ZA MOZAIK se kaže da je to “vrlo neobična vrsta umjetnosti”, “upečatljiva” vrsta dekorativne tehnike te jedan od “najtrajnijih oblika dekorativne umjetnosti koji se održao još od drevnih vremena”. Talijanski umjetnik iz 15. stoljeća Domenico Ghirlandaio rekao je da su to “uistinu slike koje traju vječno”. No što god mislili o mozaicima, njihova povijest uistinu je vrlo zanimljiva.

Tehniku mozaika može se definirati kao umjetnost ukrašavanja površina — podova, zidova ili svodova — motivima izvedenim od malenih, gusto posloženih kamenčića, komadića stakla ili opeke. Još od davnine mozaici su služili za ukrašavanje podova i zidova. Njima su ukrašavane i kupaonice, bazeni te fontane — mjesta na kojima bi vlaga inače uništila neka osjetljivija umjetnička djela.

Mozaici se uvelike razlikuju po izgledu. Motivi na njima variraju od jednostavnih podnih ukrasa izvedenih u nijansama iste boje ili od crno-bijelih kockica do složenih, višebojnih cvjetnih motiva te vrlo dojmljivih figuralnih kompozicija.

Nije poznato tko je izmislio tehniku mozaika. Poznato je da su drevni Egipćani i Sumerani svoje građevine ukrašavali nekom vrstom šarenih mozaika. Međutim, čini se da je ta vrsta umjetnosti iščeznula prije nego što je bila usavršena. No budući da se danas kao kolijevku mozaika spominje Grčka, Kartaga, Kreta, Mala Azija, Sicilija, Sirija i Španjolska, jednog je pisca to navelo da zaključi kako je moguće da je ta tehnika bila “otkrivena, zaboravljena i potom ponovno otkrivana u različito vrijeme i na više mjesta na Mediteranu”.

 Prvi mozaici, od kojih neki potječu još iz devetog stoljeća pr. n. e., izrađeni su od glatkih oblutaka poredanih tako da tvore jednostavne motive. Boja mozaika ovisila je o bojama kamena koji se mogao naći na tom području. Za izradu mozaika obično su korišteni kamenčići promjera od 10 do 20 milimetara, no za neke sitnije detalje korišteni su kamenčići promjera svega 5 milimetara. Radi veće preciznosti umjetnici su u četvrtom stoljeću pr. n. e. oblutke počeli rezati na još manje komadiće. No s vremenom su počeli koristiti male kamene kockice, takozvane tesere. Njihova prednost bila je u tome što su nudile veći spektar boja te ih je bilo lakše slagati i dobiti željeni motiv. Površina mozaika izrađenih od tesera bila je glatka, pa je se moglo izbrusiti i premazati voskom kako bi boje jače došle do izražaja. U drugom stoljeću n. e. u izradi mozaika već se naveliko koristilo komadiće obojenog stakla, što je uvelike obogatilo paletu boja kojima su se služili tadašnji izrađivači mozaika.

U helenističkom razdoblju (oko 300. pr. n. e. do oko 30. n. e.) javljaju se vrlo detaljni i slikoviti mozaici. “Nakon što se u izradi mozaika počelo koristiti sve moguće boje i nijanse te sve manje komadiće tesera, od jednog kubičnog milimetra, (...)  radovi grčkih majstora mogli su se s pravom mjeriti sa zidnim slikama”, stoji u knjizi Glossario tecnico-storico del mosaico (Tehničko-povijesni glosarij mozaika). Vještim korištenjem boja umjetnik je mogao postići dojam svjetla, sjene, dubine, prostora i perspektive.

Tipičan grčki mozaik prepoznatljiv je po ornamentalnim bordurama i vrlo detaljnoj slici umetnutoj u središte mozaika koja je često vrhunska kopija nekog poznatog umjetničkog djela. Neke od tih umetnutih slika izrađene su od tako sitnih i tijesno zbijenih tesera da bi se prije pomislilo da se radi o slici nego o mozaiku.

Zbog velikog broja mozaika koji su pronađeni u Italiji i provincijama Rimskog Carstva tehniku mozaika često se smatra rimskom umjetnošću. “Na području sjeverne Britanije pa sve do Libije i od obale Atlantskog oceana pa sve do Sirijske pustinje u građevinama koje potječu iz rimskog razdoblja pronađeno je na stotine tisuća podnih mozaika”, stoji u jednom pisanom izvoru. “Zbog vrlo bliske veze između te neobične tehnike i širenja rimske kulture, mozaike se ponekad smatra jednim od glavnih dokaza prisutnosti Rimljana na nekom području.”

Međutim, u tek nastalom carstvu više se nisu toliko izrađivali vrlo živi, slikoviti mozaici. Nagli razvoj gradova u prvom stoljeću n. e. utjecao je na porast potražnje za jeftinijim mozaicima, čija izrada nije iziskivala puno vremena. Tako je započela era crno-bijelih mozaika. Posao je cvao i, prema pisanju Enciclopediae dell’arte antica (Enciklopedija antičke umjetnosti), “u gradovima carstva nije bilo nijedne imućnije obitelji koja u svojoj kući nije imala m[ozaik]”.

