U NEKOM djeliću šume, savane ili čak vašeg vrta možda baš u ovom trenu međusobno živo komunicira tko zna koliko životinja. U knjizi The Language of Animals stoji: “Životinje komuniciraju svim osjetilima i organima koje imaju — odašilju poruke udovima i držanjem tijela, finim ili ne baš tako finim mirisima kada je riječ o uplašenim tvorovima; skviče, kriješte, pjevaju i cvrkuću; odašilju i primaju električne i svjetlosne signale; mijenjaju boju kože, ‘plešu’, pa čak i tapkaju, izazivajući vibriranje površine po kojoj hodaju.” No što svi ti signali znače?

Pažljivim istraživanjem znanstvenici polako otkrivaju značenje signala u životinjskom svijetu. Naprimjer, zapazili su da se patuljasti bantam (mala domaća kokoš) nakon što spazi lasicu ili nekog drugog grabežljivca koji se kreće po tlu, počne glasati piskavim kuk, kuk, kuk kako bi druge bantame upozorio na opasnost. Međutim, ugleda li jastreba, oglasit će se dugačkim, prodornim krikom. Svako upozorenje izaziva vrlo brzu reakciju u skladu s opasnošću koja prijeti, što pokazuje da te ptice prenose smislene informacije. Također je primijećeno da se i druge ptice glasaju na različite načine.

“Jedna od glavnih metoda za proučavanje komunikacije među životinjama”, stoji u knjizi Songs, Roars, and Rituals, “sastoji se u snimanju određenih signala, koje se potom pušta životinjama kako bi se vidjelo hoće li reagirati na točno određeni način.” Patuljasti bantami na kojima je proveden takav eksperiment reagirali su jednako kao i njihovi srodnici u divljini. Ista se metoda pokazala djelotvorna čak i u slučaju pauka. U namjeri da ustanove što u vrijeme parenja ženku vučjeg pauka privlači mužjaku — koji pokušava impresionirati ženke mašući pred njima svojim dlakavim prednjim nogama — znanstvenici su snimili mužjaka i potom kompjuterskim putem izbrisali dlačice s njegovih nogu. Kada su tu videosnimku pustili ženki, ona je iznenada izgubila svaki interes za mužjakom. Što je eksperiment pokazao? Ženke vučjeg pauka očito privlače samo mužjaci koji mašu dlakavim nogama!

Mnoge životinje odašilju signale jedna drugoj putem jakih kemijskih tvari po imenu feromoni, koje obično izlučuju posebne žlijezde ili se nalaze u mokraći ili izmetu. Oni služe istoj svrsi kao i ograda ili pločica s imenom ili kućnim brojem kojima ljudi obilježavaju svoje vlasništvo, jer određene životinje, među kojima su psi i mačke, njima označavaju svoj teritorij. Mada je nevidljiv, ovaj vrlo djelotvorni oblik označavanja omogućava pripadnicima iste vrste da se drže na odgovarajućoj udaljenosti jedni od drugih.

No feromoni ne služe samo za obilježavanje teritorija. Oni su poput neke kemijske oglasne ploče koju druge životinje ‘čitaju’ s velikim zanimanjem. Mirisne oznake, piše u knjizi How Animals Communicate, “vjerojatno uključuju i neke dodatne informacije o vlasniku, kao što je, primjerice, dob, spol, fizička snaga i druge sposobnosti [te] trenutna faza njegovog reproduktivnog ciklusa (...). Miris životinjske oznake djeluje poput putovnice za osobnu identifikaciju životinje.” Stoga je razumljivo da neke životinje itekako drže do svojih mirisnih oznaka — što je dobro poznato čuvarima u zoološkim vrtovima. Oni su primijetili da nakon pranja kaveza ili nekog drugog prostora u kojem životinje žive mnoge od njih smjesta ponovno obilježe svoj teritorij. Da, “nedostatak osobnog mirisa životinjama jako teško pada te može uzrokovati promjenu ponašanja, pa čak i neplodnost”, stoji u spomenutoj knjizi.

