STRAHUJETE li da ćete pasti s ruba Zemlje? Vjerojatno ne. No u prošlosti su se neki pomorci toga bojali. Mnogi od njih plovili su blizu obale. Drugi koji su bili hrabriji prevladali su taj strah i otisnuli se na pučinu.

Prije otprilike 3 000 godina fenički su pomorci iz svojih luka na istočnoj obali Sredozemnog mora isplovljavali prema Europi i sjevernoj Africi kako bi tamo trgovali. U četvrtom stoljeću pr. n. e. grčki istraživač Pitije oplovio je cijelu Britaniju i doplovio možda čak do Islanda. A mnogo prije nego su europski brodovi uopće došli do Indijskog oceana, Arapi i Kinezi s Istoka već su putovali njime. Ustvari, Vasco da Gama, prvi Europljanin koji je doplovio u Indiju, tamo je sretno stigao uz pomoć arapskog peljara Ibn Madžida, koji je vodio Da Gamine brodove tijekom 23 dana duge plovidbe preko Indijskog oceana. Kako su pomorci starog doba znali kojim putem trebaju ići?

Pomorci u prošlosti morali su se oslanjati na sistem zbrojene navigacije. Za taj način plovidbe pomorac mora znati tri stvari (prikazane dolje na slici): (1) polaznu točku broda, (2) brzinu broda i (3) kurs. Polaznu točku bilo je lako odrediti. No kako odrediti kurs?

Kristofor Kolumbo je 1492. kurs svog putovanja odredio kompasom. No kompase se u Europi koristilo tek od 12. stoljeća n. e. Bez kompasa pomorci su smjer plovidbe morali određivati prema Suncu i zvijezdama. Za oblačnog vremena orijentirali su se prema dugim, pravilnim mrtvim valovima koji na oceanima nastaju pod utjecajem stalnih vjetrova. Pratili su kakav je odnos između smjera tih valova te izlaska i zalaska Sunca i zvijezda.

Kako su određivali brzinu? Isprva su mjerili za koliko vremena neki predmet koji je bačen s pramca dođe do krme broda. Kasnije se brzina određivala točnijom metodom — s broda bi se bacilo daščicu zavezanu za konop na kojem su  na jednakim udaljenostima bili vezani čvorovi. Kako je brod odmicao, odmatao bi se konop. Nakon određenog vremena mornari bi povukli konop i izbrojali čvorove na odmotanom dijelu konopa. Tako bi se dobila brzina broda u čvorovima, odnosno nautičkim miljama na sat, a ta se mjerna jedinica koristi još i danas. Sad kad je znao brzinu broda, peljar je mogao izračunati koliku je udaljenost brod prevalio tijekom jednog dana. Nakon toga bi na karti ucrtao udaljenost koju je brod prevalio po određenom kursu.

Naravno, oceanske struje i bočni vjetrovi mogli su skrenuti brod s kursa. Zato bi peljar u određenim vremenskim razmacima izračunao i zabilježio koliko je kormilarskih zahvata bilo potrebno da brod ostane na kursu. Svakog bi dana nastavio tamo gdje je prethodnog završio — mjerio je, računao i crtao na karti. Kad bi se brod konačno usidrio, to što je peljar svakodnevno ucrtavao na kartu bio bi i službeni izvještaj kako je brod stigao do svog odredišta. Koristeći sistem zbrojene navigacije, Kolumbo je prije više od 500 godina plovio od Španjolske do Sjeverne Amerike i natrag. Njegove detaljno izrađene karte omogućile su pomorcima današnjeg vremena da ponove njegovo znamenito putovanje.

Kako su se pomorci u staro vrijeme orijentirali prema nebeskim tijelima? Izlazak i zalazak Sunca pokazao im je gdje je istok, a gdje zapad. U zoru su mogli odrediti koliko se Sunce podiglo iznad horizonta, uspoređujući njegov položaj s položajem zvijezda koje su tada još bile vidljive. Po noći su svoj položaj određivali prema zvijezdi Sjevernjači koja se u suton pojavi gotovo točno iznad Sjevernog pola. Sjajno zviježđe Južni križ pomagalo im je da odrede gdje se nalazi Južni pol. Dakle, za vedrih noći pomorci na svim morima svoj su položaj mogli odrediti barem prema jednom nebeskom tijelu.

Međutim, to nisu bili jedini nebeski putokazi. Primjerice, Polinežani i drugi pomorci s Tihog oceana noćno su nebo čitali kao autokartu. Oni su, između ostaloga, kurs broda određivali pomoću neke zvijezde koja je na horizontu izlazila ili zalazila u smjeru njihovog odredišta. Ovi su pomorci tijekom noći promatrali i položaj drugih zvijezda da bi provjerili jesu li na pravom kursu. Ukoliko bi skrenuli s kursa, nebo bi im pokazalo kako da se vrate.

