Otad je prošlo više od dvjesto godina, a Tahiti i dalje privlači posjetioce. Mnogi od njih, poput svojih prethodnika, dolaze u potrazi za rajem.

No zašto ljudi toliko čeznu za rajem? Kako je Tahiti postao ostvarenje te čežnje? Prije nego što odgovorimo na ta pitanja, vratimo se na početak ljudske povijesti.

Riječ “raj” ostavlja na nas dubok dojam. Razlog tome vrlo je jednostavan — mi ljudi stvoreni smo da bismo živjeli u Raju! Prema Bibliji, Bog je našim praroditeljima dao da žive u prekrasnom parku ili vrtu koji je nazvan “raj” (1. Mojsijeva 2:8). Taj je vrt, po svemu sudeći, obuhvaćao dio područja nazvanog Eden, što znači “milina”. Premda današnji izučavatelji uglavnom smatraju Eden mitom, Biblija ga prikazuje kao stvaran povijesni lokalitet, navodeći gdje se on prvobitno nalazio (1. Mojsijeva 2:10-14). Dvije zemljopisne odrednice — rijeke Fizon i Gehon — više se ne mogu pronaći. Stoga se ne zna gdje se točno nalazio taj vrt.

Naši su se praroditelji pobunili protiv Boga i tako izgubili mogućnost da oni, a i svi njihovi  potomci, žive u Raju (1. Mojsijeva 3:1-23). Međutim, čovjek nije mogao iskorijeniti iz svog srca čežnju za rajem. Čak se u mitologiji mnogih naroda mogu naći elementi koji podsjećaju na biblijski izvještaj o tome. Naprimjer, Grci su stvorili mit o Zlatnom dobu — vremenu savršenstva u kojem su ljudi živjeli lagodnim, mirnim životom.

Mnogi su pokušavali naći davno izgubljeni Eden. Neki su ga tražili u Etiopiji, no njihov trud, dakako, nije urodio plodom. Jedna legenda kaže da je svećenik po imenu Brendan, koji je živio u šestom stoljeću, pronašao raj na nekom otoku u jugozapadnom dijelu Atlantskog oceana. Neke druge legende govorile su da je raj skriven na nekoj visokoj planini. Frustriran proturječnostima u tim legendama, čuveni istraživač Kristofor Kolumbo sa žaljenjem je konstatirao: “Nikad nisam pronašao ni pročitao nijedan zapis, bilo na latinskom bilo na grčkom, koji pouzdano kaže u kojem se dijelu svijeta nalazi zemaljski raj.” S vremenom je Kolumbo postao uvjeren da se raj nalazi negdje južno od ekvatora.

Nakon svog trećeg putovanja u Novi svijet, Kolumbo je napisao: “Čini mi se da je ovo zemaljski raj, jer izgleda upravo onako kako su ga opisali sveci i učeni teolozi koje sam spomenuo.” Međutim, pokazalo se da Novi svijet nije raj, kao što je to Kolumbo mislio.

Međutim, neki učenjaci nisu htjeli odustati od potrage za rajem. Umjesto da zagovaraju povratak u Eden, oni su utrli put ideji o budućem raju koji će stvoriti ljudi. Počeli su smišljati priče o “savršenom” društvu — ugodno različitom od iskvarenog društva u kojem su živjeli. No zapravo nijedna od tih maštovitih zamisli nije podsjećala na život u Edenu. Umjesto da zamišljaju slobodan život u području koje izgleda poput parka i nema strogo određenih granica, ti su vizionari zamišljali raj kao strogo organizirani život u gradu. Tako je, naprimjer, u 16. stoljeću britanski državnik Sir Thomas More napisao priču o zamišljenom putovanju u zemlju koju je nazvao Utopija, što znači “mjesto kojeg nema”.

Kasniji pisci dorađivali su Moreove ideje, obogaćujući ih nekim svojim zamislima. U narednim stoljećima mnogi su europski pisci smišljali svoje “utopije”. Ta zamišljena “idealna” društva bila su sve samo ne raj. Utopisti su nastojali ostvariti sreću uvođenjem strogog nadzora nad ljudima. No time su zapravo gušili čovjekovu individualnost i slobodu. Međutim, kao što je primijetio profesor povijesti Henri Baudet, utopijske ideje o idealnom društvu otkrivaju čovjekovu “vječnu čežnju za boljim životom (...) i pravednijim društvom”.

U 18. stoljeću izgledalo je da je istraživanje dotad nepoznatih južnih mora posljednja šansa za pronalazak izgubljenog raja. No kad je u prosincu 1766. Bougainville krenuo na plovidbu Tihim oceanom, njegov glavni cilj bio je pronaći i osvojiti nove kolonije te razviti trgovinu s njima.

Nakon nekoliko mjeseci Bougainville je doplovio do Tahitija. Putem je naišao i na neke druge otoke, ali se zbog koraljnih grebena nije mogao usidriti. Na Tahitiju je pronašao sigurnu luku. Tamo je iscrpljena posada broda naišla na prijateljski raspoložene otočane i obilje hrane. Stvarnost je izgledala ljepše od onog o čemu su mornari maštali. Tahiti je bio pravi tropski raj koji je zbog mnogočega izgledao kao ostvarenje utopijskih ideja.