Vrlo važnu ulogu feromoni imaju i u svijetu kukaca. Naprimjer, feromoni za uzbunjivanje prenose poruku da je vrijeme za rojenje i napad. Feromoni za okupljanje ukazuju životinjama na izvor hrane ili na pogodno mjesto za pravljenje gnijezda. U tu grupu feromona spadaju i spolni feromoni, na koje su neka stvorenja itekako osjetljiva. Mužjak dudovog svilca ima dva osjetljiva ticala koja izgledaju poput sićušnih i nježnih listića paprati. Ta su ticala toliko osjetljiva da on pomoću njih može otkriti  jednu jedinu molekulu ženkinog spolnog feromona! Otkrije li dvjesto takvih molekula, mužjak će krenuti u potragu za ženkom. No sporazumijevanje putem kemijskih podražaja nije ograničeno samo na životinjsko carstvo.

Jeste li znali da se i biljke mogu sporazumijevati međusobno, pa čak i s određenim životinjama? Izvještavajući o radu istraživača u Nizozemskoj, časopis Discover naveo je kako je zamijećeno da biljke lima graha koje napadnu crveni pauci ispuštaju kemijsku tvar kojom signaliziraju da su u nevolji, a koja ujedno privlači druge paučnjake koji se hrane crvenim paucima. Slična reakcija zapažena je i kod biljaka kukuruza, duhana i pamuka, koje u slučaju napada gusjenica ispuštaju u zrak kemijske tvari koje privlače ose — smrtne neprijatelje gusjenica. Jedan je istraživač rekao: “Biljke ne kažu samo: ‘Napadnute smo’, već konkretno kažu i tko ih napada. To je nevjerojatno složen i fantastičan sustav.”

Ništa manje zadivljujuća nije ni komunikacija među samim biljkama. Prema pisanju časopisa Discover, istraživači su “‘uhvatili’ vrbe, jablane, johe i breze kako slušaju druge pripadnike svoje vrste i stabljike ječma kako osluškuju druge stabljike ječma. U svakom slučaju, napadnute biljke, neovisno o tome jesu li ih napale gusjenice, gljivice, pepelnica [ili] crveni pauci, (...) ispuštale su kemijske tvari koje su, čini se, potaknule zdrave biljke u njihovoj blizini da se pripreme za obranu.” Čak su i neke druge vrste biljaka reagirale na te kemijske “alarme”.

Biljka koja je napadnuta ili je upozorena na mogući napad pokreće vlastiti sustav obrane. On uključuje otrove koji ubijaju kukce ili kemijske tvari koje ometaju ili čak sprečavaju napadača da probavi biljku. Daljnja istraživanja na ovom uzbudljivom području mogla bi dovesti do još više zadivljujućih otkrića, od kojih bi se neka mogla iskoristiti u poljoprivredne svrhe.

“Njihove leteće lampice koje trepere ispod zvjezdanog neba podarile su mom posve običnom prigradskom naselju čudesnu čaroliju”, napisala je ekologinja Susan Tweit u jednom članku o krijesnicama. Ti kukci iz porodice kornjaša sporazumijevaju se pomoću svjetla koje “varira od običnog upozoravajućeg svjetla do složenih svjetlosnih signala koje bljeskajući izmjenjuju potencijalni partneri”, rekla je ona. Boja svjetla koje emitiraju krijesnice varira od zelene preko žute do narančaste. Budući da ženke rijetko lete, većina svjetlosnih signala koje vidimo potječe od mužjaka. (Vidi okvir “Hladno svjetlo krijesnice”.)

Svaka od 1 900 vrsta krijesnica odlikuje se jedinstvenim “kodom” svijetljenja i bljeskanja. Taj se “kod” može sastojati od tri blijeska koji slijede jedan iza drugoga u razmaku od oko jedne sekunde ili od niza bljeskova različitog trajanja koji se ponavljaju u različitim intervalima. Mužjak koji traga za ženkom leti naokolo, odašiljući svoj svjetlosni kod karakterističan za udvaranje. “Ženka prepoznaje trajanje i učestalost bljeskova”, stoji u časopisu Audubon, i “odgovara svjetlucanjem u intervalima karakterističnim za njenu vrstu kojim mužjaku zapravo želi reći: ‘Evo me, tu sam.’” Mužjak prepozna njen nečujni poziv i doleti do nje.

