MNOGI zdravstveni stručnjaci sada su svjesni da stres spada među profesionalne zdravstvene rizike kojima su izloženi poljoprivrednici. Da bi im pomogli nositi se s tim problemom, neki klinički psiholozi specijaliziraju se upravo za to područje te nude pomoć putem posebnih grupa za samopomoć poljoprivrednicima koji su pod stresom te dežurnih telefona.

Jane, supruga jednog farmera, svakog četvrtka navečer prisustvuje sastanku jedne takve grupe za samopomoć. “Počela sam dolaziti zbog toga što je moj suprug počinio samoubojstvo”, objašnjava ona. “Oduvijek je želio raditi na obiteljskom imanju i kada to više nije mogao, mislim da se nije želio baviti ničim drugim.”

Mnogi primjećuju da poljoprivrednici više nego ikad traže pomoć kako bi se oslobodili stresa. Što stoji iza krize s kojom se suočavaju mnogi od njih?

Na vladinoj web stranici s koje je uzet citat naveden u uvodu članka stoji: “Znatan broj činilaca koji zbog same prirode posla u poljoprivredi utječe na vašu svakodnevicu — vremenske prilike, cijene na tržištu, kamatne stope i kvarovi na mehanizaciji — takav je da ne možete utjecati na njih. Čak i sam izbor između dvije mogućnosti, primjerice koju poljoprivrednu kulturu zasijati ili da li prodati zemlju ili je prepustiti vjerovnicima, može uzrokovati stres budući da je svaka odluka povezana i s negativnim i s pozitivnim ishodom.” Kad se svim tim činiocima još doda strah od velikih suša, bolesti ili od gubitka imanja, stres može postati nepodnošljiv.

Naprimjer, posljedice suše mogu biti dvostruke. Farmer Howard Paulsen objasnio je kako je suša koja je 2001. zadesila Kanadu, a to je bila jedna od najtežih suša u povijesti te zemlje, nanijela veliku štetu i poljoprivredi i stočarstvu. Budući da na pašnjacima nije bilo trave za ispašu, a i žetva je propala, hranu za stoku moralo se kupovati. “Na hranu za stoku već sam potrošio 10 000 dolara i već je sada hranim zalihama koje sam trebao sačuvati za zimu”, rekao je on. “Kad se takvo što dogodi, onda znate da ni od stoke nećete imati nikakvu zaradu.” Na nekim drugim područjima mnoga poljoprivredna imanja stradala su u poplavama koje su uništile čitavu ljetinu.

Epidemija slinavke i šapa koja je 2001. zahvatila Veliku Britaniju tek je posljednji u nizu problema s kojima su se suočili britanski stočari, a među njima su bili i kravlje ludilo te svinjska kuga. Te bolesti — i strah koji one izazivaju među ljudima — ne uzrokuju samo ekonomske teškoće. Agencija France-Presse izvijestila je: “Seljaci koji su već mnogo toga prošli u životu i kojima nije lako natjerati suze na oči jecali su dok su gledali kako državni veterinari spaljuju na lomači stada čijem su uzgoju posvetili sav svoj život.” Nakon izbijanja slinavke i šapa policija je čak oduzimala puške stočarima za koje se sumnjalo da bi mogli počiniti samoubojstvo. Savjetodavne službe bile su preplavljene pozivima zabrinutih stočara.

Drastične promjene zapažaju se i na području ekonomije. “U razdoblju između 1940. i sredine 1980-ih”, stoji na poleđini knjige Broken Heartland, “troškovi poljoprivredne proizvodnje u plodnom poljoprivrednom području Sjedinjenih Država utrostručili su se, prodaja mehanizacije učetverostručila se, dok su se kamate udeseterostručile. U isto vrijeme prihodi su se smanjili za 10 posto, broj farmera pao je na jednu trećinu, a u gotovo svakoj poljoprivrednoj općini zabilježen je pad broja stanovnika, radnih mjesta, a ekonomska situacija postala je nestabilna.”

Zbog čega porast troškova nije popraćen odgovarajućim povećanjem prihoda? U današnje vrijeme na poljoprivrednike širom svijeta utječe potražnja na međunarodnim tržištima. Zbog toga se za tržište moraju boriti s proizvođačima hrane koji žive i tisućama kilometara daleko. Istina, međunarodna trgovina otvorila je i nova tržišta te nove mogućnosti za proizvodnju hrane, no to svjetsko tržište može biti itekako nestabilno. Naprimjer, 1998. ekonomska kriza u Aziji uzrokovala je bankrot više uzgajivača žitarica i svinja u Kanadi koji su u Aziji imali svoje kupce.

Profesor Mike Jacobsen, poljoprivredni stručnjak sa Sveučilišta u Iowi, primjećuje kako je poljoprivredna kriza ujedno i kriza seoskih sredina. On kaže: “To su sredine u kojima se puno pažnje posvećuje djeci i čistoći, u kojima biste voljeli osnovati obitelj te podizati svoju djecu. Škole su dobre i u njima nema nasilja. Tako obično zamišljamo takve sredine, zar ne?  Međutim, ekonomski položaj takvih gradića uvelike ovisi o malim obiteljskim gospodarstvima u njihovoj okolici.” Zbog toga se posljedice poljoprivredne krize očituju i u tim mjestima, gdje dolazi do zatvaranja bolnica, škola, restorana, trgovina i crkava. Ono što najljepše karakterizira život na selu, a to su bliskost i zajedništvo, polako se gubi.

Stoga ne čudi što, prema pisanju časopisa Newsweek, gotovo 16 posto Amerikanaca koji žive na selu živi na egzistencijalnom minimumu. U svom izvještaju pod naslovom “The Rural Crisis Downunder” Geoffrey Lawrence napisao je kako je u Australiji “stopa nezaposlenosti, nedovoljne zaposlenosti i siromaštva daleko veća u seoskim nego u gradskim područjima”. Ekonomska nestabilnost primorava mnoge obitelji — naročito one mlađe — da odu živjeti u grad. Sheila, koja zajedno sa svojom obitelji živi i radi na farmi, pita: “Koliko još dugo takvo stanje može potrajati, a da ne ostanemo bez ljudi koji žele obrađivati zemlju?”

Zbog odlaska mlađe generacije u gradove stanovništvo u mnogim malim gradovima na seoskim područjima znatno je starije. Osim što takvim gradovima nedostaje životne snage mladih ljudi, nedostaje im i onih koji bi se brinuli za starije — i to često onda kada je starijima ta briga najpotrebnija. Sasvim je razumljivo da su zbog tih brzih promjena stariji stanovnici takvih sredina zbunjeni i da ih to plaši.

Dakle, kriza koja je zahvatila poljoprivredu vrlo je teška i ima dalekosežne posljedice. Ona pogađa svakoga od nas. Pa ipak, još uvijek imamo razloga vjerovati da će toj krizi doći kraj, što će pokazati i naš sljedeći članak.