DVADESETI studenog 2002. bio je lijep dan. Nebo nad gradom Riobambom u Ekvadoru bilo je plavo, prošarano bijelim pahuljastim oblacima. Obližnji vulkani čiji su vrhovi bili prekriveni snijegom izgledali su poput slike s razglednice. Sto dvadeset i četiri tisuće stanovnika tog grada koji se nalazi visoko u Andama, na 2 700 metara nadmorske visine, bavilo se svojim svakodnevnim poslovima, ne sluteći da će u tom mirnom području uskoro zavladati pravi kaos. Iznenada je poslijepodnevnu tišinu prekinula zaglušujuća eksplozija! Zatresli su se prozori i vrata. Pojavio se zloslutni oblak dima u obliku gljive koji je svakog trena postajao sve veći.

Nakon deset minuta došlo je do još jedne eksplozije. Ta je eksplozija bila popraćena snažnim udarnim valom koji je porazbijao stakla na prozorima i iščupao vrata na kućama. Potom se pojavio uskovitlani oblak vatre i dima koji je bio puno veći od onog prvog. Uslijedio je niz novih eksplozija i bljeskova.

Otprilike 400 metara od mjesta eksplozije živjeli su José i njegova žena Ana, koji imaju šezdesetak godina i oboje su Jehovini svjedoci. Od siline eksplozije pali su na pod. Kratko prije toga Ana je stajala blizu ulaznih vrata i vidjela kako su se vrata iščupala i poletjela u zid na drugom kraju prostorije. Kad su prestravljeni supružnici pojurili prema stražnjem dijelu kuće, strop se počeo urušavati i umalo nije pao na njih. No ipak su uspjeli izaći u malo dvorište iza kuće, gdje su se šćućurili jedno pored drugoga i počeli se moliti. Na svu sreću, nakon 15 minuta došao je njihov sin i odvezao ih na sigurno.

Međutim, nisu svi tako dobro prošli. Nakon eksplozija zavladala je panika. Mnoštvo ljudi počelo je pješice napuštati grad. U svoj toj pometnji neki su se okliznuli te pali na razbijeno staklo kojeg je bilo na pločnicima. Vozači automobila, autobusa i kamiona napuštali su grad vozeći velikom brzinom — neki su čak vozili u suprotnom smjeru po jednosmjernim ulicama! Mnogi koji su na brzinu pobjegli iz škole ili s posla nisu gotovo 24 sata znali gdje su ni kako su članovi njihove obitelji.

Što je uzrokovalo tu silnu strku? U podzemnom skladištu municije u obližnjoj vojnoj bazi izbio je požar koji je izazvao čitav niz eksplozija signalnih raketa, ručnih granata te tenkovskih i minobacačkih mina. Budući da su se eksplozije nastavile, policijske patrole su preko zvučnika na svojim vozilima obavještavale građane da svi moraju napustiti grad i ostati na udaljenosti od najmanje 15 kilometara.

Riobamba je uskoro opustjela. Te je noći na tisuće ljudi koji su pobjegli iz grada stajalo uz rub autoceste, šćućurivši se jedni uz druge kako bi se zaštitili od hladnoće — mnogi nisu imali kaput ni jaknu. Nakon nekoliko sati eksplozije su se najzad počele stišavati. Budući da više nisu mogli podnositi hladnoću — temperatura se kretala oko nule — stanovnici su polako i oprezno krenuli pješice prema gradu. Idućeg jutra mnogi su vidjeli da su jako oštećeni prozori, vrata, krov, stropovi i zidovi njihovih kuća. Jedna obitelj pronašla je šiljaste komade stakla koji su se zabili u madrac na krevetu. Drugi su u svojoj kući ili u blizini nje pronašli krhotine granata.

Prema prvim izvještajima poginulo je najmanje 7, a ranjeno 538 osoba te je oštećeno 18 000 kuća. Nitko od 950 Jehovinih svjedoka koji žive u gradu i okolici nije poginuo, no dva su zadobila teške posjekotine te im je pružena medicinska pomoć.

Sljedećeg jutra starješine iz mjesnih skupština Jehovinih svjedoka počeli su obilaziti svoju kršćansku braću da bi vidjeli jesu li dobro. Tog istog dana jedan putujući sluga Jehovinih svjedoka sastao  se sa starješinama iz 13 skupština iz grada i okolice kako bi utvrdili ima li ozlijeđenih i kolika je materijalna šteta. Putujući sluga potaknuo je starješine da se brinu o emocionalnim i duhovnim potrebama unesrećenih. Bilo je jako važno da čak i u tim teškim okolnostima pohađaju kršćanske sastanke! (Hebrejima 10:24, 25). Stoga su već prvog dana nakon katastrofe skupštine uvečer održale svoje redovne sastanke.