“U pogledu trajanja, raznolikosti i složenosti nijedan zvuk koji stvaraju životinje ne može se mjeriti s ptičjim pjevom”, kaže David Attenborough u svojoj knjizi The Life of Birds.  No glasovi koje proizvodi ptica ne nastaju u grkljanu, već u posebnom organu po imenu sirinks (pjevalo), koji se nalazi duboko u prsnom košu na mjestu gdje se dušnik račva u dušnice prije samog spajanja s plućima.

Ptičji pjev je umijeće koje je djelomično naslijeđeno, a djelomično i naučeno od roditelja, zbog čega ptice mogu razviti različite “naglaske”. U knjizi The Life of Birds stoji: “Potomci kosova koji su u 19. stoljeću doneseni u Australiju kako bi svojom pjesmom podsjećali europske doseljenike na zvuk rodnog kraja sada imaju vrlo izraženi australski naglasak.” Pjev mužjaka lirašice, za koji se kaže da je najsloženiji i najmelodiozniji od svih u ptičjem svijetu, gotovo je u potpunosti oponašanje drugih ptica. Ustvari, lirašice su tako nadareni imitatori da mogu oponašati gotovo svaki zvuk koji čuju — uključujući i zvuk muzičkih instrumenata, lavež pasa, zvuk protuprovalnog alarma, udarac sjekire, pa čak i zujanje fotografskog aparata! Dakako, sve to ima svoju svrhu, a to je impresionirati potencijalnog partnera.

Djetlići, koji kljun uglavnom koriste za to da bi se domogli hrane, pravi su svirači na udaraljkama u ptičjem svijetu. Oni svojim kljunom udaraju po šupljem deblu ili grani i tako odašilju signale drugim pticama. Neki čak mogu “isprobavati uzbudljive nove instrumente, (...) kao što su lim na krovu ili metalna cijev dimnjaka”, kaže Attenborough. Ptice ujedno komuniciraju vizualnim podražajima, koji mogu, ali i ne moraju biti popraćeni muzičkom pratnjom. Naprimjer, to mogu činiti tako da jedna drugoj odašilju signale napadno ističući svoje prekrasno šareno perje.

 Kada želi drugima dati do znanja koji je njegov teritorij, mužjak velikog australskog palminog kakadua služi se svim spomenutim oblicima komunikacije — bubnja, pjeva, pleše i pokazuje svoje perje. On otkine neku zgodnu granu, zgrabi je nogom i potom njome kucka po šupljem deblu. Istovremeno širi krila i kukmu, kima glavom i kriješti, izvodeći uistinu spektakularnu predstavu!

I druge životinje mogu prepoznati zov nekih ptica i njegovo značenje. Pogledajmo to na primjeru medarice, malene ptice nalik drozdu koja uglavnom živi na području Afrike. Ta će ptica svojim prepoznatljivim zovom dovesti mednog, odnosno dvobojnog jazavca, životinju iz porodice lasica, pravo do stabla s košnicom. Naime, kada se medarica spusti negdje u blizinu tog stabla ili na njega, ona se počinje glasati drugačije nego inače, čime kao da kaže: “Evo meda!” Zahvaljujući tome medni jazavac pronalazi stablo, kandžama napravi otvor na deblu i osladi se medom.

Otkako je izumljen hidrofon, uređaj za hvatanje zvukova u vodi, znanstvenici su očarani mnoštvom zvukova iz dubina oceana. Ti zvukovi kojih ima od potmulog žamora do kliktanja ili čak kriještanja toliko su brojni da ih čak podmornice iskorištavaju kako bi prikrile rad motora. No zvukovi koje ispuštaju ribe također se razlikuju od jedne vrste do druge. U svojoj knjizi pod naslovom Secret Languages of the Sea biolog mora Robert Burgess kaže: “I dok jedna riba ‘rokće, cokće i laje’, i potom sa savršenom preciznošću ponavlja sve te zvukove, dotle druga ‘pucketa i škljoca’, a nakon toga ‘škripi i cvili’.”

