MNOŠTVO je bilo zapanjeno. Došljaci koji su se nedavno iskrcali na njihov otok u Tihom oceanu zatvorili su oči prije nego što su počeli jesti svečano jelo koje je bilo pripremljeno za njih. “Što to radite?” upitali su ih otočani.

“Zahvaljujemo Bogu na njegovim darovima”, glasio je odgovor.

“Gdje živi vaš Bog?” zanimalo je otočane.

“Na nebu”, glasio je odgovor.

“A kako mu je ime?”

“Jehova.”

“Jede li vaš Bog?” upitali su otočani.

“Bog je Duh”, uzvratili su došljaci. “On nije poput nas. On živi vječno. Upravo je on stvorio Zemlju, nebo, more i sve drugo. Stvorio je i nas.”

Zapanjeni tim jednostavnim istinama, otočani su upitali strance zašto su došli na njihov otok. Odgovor je bio jednostavan: “Došli smo da bismo vas upoznali s pravim Bogom Jehovom i njegovim Sinom Isusom, našim Spasiteljem” (From Darkness to Light in Polynesia).

Tko su bili ti stranci? Današnji Jehovini svjedoci? Ne. Bila su to dva učitelja s Tahitija koja su 15. lipnja 1824. došla kao evangelizatori na otok Mangaiu (u južnom dijelu Cookovog otočja). Zašto su upotrijebili ime Jehova? Je li to bio rijedak slučaj? Odgovor na ova pitanja pomaže nam razumjeti  zašto Jehovino ime još i danas ima veliku važnost u kulturama mnogih otoka Tihog oceana.

Mnogi misionari iz Engleske i Amerike koji su u 19. stoljeću došli na otoke Tihog oceana koristili su ime Jehova u svakodnevnom govoru i pisanju. Ustvari, koristili su ga toliko često da je jedan povjesničar čak pogrešno ustvrdio da su ti prvi misionari “bili sljedbenici Jehove, a ne Kristovi učenici”.

Privatna pisma tih misionara često su započinjala rečenicom poput ove: “Čuvao te Bog, naš Gospodin Jehova, i Isus Krist, kralj mira!” Stoga ne iznenađuje da je, prema riječima uvaženog lingvista Alberta J. Schütza, početnica koja je 1825. objavljena na Fidžiju sadržavala samo jednu riječ koja je posuđena iz engleskog. Bilo je to osobno ime Jehova.

To što su misionari tih davnih dana koristili Jehovino ime značajno je utjecalo na stanovnike mnogih otoka Tihog oceana. Neki od ljudi koje su ti misionari poučavali kasnije su i sami postali misionari, ili učitelji, kako bi poruku koju su čuli prenosili stanovnicima drugih otoka. Osvrćući se na ranije spomenuti dolazak dvojice misionara s Tahitija na otok Mangaiu, knjiga The Covenant Makers−Islander Missionaries in the Pacific kaže: “Za učitelje s Tahitija Jehova je bio jedini pravi Bog. On je stvorio čitav svijet, pa tako i čovjeka. (...) [Oni] su govorili da je Jehova jedini pravi Bog i da je njegov Sin, Isus Krist, Spasitelj ljudskog roda.”

Dok su prenosili biblijsku poruku stanovnicima mnogih otoka, neki od prvih misionara suočavali su se s nevjerojatnim opasnostima, budući da su stanovnici tih otoka ponekad bili vrlo nasilni. Opisujući neke od tih opasnosti, knjiga Mission, Church, and Sect in Oceania kaže: “Jaka vjera u Jehovu često je pobjeđivala strah i očaj.”

Takva vjera u Jehovu na upečatljiv je način došla do izražaja 1823, kad je biblijska poruka doprla do otoka Rarotonge, koji pripada Cookovom otočju. Misionar i moreplovac John Williams usidrio se u neposrednoj blizini tog otoka te je poslao na obalu dva bračna para da poučavaju otočane. Međutim, nakon razmirice s jako pijanim kraljem, misionari su bili pretučeni. Oteta im je sva imovina i jedva su spasili živu glavu.

Kad su se vratili na brod, misionari su opisali stanovnike Rarotonge kao najokrutnije divljake koje su ikad vidjeli. Bojeći se da ne dođe do većeg zla, Williams je odlučio barem na neko vrijeme napustiti otok. No tada je mladi učitelj Papeiha rekao da bi htio pokušati sasvim sam propovijedati evanđelje stanovnicima tog otoka. “Bilo da mi ti divljaci poštede život bilo da me ubiju, iskrcat ću se na njihov otok”, rekao je.

Potom je Papeiha izgovorio riječi koje se često citira u izvještajima o ranoj misionarskoj aktivnosti: “Ko Jehova toku tiaki! Tei roto au i tona rima! (Jehova je moj pastir! U njegovim sam rukama!)” Zatim je oskudno odjeven skočio s broda i otplivao do obale, ponijevši sa sobom knjigu koja je sadržavala odlomke iz Biblije na tahitskom jeziku. Otočani su mu poštedjeli život. No to nije sve. Došavši na otok, Papeiha je ustanovio da mnogi stanovnici povoljno reagiraju na ono čemu ih je poučavao.