U četvrtak i petak načinjen je detaljni izvještaj o tome koliko su oštećeni domovi Jehovinih svjedoka te je poslan ekvadorskoj podružnici Jehovinih svjedoka u Guayaquilu. U izvještaju je stajalo da hitno treba zatvoriti stotine razbijenih prozora kako bi se stanare zaštitilo od hladnoće. Za svega par sati podružnica je kupila nekoliko velikih kolutova prozirne plastične folije, ljepljivu traku i čavle za beton kako bi privremeno riješila problem s prozorima.

U subotu ujutro u devet sati iz podružnice je stigao kamion s potrebnim materijalom. Timovi Jehovinih svjedoka, u kojima je bilo i muškaraca i žena, već su počeli pomagati svojim suvjernicima uklanjati razbijeno staklo iz njihovih domova kako bi se moglo početi s postavljanjem plastične folije na prozore. Dvorana Kraljevstva postala je centar u kojem se organiziralo sve te poslove. Na podu su postavljene oznake koje su omogućile volonterima da brzo mjere plastičnu foliju. Koristeći mjere koje su dobili od tima koji je već prije bio na terenu, rezali su plastičnu foliju kako bi dobili komade odgovarajućih dimenzija. Zatim su ih slali timovima na terenu koji su spremno čekali da ih počnu stavljati na prozore.

Ranije spomenuti José priča: “Kad smo idući dan popodne došli kući, braća su već raščišćavala krhotine. U subotu je moj prvi susjed došao do mene i pohvalio tim koji postavlja plastičnu foliju na prozore moje kuće. Zatim me upitao: ‘Koliko vas je sve to koštalo?’” Kad je čuo da je sve to besplatno, nije mogao doći k sebi od iznenađenja!

Do subote uvečer oko 200 volontera iz mjesnih skupština postavilo je plastičnu foliju na prozore 91 kuće Jehovinih svjedoka. Pomoć je pružena i mnogim ljudima koji nisu Jehovini svjedoci. Novine su objavile sliku jedne kuće na kojoj Jehovini svjedoci vrše popravke te su napomenule da je od osam osoba koje žive u toj kući samo jedna Jehovin svjedok.

Naravno, ova je nesreća mnogima nanijela i veliku emocionalnu bol. Stoga je u ponedjeljak 25. studenog u 17.00 sati održan posebni sastanak kako bi se Jehovinim svjedocima s područja Riobambe pružilo utjehu. Taj su sastanak vodili predstavnici ekvadorske podružnice. Budući da nije bilo struje, sastanak se nije moglo održati uvečer. Kako vrijeme održavanja sastanka nije bilo najprikladnije, očekivalo se da će doći samo otprilike 600 osoba. Međutim, sastanku u Kongresnoj dvorani u Riobambi prisustvovala je 1 421 osoba — došli su čak i neki susjedi koji nisu Jehovini svjedoci. Ključni biblijski redak koji se tom prilikom razmatralo bio je Psalam 4:8: “Ja mirno liježem i spavam; jer ti, Jehova, sam daješ mi te sam bez straha.” Svi prisutni pokazali su veliko cijenjenje za taj utješni program duhovne pouke.

Po završetku programa roditeljima je podijeljeno nekoliko stotina primjeraka članka “Prirodne katastrofe — pomozite svom djetetu da ih podnese”, koji je objavljen u časopisu Probudite se! (22. lipnja 1996). U jednom odlomku tog članka stoji:

‘Američka Savezna agencija za elementarne nepogode (FEMA) kaže da neposredno nakon katastrofe djeca obično strahuju da će (1) ostati bez igdje ikoga, (2) biti razdvojena od obitelji, (3) ponovno doživjeti katastrofu i (4) da će netko biti ozlijeđen ili poginuti.’ Na temelju tog članka roditeljima se savjetovalo:

1. Nastojte držati obitelj na okupu.

2. Nađite vremena da djeci pribrano objasnite situaciju.

 3. Potaknite djecu na razgovor.

4. Uključite djecu u poslove raščišćavanja.

Kasnije su primjerci spomenutog članka podijeljeni i susjedima te zainteresiranim osobama koje proučavaju Bibliju.

Tri tjedna nakon eksplozije kupljen je materijal za obnovu kuća, što je uključivalo postavljanje novih prozora, stropova i krovova. U iduća tri tjedna svi su ti radovi privedeni kraju, a dovršena je i obnova dvije Dvorane Kraljevstva. Mnogi su izrazili zahvalnost za to što su im braća s ljubavlju pružila pomoć.

U ovim ‘posljednjim danima’ često se dešavaju razne katastrofe (2. Timoteju 3:1-5). Međutim, pomoć i podrška koju Jehovini svjedoci pružaju jedni drugima te svojim bližnjima svjedoče o snazi pravog kršćanstva. José je to lijepo izrazio riječima: “Jehovina organizacija nikad ne kasni s pružanjem pomoći kad nam je ona potrebna.”