Između ostalog, Tahićani su živjeli u izoliranoj otočnoj zajednici, baš kao u nekoj zamišljenoj utopijskoj zemlji. Otok je i doslovno izgledao kao raj. Prekrasni krajolici prošarani mnoštvom brzih rijeka i slapova prizori su od kojih čovjeku zastaje dah. Izgledalo je da bujno tropsko raslinje uspijeva bez imalo  ljudskog truda. Idiličnoj ljepoti Tahitija doprinijela je i njegova ugodna klima te činjenica da na otoku nije bilo zmija, opasnih kukaca, aktivnih vulkana i sličnih opasnosti tipičnih za tropska podneblja.

Privlačnosti otoka doprinijeli su i sami Tahićani — visoki, lijepi i zdravi ljudi. Bezubi mornari, kojima su desni bile natečene od skorbuta, nisu se mogli nadiviti bijelim zubima Tahićana. Otočani su bili vedre naravi i ubrzo su osvojili moreplovce svojom gostoljubivošću. Osim toga, izgledalo je, barem na prvi pogled, da među Tahićanima vlada jednakost — što je jedna od temeljnih ideja koje prožimaju utopijsku literaturu. Nije bilo siromaštva. Tahićani nisu imali nikakvih ograničenja u odnosima sa suprotnim spolom. Tako su se mornari ubrzo upustili u nemoralne odnose s nekim lijepim Tahićankama.

Sve u svemu, Bougainvilleu i njegovoj posadi Tahiti je izgledao kao ponovno pronađeni Eden. Nakon nekog vremena Bougainville je napustio otok u želji da ispriča svijetu kako je pronašao raj. Po završetku svog trogodišnjeg putovanja po svijetu objavio je knjigu u kojoj je opisao svoje pustolovine. Knjiga je postigla velik uspjeh i zahvaljujući njoj stvoren je mit o egzotičnom otoku koji je savršen u svakom pogledu. Raj je bio odavno izgubljen, no izgledalo je da je Tahiti postao suvremeni raj!

Mitovi su često u proturječju sa stvarnošću. Tako je bilo i s mitom o Tahitiju, čiji su stanovnici obolijevali i umirali kao i svi drugi ljudi. Među njima uopće nije vladala jednakost, već su imali strogu društvenu hijerarhiju u kojoj su neki čak bili ugnjetavani. Vodili su plemenske ratove i prinosili ljude na žrtvu svojim bogovima. Osim toga, kao što je slučaj i s drugim ljudima, tako nisu ni svi Tahićani bili naročito lijepi i privlačni. Povjesničar K. R. Howe smatra da je ženama koje su dočekale Bougainvilleove ljude vjerojatno bilo “naređeno da se prostituiraju” kako bi udobrovoljile osvajače.

Unatoč tome, svijet je sve više prihvaćao mit o “pronađenom raju”. Na otok su dolazili mnogi pisci i umjetnici, među kojima je bio i francuski slikar Paul Gauguin. Njegov slikovit prikaz života na Tahitiju doprinio je popularnosti otoka. Kako se sve to odrazilo na Tahiti? Na temelju mita stvorena je nerealna slika o otoku i njegovim stanovnicima koja je svedena na puki stereotip. Kad bi se posjetitelji vratili s Tahitija, ljudi bi im obično rekli: “Pričajte nam o avanturama s Tahićankama.”

U novije vrijeme Tahiti se suočava i s nekim drugim problemima. Početkom 1980-ih otok su često pustošili cikloni, nanoseći štetu njegovim koraljnim grebenima. No najveće probleme stvorio je sam čovjek. Razvoj građevinske djelatnosti doveo je do erozije tla i zagađivanja okoliša. Donna Leong, stručnjak za rješavanje problema otpadnih materijala, kaže: “Turizam dovodi do stvaranja ogromnih količina otpada. (...) Ne počne li se poklanjati više pažnje problemu zagađivanja okoliša, Tahiti i drugi otoci više se neće moći pohvaliti bujnom florom i faunom te kristalno bistrim plavim lagunama.”

Međutim, nada u obnovljeni raj nipošto nije izumrla. Sam Isus Krist obećao je pokajničkom prijestupniku: “Bit ćeš sa mnom u Raju”! (Luka 23:43). Isus nije govorio o nekom strogom utopijskom uređenju koje je plod čovjekove mašte, nego o raju koji će obuhvaćati cijelu Zemlju i biti pod vlašću nebeske vladavine. * Preko 1 700 Jehovinih svjedoka koji žive na Tahitiju gaji nadu u taj budući Raj. Oni dragovoljno troše svoje vrijeme kako bi govorili o toj nadi svojim bližnjima. Premda prekrasni Tahiti po mnogočemu nalikuje raju, on je tek blijeda slika globalnog Raja koji će Bog uskoro uspostaviti. Potraga za tim Rajem nije uzaludna.