Na mnogim međusobno udaljenim mjestima pronađeni su posve identični mozaici. To pokazuje da su vjerojatno postojale grupe umjetnika koje su putovale od jednog grada do drugog  ili možda čak knjige s različitim uzorcima mozaika. Oni koji su htjeli mogli su unaprijed naručiti sliku koju su željeli u središtu mozaika. Majstor bi je tada izradio u radionici i potom na podlošku od mramora ili terakote transportirao do naručioca i umetnuo u mozaik. Svi ostali radovi na mozaiku obavljani su na licu mjesta.

Slaganju svakog mozaika prethodilo je vrlo pažljivo planiranje. Veliku pažnju poklanjalo se izradi podloge i njene površine koja je morala biti glatka i ravna. Nakon toga slijedilo je nanošenje tankog sloja fine žbuke na jedan manji dio podloge — možda nešto manji od metra kvadratnog — da se žbuka ne osuši prije nego što se u nju utisne tesere. Da bi se olakšalo posao, na podlozi bi se nekada znalo skicirati motiv. Tesere bi se izrezalo na komadiće željene veličine i majstor bi ih počeo slagati.

Tesere bi se jednu po jednu utisnulo u žbuku, a ona bi ispunila praznine između njih. Pošto bi završio taj dio mozaika, majstor bi prešao na sljedeći dio i tako sve dok mozaik ne bi bio završen. Kompliciranije dijelove mozaika izrađivao je sam majstor, dok je one jednostavnije prepuštao drugim radnicima.

U četvrtom stoljeću n. e. mozaici su ušli i u crkve kršćanstva. Budući da su često prikazivali prizore iz Biblije, služili su za pouku vjernicima. Treperava svjetlost koja se odbijala o zlatne kockice i staklene tesere raznih boja stvarala je mističnu atmosferu u crkvama. U djelu Storia dell’arte italiana (Povijest talijanske umjetnosti) stoji: ‘Mozaici su se savršeno uklapali u ideologiju tadašnjeg vremena, koja je bila pod snažnim utjecajem neoplatonizma. To je bila umjetnost koja je bezličnu materiju preobražavala u čistu duhovnost, svjetlost i formu.’ * Kakvog li drastičnog odstupanja od jednostavnog oblika obožavanja koji je naučavao utemeljitelj kršćanstva — Isus Krist! (Ivan 4:21-24).

U bizantskim crkvama nalaze se neka izvanredna djela te vrste umjetnosti. U nekima od tih građevina tesere prekrivaju gotovo svaki pedalj zidova i svodova. Tako se u Ravenni (Italija) može vidjeti ono što se naziva “remek-djelima kršćanskih mozaika” — mozaike na kojima dominirajuća zlatna podloga predočava božansku svjetlost i mističnu nedokučivost.

U srednjovjekovnoj crkvenoj umjetnosti zapadne Europe mozaiku je također pripadalo istaknuto mjesto, a u zemljama islamskog svijeta tehnika mozaika prerasla je u vrhunsku umjetnost. U renesansnoj Italiji radnje koje su se nalazile uz same velike katedrale, kao što su katedrala Sv. Marka u Veneciji i katedrala Sv. Petra u Rimu, postale su glavni centri za izradu mozaika. Otprilike 1775. majstori u Rimu naučili su niti rastaljenog stakla svih mogućih boja sjeći u sitne tesere, što im je omogućilo da izrađuju minijaturne reprodukcije slika.

Današnji umjetnici služe se takozvanom indirektnom metodom izrade mozaika. Oni najprije na kartonu naprave skicu mozaika u prirodnoj veličini i potom u radionici na njega nalijepe tesere tako da su licem okrenute prema kartonu. Dio po dio mozaika potom se prebacuje do mjesta gdje će biti postavljen, gdje se njegovo naličje utisne u podlogu. Nakon što se žbuka osuši, karton i ljepilo se uklone kako bi bila vidljiva prava strana mozaika. Mada ova metoda štedi vrijeme i trud, zbog ravne površine koja se njome dobiva mozaicima nedostaje sjaj tipičan za srednjovjekovna djela.

Usprkos tome, u 19. su stoljeću tom vrstom mozaika ukrašene brojne gradske vijećnice, operne kuće, crkve i slične građevine. Tu se metodu uvelike koristi i za ukrašavanje muzeja, stanica podzemne željeznice, trgovačkih centara te parkova i igrališta za djecu od Ciudad de Mexica do Moskve i od Izraela do Japana. Glatka, ali ne i posve ravna površina mozaika smatra se idealnom i za ukrašavanje fasada velikih suvremenih građevina.

Talijanski slikar i povjesničar umjetnosti iz 16. stoljeća Giorgio Vasari napisao je: “Mozaik je najtrajnija slika koja postoji. Druge slike s vremenom blijede, no mozaik nikad ne gubi svoj sjaj.” Da, mnogi mozaici naprosto nas privlače vještinom svoje izvedbe. Oni su uistinu fascinantne slike od kamena!