U JUŽNOKOREJSKOM gradu Pusanu može se vidjeti neobičan narodni ples. Muškarci u bijelim haljinama i s visokim crnim šeširima na glavama mašu rukama, vrte se u krug, sagibaju i povremeno čak stoje na jednoj nozi.

Ako se pitate zašto izvode te neobične, improvizirane pokrete, odgovor je vrlo jednostavan. Oni oponašaju mandžurske ždralove, koji već stoljećima provode zimu u Južnoj Koreji. Korejci su se toliko oduševili neobičnim plesom ždralova da su izmislili ples u kojem oponašaju pokrete tih ptica.

Tisuću i petsto kilometara dalje, na japanskom otoku Hokkaidu, mnogi ljubitelji prirode posjećuju Nacionalni park Kushiro Shitsugen kako bi vidjeli prave ždralove. Zahvaljujući tome što ljudi hrane ždralove tokom hladnih zimskih mjeseci jedna tamošnja kolonija mandžurskih ždralova sada broji nekoliko stotina ptica. Pravi je užitak gledati skupinu tih ljupkih crno-bijelih ptica kako na snijegu izvodi svoj živahni ples. Opisujući koliko je očarana tim prizorom, Jennifer Ackerman, novinarka časopisa National Geographic, upotrijebila je japansku riječ aware. Ta riječ ukazuje na “osjećaje koje pobuđuje dirljiva ljepota nečeg što vrlo kratko traje”, objasnila je novinarka.

Ljudi se od davnine dive ždralovima, koji se mogu naći na svim kontinentima osim Južne Amerike i Antarktike. Te se ptice pojavljuju na slikama u pećinama Afrike, Australije i Europe. Na Dalekom istoku ždralovi su simbol dugovječnosti i sreće te su čest motiv umjetničkih djela. Ždralovi ujedno simboliziraju bračnu sreću — možda zato što parovi tih ptica ostaju zajedno čitav život — i često ih se može vidjeti na kimonima koje nose mladenke. Korejci su mandžurskog ždrala zbog njegove ljepote i zbog toga što je rijetka vrsta proglasili “spomenikom prirode”. Japanci su prikazali ples ždralova na novčanici od 1 000 jena, a Kinezi su još prije 2 500 godina izmislili “ples bijelih ždralova”. Možda je upravo to što ždralovi vole plesati razlog zbog kojeg su toliko simpatični nama ljudima.

Svih 15 vrsta ždralova izvodi neku vrstu plesa. Čak i ptići od nepuna dva dana pokušavaju plesati. “Postoje i druge vrste ptica koje također plešu”, objašnjava se u knjizi Handbook of the Birds of the World, “no nijedna ne pleše tako često ni (...), po mišljenju nas ljudi, tako lijepo.” Ples ždralova veoma je raznolik i uvijek plijeni pažnju oduševljenih promatrača — tko se ne bi oduševio kad te velike ptice počnu izvoditi ljupke figure ili kad raširenih krila iznenada počnu visoko skakati! Ples se obično  sastoji od “niza naklona i skokova koji su vješto isprepleteni s trčanjem i kratkim letovima”, dodaje se u knjizi Handbook of the Birds of the World. Osim toga, kad nekoliko ždralova počne plesati, obično im se pridruži čitavo jato, po čemu su vrlo slični nama ljudima. U Africi su promatrači ptica znali vidjeti i do 60 parova sivih krunastih ždralova kako istovremeno složno plešu.

Zašto ždralovi plešu? Da bi se razgibali, komunicirali jedni s drugima, udvarali se jedni drugima, upozorili na neku opasnost ili naprosto zato što su dobro raspoloženi? Motiv za ples može biti bilo koji od navedenih razloga ili pak svi oni zajedno. Poznato je da ždralovi vole plesati u parovima i da je ples sastavni dio njihovog snubljenja. No plesati vole čak i mladi ždralovi koji još nisu spremni za parenje, a ptići obično plešu s najviše žara. “Bez obzira na razlog zbog kojeg plešu, užitak ih je gledati”, zaključuje Handbook of the Birds of the World.

