ZBOG čega mnogi ljudi imaju negativno mišljenje o Bibliji? Odgovor na to pitanje u nekim bi zemljama mogao imati veze s poviješću jednog ljudskog instrumenta namijenjenog suzbijanju “hereze” — knjige pod nazivom Indeks zabranjenih knjiga. Na koji način?

Katolička crkva s velikim je oduševljenjem pozdravila izum tipografije. Neki su pape čak kovali u zvijezde tu vještinu koju su neki svećenici nazivali “bogomdanom”. Međutim, predstavnicima crkvene hijerarhije ubrzo je postalo jasno da se tiskarsko umijeće koristi i za širenje ideja suprotnih katoličkom nauku. Zbog toga su krajem 15. stoljeća u nekoliko europskih biskupija bila uvedena ograničenja u pogledu tiskanja. Uvedena je i obaveza dobivanja imprimatura, odnosno odobrenja za tiskanje, a 1515, na Petom lateranskom koncilu, donesene su odredbe o kontroli tiska. Oni koji se nisu držali tih odredaba mogli su biti ekskomunicirani. Međutim, sve te mjere nisu bile dovoljne da spriječe širenje tiskanog materijala i knjiga koje je Crkva smatrala opasnima po vjeru i moral, što je naročito dolazilo do izražaja nakon početka protestantske reformacije. Zbog  toga je pretkraj 16. stoljeća Vatikan više od svega želio da “dođe do potpune obustave tiskanja koja bi potrajala mnogo godina”.

Da bi nekako obuzdala “tu naglu i ogavnu poplavu otrovnih knjiga” — kako se čak 1951. izrazio jedan talijanski jezuit — Crkva je htjela imati popis knjiga koje bi bile zabranjene svim katolicima. Godine 1542. osnovana je rimska inkvizicija. Po svemu sudeći, njen prvi javni čin bio je izdavanje edikta o ograničenju slobode tiska vjerske literature. Kada je 1555. bivši veliki inkvizitor Gian Pietro Caraffa proglašen papom Pavlom IV, odmah je naredio osnivanje povjerenstva za sastavljanje popisa zabranjenih knjiga. Tako je 1559. tiskan prvi opći Indeks zabranjenih knjiga.

Indeks je bio podijeljen u tri dijela. Prvi dio sadržavao je popis pisaca čija su sva djela bila zabranjena, neovisno o čemu su pisali. Drugi je sadržavao popis zabranjenih djela autora koji inače nisu bili osuđeni, a treći dugačak popis zabranjenih djela nepoznatih autora. Na popisu osuđenih knjiga našlo se čak 1 107 djela te pisaca ne samo vjerske nego i druge literature. U jednom dodatku Indeksa nalazio se popis zabranjenih izdanja Biblije, u kojem je izričito bilo navedeno da su zabranjeni svi prijevodi Biblije na jeziku običnog naroda.

Premda su u nekim područjima određene zabrane postojale još i prije tiskanja Indeksa, “ovom odredbom, kojom je obuhvaćen čitavi katolički svijet, Crkva je prvi put službeno zabranila tiskanje, čitanje i posjedovanje Biblije na narodnom jeziku”, izjavio je Gigliola Fragnito, profesor suvremene povijesti na Sveučilištu u Parmi (Italija). Nakon što je objavljen, Indeks je izazvao snažno negodovanje knjižara, pisaca, ali i državnih vlasti koje su imale materijalne koristi od tiskanja knjiga. Iz tih i još nekih drugih razloga pripremljeno je novo izdanje Indeksa, koje je objavljeno 1564, nakon Tridentskog koncila.

Godine 1571. osnovana je posebna komisija koja je bila zadužena za revidiranje Indeksa, takozvana Kongregacija za Indeks. U jednom periodu čak su tri tijela odlučivala koja će djela biti zabranjena — Kongregacija Svetog oficija, Kongregacija za Indeks i magistar Svete palače, visoki papin dostojanstvenik. No kako su im se zaduženja preklapala, a postojalo je i neslaganje među njima u pogledu toga treba li biskupima ili inkvizitorima dati veće ovlasti, treće izdanje kataloga zabranjenih knjiga neko je vrijeme kasnilo. Mada ga je Kongregacija za Indeks već bila sastavila i papa Klement VIII u ožujku 1596. proglasio važećim, njegovo je izlaženje bilo odgođeno na zahtjev Svetog oficija do konačne zabrane čitanja svih Biblija na jeziku običnog naroda.

