ZBOG čega neko dijete počne maltretirati drugu djecu? Ukoliko ste i sami bili žrtva neke takve osobe, možda ćete doći u iskušenje da kažete: “Baš me briga! Za takvo ponašanje nema opravdanja.” I vjerojatno ste u pravu. No postoji velika razlika između razloga i opravdanja. Razlozi nisu opravdanje za neispravno postupanje, no mogu nam pomoći da razumijemo zbog čega se neko dijete tako ponaša. A to nam može biti od velike pomoći. Kako?

Jedna stara izreka kaže: “Razum zadržava čovjeka od gnjeva” (Priče Salamunove 19:11). Gnjev izazvan zlostavljanjem može nas zaslijepiti, ispuniti gorčinom, pa čak i mržnjom. No ako znamo zbog čega se netko tako ponaša, to nam može pomoći da utišamo svoj gnjev. Tada ćemo moći lakše potražiti neko djelotvorno rješenje. Stoga razmotrimo neke činioce koji dovode do takvog neprihvatljivog ponašanja.

Mnogi primjeri pokazuju da su nasilnici osobe koje u djetinjstvu nisu imale dobar roditeljski primjer ili ih se potpuno zanemarivalo. Mnogi od njih imaju hladne ili nezainteresirane roditelje ili pak one od kojih su naučili da se problemi rješavaju izljevima gnjeva i nasiljem. Djeca koja odrastaju u takvoj okolini možda to što verbalno i fizički napadaju druge ne doživljavaju kao zlostavljanje; možda čak misle da je takvo ponašanje normalno i prihvatljivo.

Jedna 16-godišnjakinja koju je kod kuće maltretirao očuh, a u školi drugi učenici, rekla je da je u sedmom razredu i sama počela maltretirati druge. Priznala je: “U meni se nagomilalo toliko gnjeva da bih se jednostavno okomila na bilo koga. Bol u tome igra važnu ulogu. Kada jednom osjetiš bol, želiš da je i drugi osjete.” Mada takvo fizičko zlostavljanje nije karakteristično za djevojke, ono što dovodi do njega jest, a to je gnjev. *

 Mnoge škole organizirane su tako da ih pohađa velik broj djece različitog porijekla i odgoja. Nažalost, neka od te djece agresivna su zbog toga što su već kod kuće naučila da zastrašivanjem i verbalnim maltretiranjem uvijek mogu postići ono što žele.

Još je gore to što se takve metode često pokažu djelotvorne. Shelley Hymel, prodekan Sveučilišta Britanske Kolumbije u Kanadi, već 20 godina proučava ponašanje djece. Ona kaže: “Imamo djecu koja smišljaju načine kako da dobiju ono što žele, a teroriziranje drugih se, nažalost, često pokaže djelotvornom metodom. Ono im omogućava da dobiju ono što žele, a to je moć, status i pažnja.”

Još jedan činilac koji pogoduje širenju takvog nasilja jest nedostatak nadzora. Mnoga djeca koju se tiranizira osjećaju da se nemaju kome obratiti za pomoć, a žalosno je to da su u većini slučajeva u pravu. Debra Pepler, direktorica Centra za istraživanje sklonosti nasilju i rješavanje konflikata LaMarsh koji djeluje u sklopu Sveučilišta York u Torontu, pažljivo je promatrala zbivanja u školskom dvorištu i ustanovila da nastavnici otkriju i prekinu samo otprilike 4 posto slučajeva tiraniziranja u školi.

Dr. Pepler smatra da je intervencija u takvim situacijama od presudne važnosti. Ona kaže: “Djeca nisu u stanju sama riješiti taj problem jer onaj tko ih maltretira ima nad njima moć koja postaje sve veća svaki put kad se nasilnik okomi na neku žrtvu.”

No zbog čega nema više prijavljenih slučajeva zlostavljanja? Zbog toga što se žrtve boje da će se, prijave li problem, situacija samo pogoršati. Mnogi mladi zbog toga godine školovanja provedu u nekakvom stanju stalne potištenosti i nesigurnosti. Kakve su posljedice takvog života?

U jednom izvještaju Državne udruge školskih psihologa u Sjedinjenim Državama stajalo je kako zbog straha od zlostavljanja nastavu svakodnevno propušta preko 160 000 djece. Djeca koja su izložena takvom nasilju mogu prestati razgovarati o školi, nekom predmetu ili aktivnosti u školi. Mogu odugovlačiti s odlaskom u školu, propuštati neke predmete ili čak smišljati izgovore kako ne bi morala otići u školu.