Ždralove obično možete čuti puno prije nego što ih vidite. Prodoran zov koji podsjeća na zvuk trube najavljuje njihov dolazak dok su još prilično daleko. Izgleda da to glasanje pomaže jatu da se drži na okupu za vrijeme dugih letova tijekom seobe. Gotovo sve vrste ždralova sele se iz sjevernih krajeva u kojima se pare i donose na svijet mlade. Ujesen prevaljuju velike udaljenosti, putujući iz Kanade, Skandinavije ili Sibira u toplije krajeve Kine, Indije, Sjedinjenih Država (Texas) ili Sredozemlja. Ta su putovanja opasna i naporna. Primijećeno je da neki sivi ždralovi lete na visini od gotovo 10 000 metara dok na putu za Indiju prelaze Himalaju. Lete u tipičnoj V-formaciji i koriste tople zračne struje kako bi što dulje jedrili zrakom. Međutim, kad lete iznad mora ili jezera, ne preostaje im ništa drugo nego da mašu krilima. *

Španjolski ornitolog Juan Carlos Alonso već gotovo 20 godina proučava seobenu rutu 70 000 sivih ždralova koji prezimljuju u Španjolskoj. “Neke ptice prstenujemo, a drugima stavljamo mali radiotransmiter kako bismo mogli pratiti njihovo kretanje tijekom seobe”, objašnjava on. “Zaista se oduševim kad u Španjolskoj, na području gdje ti ždralovi provode zimu, naiđem na pticu koju sam prstenovao na sjeveru Njemačke dok je bila sasvim mala. Ždralovi već stoljećima imaju iste seobene rute. Jedan ždral koji je prstenovan u Finskoj jedne je zime odletio na jug sve do Etiopije, a neki ždralovi iz Sibira prezimljuju čak u Meksiku.”

Trenutno se 9 od ukupno 15 vrsta ždralova suočava s prijetnjom istrebljenja. Najugroženiji je sjevernoamerički bijeli ždral, čiji se broj bio toliko smanjio da je 1938. ostalo još samo 14 ptica. No zahvaljujući uzgoju bijelih ždralova u zatočeništvu te zaštiti njihovih glavnih staništa njihov je broj polako narastao na preko 300. Danas prirodoslovci uzgajaju mlade u zatočeništvu, a potom ih vraćaju u zaštićena područja u divljini. Nedavno je jedna grupa prirodoslovaca pomoću malog ultralakog aviona pomogla jatu mladih bijelih ždralova da upoznaju svoju seobenu rutu. Na sličan način i ruski znanstvenici nastoje pomoći ugroženim snježnim ždralovima.

Jedna od najdirljivijih priča o opstanku ždralova potječe iz Japana. Jedna mala kolonija mandžurskih ždralova na Hokkaidu nije se selila na jug jer su se tijekom zimskih mjeseci ptice hranile na potocima u blizini termalnih vrela. Međutim, 1952. zima je bila toliko hladna da su se čak i ti potoci zaledili, pa je izgledalo da će malo jato od tridesetak ptica uginuti od hladnoće. No djeca su hranila ptice bacajući zrnje kukuruza na površinu zaleđenih potoka, tako da su ptice ipak preživjele. Otada ljudi redovito hrane ždralove, a malo se jato povećalo i danas broji gotovo 900 ptica, što je otprilike trećina ukupnog broja mandžurskih ždralova u svijetu.

Poput mnogih drugih vrsta ptica i životinja, ždralovi se suočavaju sa štetnim posljedicama isušivanja močvara i uništavanja prirodnih travnjaka. Da bi se održali na životu, ždralovi su se morali priviknuti na život u blizini ljudi. Oni općenito vole živjeti podalje od naseljenih mjesta, na sigurnoj udaljenosti od nekoliko kilometara, no ako ih nitko ne uznemirava, mogu se naviknuti na to da žive blizu ljudi. Indijski crvenoglavi ždralovi, najviši među pticama letačicama, navikli su se na to da se razmnožavaju uz umjetna jezerca u naseljenim mjestima. Neki drugi snalažljivi ždralovi naučili su tražiti hranu na poljoprivrednim zemljištima — tako se hrane za vrijeme seobe, ali i kad dođu u krajeve gdje provode zimu.

Nadajmo se da će zajednički napori boraca za zaštitu prirode iz mnogih zemalja ipak omogućiti opstanak tih ljupkih stvorenja. Zaista bi bilo žalosno kad buduće generacije nikad ne bi imale priliku vidjeti njihov veličanstveni ples ni čuti njihov prodoran zov dok ujesen lete na jug!