Nakon ovog izdanja Indeks zabranjenih knjiga nije se značajnije mijenjao, mada je kroz stoljeća stalno bio revidiran. Mnogi protestanti, čija su se djela također našla na popisu zabranjenih knjiga, Indeks su nazvali “najboljim priručnikom za otkrivanje najpoželjnijih knjiga”. Međutim, kada je riječ o cenzuri knjiga, mora se reći da se u to vrijeme ideje protestantizma nisu baš puno razlikovale od onih u katoličanstvu.

Indeks se strahovito loše odrazio na razvoj kulture, koja je u zemljama poput Italije bila osuđena na “bijednu izolaciju”, rekao je povjesničar Antonio Rotondò. Jedan drugi povjesničar, Guido Dall’Olio, rekao je kako je Indeks bio “jedna od glavnih kočnica kulturnom napretku Italije u odnosu na ostali, većinski dio Europe”. No zapravo je ironično da su neke knjige opstale upravo zahvaljujući tome što su završile u takozvanom infernu (paklu), posebnom mjestu u mnogim  crkvenim bibliotekama gdje se zabranjenu literaturu držalo pod ključem.

Međutim, zahvaljujući novoj ulozi koja je u doba prosvjetiteljstva pripala javnom mnijenju, postepeno je došlo do ukidanja “najjačeg represivnog aparata na području slobode tiska”. Godine 1766. jedan talijanski urednik napisao je: “Zabrane koje donosi Rim nisu pokazatelj vrijednosti neke knjige. O njenoj vrijednosti odlučuje čitalačka publika.” Indeks je sve više gubio na važnosti, pa je 1917. Kongregacija za Indeks, tijelo koje je bilo zaduženo za njegovo revidiranje, bila raspuštena. Od 1966. Indeks “više nema snagu crkvenog zakona, a ni s njime povezane cenzure”.

Povijest Indeksa otkriva nam da je od svih “otrovnih knjiga” jedna naročito zadavala brigu crkvenim vlastima — Biblija na jeziku običnog naroda. U 16. stoljeću na popisu Indeksa našlo se “otprilike 210 izdanja cijele Biblije ili samo Novog Zavjeta”, objašnjava pisac Jesús Martinez de Bujanda. Talijani su u 16. stoljeću bili poznati kao strastveni čitači Biblije. No Indeks je svojom rigoroznom zabranom Biblije na narodnom jeziku drastično promijenio odnos talijanskog naroda prema Božjoj Riječi. “Sveto pismo, koje je bilo zabranjeno i uklonjeno kao izvor hereze, talijanski je narod počeo poistovjećivati s heretičkim djelima”, kaže Fragnito i dodaje: “Za katolički narod na jugu Europe put do spasenja vodio je preko katekizma”, a “duhovno nezrele osobe postale su poželjnije od duhovno zrelih osoba”.

Tek 1757. papa Benedikt XIV dozvolio je čitanje ‘Biblije na jeziku običnog naroda, i to prijevoda koji je prethodno odobrila Sveta stolica’. Tako je konačno mogao biti pripremljen novi prijevod Biblije na talijanskom jeziku, koji se temeljio na latinskoj Vulgati. Zapravo, talijanski katolici morali su čekati sve do 1958. da bi dobili svoj prvi kompletni prijevod Biblije s izvornih jezika na kojima je ona napisana.

Danas, kaže Fragnito, naročito kršćani koji djeluju izvan katoličke crkve revno “posvuda sudjeluju u širenju Biblije”. Među najaktivnijima nesumnjivo su Jehovini svjedoci, koji su razdijelili preko četiri milijuna primjeraka Svetog pisma prema prijevodu Novi svijet na talijanskom. Na taj su način u srcu stotina tisuća ljudi ponovno probudili ljubav prema Božjoj Riječi (Psalam 119:97). Zašto i sami ne biste bolje upoznali tu izvanrednu knjigu?