Po čemu se može prepoznati djecu koju se zlostavlja? Takva djeca mogu postati neraspoložena, razdražljiva, ogorčena, doimati se iscrpljeno te biti povučena. U kontaktima s ukućanima, vršnjacima i prijateljima mogu postati agresivna. No i djeca koja su samo nevini promatrači takvog nasilja mogu zbog toga snositi posljedice. To kod njih izaziva veliki strah, zbog čega opada njihova sposobnost učenja.

No časopis Pediatrics in Review kaže: “Nasilje, pa tako i samoubojstvo i ubojstvo, najstrašnija su posljedica zlostavljanja kako za žrtve tako i za društvo općenito. Naime, osjećaj bespomoćnosti koji se javlja kod maltretirane djece može biti toliko snažan kod neke od njih da su ona u stanju naškoditi sama sebi ili počiniti ubojstvo iz osvete.”

Dr. Ed Adlaf, znanstvenik i profesor medicinskih znanosti na Sveučilištu u Torontu, izrazio je bojazan da su “oni koji su na neki način uključeni u zlostavljanje daleko skloniji emocionalnim problemima, kako trenutno tako i kasnije u životu”. U anketi koja je tijekom školske godine 2001. provedena među više od 225 000 učenika u Ontariju čak je oko 30 posto njih izjavilo da je na neki način bilo uključeno u zlostavljanje; neki kao žrtve, a neki kao počinitelji. Čak 10 posto učenika iz te grupe priznalo je da je već ozbiljno razmišljalo o samoubojstvu.

Neprestano zlostavljanje može uništiti žrtvino samopouzdanje, uzrokovati ozbiljne zdravstvene probleme te joj čak upropastiti karijeru. Žrtva može patiti od glavobolje, nesanice, tjeskobe i depresije, a neke čak obole od posttraumatskog stresnog poremećaja. No za razliku od fizičkog zlostavljanja koje često izaziva suosjećanje prema žrtvi, emocionalno maltretiranje ne mora uvijek izazvati takvu reakciju. Njegove posljedice daleko su manje vidljive. Zbog toga bi se prijatelji i obitelj mogli umoriti od slušanja žrtvinog jadanja i prestati suosjećati s njome.

No zlostavljanje loše utječe i na same nasilnike. Ukoliko ih se još kao djecu ne spriječi u tome, vjerojatno će kada odrastu tiranizirati  kolege na radnom mjestu. Ustvari, neka istraživanja pokazuju da su oni koji su u djetinjstvu tiranizirali drugu djecu takav način postupanja usvojili za čitav život. Takve osobe ujedno su sklonije kriminalu.

Zlostavljanje na radnom mjestu loše se odražava na stabilnost i mir u obitelji. Ono kod žrtve može uroditi neobjašnjivo snažnom željom da nanosi bol članovima svoje obitelji. Ono isto tako može potaknuti bračnog druga ili nekog drugog člana obitelji da se osveti nasilniku i tako na krivi način pruži podršku žrtvi. No može se dogoditi i to da bračni drug okrivljuje žrtvu za nastale probleme. Ukoliko zlostavljanje potraje, zna se dogoditi da čak i oni bračni drugovi koji inače uvijek imaju razumijevanja na koncu izgube strpljenje. Kako godine prolaze, sve je veća vjerojatnost da će se obitelj raspasti.

Zlostavljanje ponekad zna dovesti i do gubitka radnog mjesta te sredstava za život, do razdvajanja ili razvoda, pa čak i samoubojstva. Više od polovine Australaca koji su izloženi zlostavljanju na radnom mjestu izjavilo je da se to loše odražava na njihov odnos s bliskim osobama kao što su njihov partner, bračni drug i članovi obitelji.

Zlostavljanje na poslu povezano je i s velikim materijalnim gubicima. Zlostavljati vas može neki mrzovoljni šef ili neki kolega sklon spletkarenju. Tome jednako pribjegavaju i žene i muškarci. Takvi su pojedinci sitničavi te stalno nadziru druge i omalovažavaju ih negativnim primjedbama i stalnim kritiziranjem, često ih ponižavajući pred drugima. Oni u većini slučajeva nisu svjesni toga da su nekulturni i rijetko se ispričaju zbog svog ponašanja. Često napadaju sposobne i lojalne radnike koji su omiljeni među radnim kolegama.

Kod radnika koji su izloženi zlostavljanju na poslu radni učinak pada, a slično se događa i s radnicima koji su samo svjedoci takvog ponašanja. Možda više nisu toliko lojalni poslodavcu i predani poslu. U jednom se izvještaju navodi kako zbog zlostavljanja na radnom mjestu privreda Velike Britanije gubi oko tri milijarde eura godišnje. Također se tvrdi da takvo nasilje uzrokuje preko 30 posto bolesti koje su povezane sa stresom.

Nema sumnje da se zlostavljanje negativno odražava na čitavo društvo. Stoga se postavlja pitanje: Je li moguće suzbiti, pa čak i riješiti taj problem?