Koliko su ove metode orijentiranja bile pouzdane? Dok su mnogi Europljani još uvijek plovili u blizini obale, strahujući da bi u protivnom mogli pasti s ruba Zemlje, koja je po njihovom mišljenju bila ravna ploha, pomorci s otoka Tihog oceana vjerojatno su već poduzimali duge plovidbe oceanom između relativno malih otoka. Naprimjer, prije više od 1 500 godina Polinežani su isplovili s otočja Marquesas i uputili se na sjever preko ogromnog Tihog oceana. Kad su došli do Havaja, iza njih je bio put od 3 700 kilometara! Kulturna baština Polinezije svjedoči da su stari Polinežani redovito putovali od Havaja do Tahitija i natrag. Neki povjesničari kažu da su to samo legende.  No današnji pomorci ponovili su to putovanje, upravljajući brodom pomoću zvijezda, mrtvih valova i ostalih prirodnih pojava — bez instrumenata.

Jedrenjaci su ovisili o milosti vjetrova. S laganim vjetrom u krmu brod je išao prilično brzo, ali vjetar u pramac itekako bi ga usporio. Kad vjetra nije bilo — što se često dešava u pojasu bezvjetrine oko ekvatora — to je značilo da brod ne može naprijed. Pomorci su s vremenom otkrili koji vjetrovi obično pušu na oceanima i to im je pomoglo da utvrde glavne rute jedrenjaka na otvorenim morima. Peljari su znali iskoristiti te vjetrove.

Doduše, nepovoljni vjetrovi pomorcima su mogli donijeti probleme, čak i smrt. Naprimjer, kad se 1497. Da Gama uputio iz Portugala prema znamenitoj Malabarskoj obali u Indiji, stalni su ga vjetrovi odveli na jug Atlantskog oceana, a zatim natrag na jugoistok i potom oko afričkog Rta dobre nade. No na Indijskom oceanu dočekali su ga monsuni — vjetrovi koji mijenjaju smjer ovisno o godišnjem dobu. Početkom svake godine na jugozapadnom dijelu Indijskog oceana počinju puhati ljetni monsuni i mjesecima prema Aziji nose sve što plovi. U kasnu jesen na scenu stupaju zimski monsuni. Dolaze sa sjeveroistoka i snažno pušu prema Africi. Da Gama je isplovio iz Indije u kolovozu i ubrzo se suočio s nepovoljnim vjetrovima. Umjesto 23 dana, koliko mu je trebalo da doputuje na istok, povratak je trajao gotovo tri mjeseca. Zbog toga je na brodu ponestalo svježe hrane i mnogi su ljudi umrli od skorbuta.

Oštroumni pomorci koji su putovali Indijskim oceanom naučili su da osim kompasa trebaju koristiti i kalendar. Brodovi koji su obilazili Rt dobre nade i putovali na istok trebali su na put do Indije krenuti početkom ljeta jer bi se u protivnom moglo desiti da povoljne vjetrove čekaju čak mjesecima. S druge strane, kapetani brodova koji su iz Indije putovali u Europu na put su kretali krajem jeseni kako bi izbjegli bitku s ljetnim monsunima. Zbog toga je Indijski ocean postao poput jednosmjerne ulice na kojoj se smjer putovanja mijenjao ovisno o vjetru te se promet između Europe i Malabarske obale u Indiji gotovo nikad nije odvijao istovremeno u oba smjera.

Vrijeme je prolazilo i umijeće navigacije polako je krenulo novim smjerom. Zbog upotrebe mehaničkih instrumenata pomorci su se sve manje oslanjali na opažanja golim okom i pretpostavke. Astrolab i kasnije još točniji sekstant — instrumenti kojima se određivala udaljenost Sunca ili zvijezda od horizonta — omogućili su pomorcima da odrede na kojoj se geografskoj širini nalaze, sjeverno ili južno od ekvatora. Pomorski kronometar — koji je točno radio i na moru — bio je pomoć u određivanju geografske dužine, odnosno udaljenosti istočno ili zapadno od nultog meridijana. Ti su instrumenti bili daleko precizniji od sistema zbrojene navigacije.

Girokompasima koji se koriste u današnje vrijeme ne treba magnetna igla da odrede sjever. Uz pomoć globalnog sustava za pozicioniranje vrlo je jednostavno odrediti točan položaj broda. Elektronski monitori u velikom broju slučajeva zamijenili su papirnate karte. Da, navigacija je postala egzaktna znanost. No sav taj napredak potiče nas da još više cijenimo hrabrost i vještinu starih moreplovaca koji su plovili ogromnim otvorenim morima samo uz pomoć poznavanja mora, neba i vjetrova.