No kako ribe proizvode zvukove kada nemaju glasnice? Neke, kaže Burgess, za to koriste mišiće “koji su pričvršćeni za stijenke plivaćeg mjehura, organa nalik balonu, kojima vibriraju sve dok mjehur” ne počne rezonirati poput bubnja. Druge škrguću zubima ili otvaraju i zatvaraju škrge uz mukli ili nešto jači udarac. Je li sve to samo besmisleno “čavrljanje”? Očigledno nije. Zvukovi koje stvaraju ribe služe istoj svrsi kao i zvukovi koje stvaraju kopnene životinje, to jest “za privlačenje suprotnog spola, za orijentaciju, obranu od neprijatelja te općenito za sporazumijevanje i zastrašivanje”, kaže Burgess.

Ribe su obdarene i izvanrednim sluhom. Ustvari mnoge vrste imaju unutarnje uho, ali i čitav niz stanica osjetljivih na dodir koje se poput nekakve središnje linije protežu cijelom dužinom njihovog tijela. Zahvaljujući tom nizu stanica, takozvanoj bočnoj pruzi, riba može osjetiti pritisak koji putujući kroz vodu stvaraju zvučni valovi.

“Kad istražujemo ljudski govor”, napisao je profesor lingvistike Noam Chomsky, “približavamo se nečem što bi neki mogli nazvati ‘samom biti čovjekovog bića’, jedinstvenim svojstvima uma koja su, koliko nam je dosad poznato, svojstvena samo čovjeku.” Profesorica lingvistike i antropologije Barbara Lust izjavila je: “Već u dobi od 3 godine djeca tako  dobro ovladaju nevjerojatno složenom i preciznom jezičnom strukturom i sintaksom da je to teško objasniti bilo kojom poznatom teorijom o učenju.”

Međutim, Biblija pruža razumno objašnjenje za čudo ljudskog govora. Ona taj dar pripisuje Stvoritelju, Jehovi Bogu, koji je ljude stvorio na svoju “sliku” (1. Mojsijeva 1:27, St). No kako se Božje osobine očituju u našem umijeću govora?

Uzmimo za primjer davanje imena. Profesor verbalne komunikacije Frank Dance napisao je da su ljudi “jedina bića koja su obdarena sposobnošću davanja imena”. Da je to Božja osobina jasno proizlazi iz Biblije. Na samom početku izvještaja o stvaranju Biblija nam govori da je Bog ‘svjetlost nazvao dan, a tamu noć’ (1. Mojsijeva 1:5). A prema onome što stoji u Izaiji 40:26, Bog je očito i svakoj zvijezdi dao ime, što je uistinu zapanjujuć pothvat!

Nakon što je stvorio Adama, jedan od prvih zadataka koje mu je dodijelio sastojao se u tome da svakoj životinji da ime. Taj je zadatak nesumnjivo zahtijevao od Adama da upotrijebi svu svoju moć zapažanja i kreativnost! Kasnije je Adam nazvao svoju ženu Eva, a ona je pak svom prvorođencu dala ime Kain (1. Mojsijeva 2:19, 20; 3:20; 4:1). Otada ljudi nisu štedjeli truda da bi dali ime svemu što se može zamisliti — i to sve zato da bi se lakše sporazumijevali. Zamislite koliko bi ljudima bilo teško sporazumijevati se da svaka stvar nema svoje ime.

No pored sposobnosti i želje da imenuju stvari, ljudi su obdareni i mnogim drugim sposobnostima vezanim za komunikaciju, i to ne samo verbalnu. I doista, praktički nema toga što jedni drugima ne možemo prenijeti — od složenih ideja do najnježnijih osjećaja. Međutim, postoji jedan naročit oblik komunikacije koji nadmašuje sve ostale, što ćemo sada i vidjeti.