Jedan stanovnik Rarotonge koji je kasnije i sam postao misionar bio je More Ta’unga. Godine 1842. postao je prvi misionar koji je osnovao misionarski centar na otoku Novoj Kaledoniji. Govoreći o jednom otočaninu kojem je posvetio posebnu pažnju te ga naučio čitati i pisati, Ta’unga je u svom dnevniku napisao: “On je sve to polako naučio. Nedugo zatim rekao mi je: ‘Želim se moliti.’ No ja sam mu savjetovao da ne žuri  s time. Kasnije me ponovno upitao: ‘Zar mi nećeš dopustiti da se molim?’ Zatim me upitao zašto se ne slažem s tim da se on moli, a ja sam mu nato uzvratio: ‘Prvo se moraš riješiti svojih idola, a onda se možeš moliti Jehovi. Samo te on može čuti.’ Stoga mi je donio košaru u kojoj su bili njegovi bogovi i rekao mi: ‘Spali ih. Odsad će Jehova biti moj Bog.’ Potom je naučio moliti se.”

Budući da su misionari često koristili Božje ime, nije neobično to što su ljudi kojima su propovijedali počeli prihvaćati Jehovu kao svog Boga. U knjizi Missionary Adventures in the South Pacific opisuje se veliki skup koji je održan na jednom otoku u sjevernom dijelu Tihog oceana nakon dolaska misionarskog broda Morning Star. U knjizi se kaže kako su otočani “dizanjem ruke izglasali da će napustiti idolopoklonstvo i služiti Jehovi, pri čemu je većina podigla obje ruke i dugo ih držala u zraku, želeći naglasiti da se slaže s tom odlukom. Osim toga, rekli su da će se brinuti za zbrinjavanje svih potreba svojih učitelja. Izabrali su komad zemlje koji su odlučili posvetiti Jehovi te na njemu sagraditi crkvu i kuću za svećenika.”

Opisujući obraćenje Malietoe, uglednog poglavice sa Samoe, knjiga Wiliamu—Mariner-Missionary—The Story of John Williams kaže: “Malietoa je svom plemenu održao dugačak govor u kojem je javno obećao da će ubuduće služiti Jehovi i da će mu sagraditi crkvu. Naredio je ljudima koji su ostali kod kuće da počnu učiti o Jehovi i Isusu Kristu.”

Sva ta aktivnost ostavila je neizbrisiv trag u životu mnogih zajednica na otocima Tihog oceana. Na otocima kao što su Fidži i Samoa Jehovino se ime još dan-danas često može čuti na radiju ili vidjeti u lokalnim novinama.

No tu priči nije kraj. Spisateljica Pearl Binder u svojoj knjizi Treasure Islands, koja je prvi put objavljena 1977, opisuje koliko je Jehovino ime bilo važno za stanovnike otoka Banabe. Oni su prvobitno živjeli na otočju Kiribati, no kasnije su se preselili na otok Rabi, koji pripada Fidžiju. Spisateljica piše: “Stanovnici Banabe nisu ni bili svjesni koliko je vrijedno ono što su dobili od misionara koji su došli na njihov otok. (...) Vjera u Jehovu odigrala je ključnu ulogu u njihovom životu, ujedinila ih snažnije nego što bi ih bilo što drugo moglo ujediniti kroz sedamdeset godina teških nevolja, a još ih i danas održava duhovno živima. Bez Jehove, kojeg su im obznanili bijelci (i kojeg bijelci sve manje poštuju), stanovnici Banabe bili bi potpuno izgubljeni.”

Tih davnih dana jedan od glavnih ciljeva misionara bio je načiniti razumljive prijevode Biblije na jezike kojima se govori na otocima Tihog oceana. Zahvaljujući marljivom radu tih misionara Biblija je postala dostupna na mnogim jezicima kojima se govori u raznim dijelovima Tihog oceana. Tim je prevoditeljima bilo logično transliterirati ime Jehova, kao što su transliterirali i sva druga biblijska imena.

Onima koji se bave proučavanjem Biblije bit će zanimljiv podatak da su ti prevoditelji koristili Jehovino ime ne samo u prijevodima Hebrejskih pisama nego i u Kršćanskim grčkim pismima, takozvanom Novom zavjetu. Analiza prijevoda Biblije na sedam jezika kojima se govori na otocima Tihog oceana pokazala je da je Jehovino ime upotrijebljeno u 72 različita retka Kršćanskih grčkih pisama. Nije se radilo samo o prijevodima iz 19. stoljeća. Između ostalog, analiziran je i suvremeni prijevod Biblije na rotumanskom, koji je objavljen 1999. U toj se Bibliji Jehovino ime koristi u 48 redaka Kršćanskih grčkih pisama.

 Krajem 19. stoljeća William Wyatt Gill, koji je dugo vremena služio kao misionar na otocima Tihog oceana, osvrnuo se na jedan od tih ranih prijevoda, napisavši: “Nakon što sam četrdeset i dvije godine koristio Bibliju na jeziku rarotonga, mogu slobodno reći da je smatram izvrsnim prijevodom izvornog teksta. (...) Kao i kod svih drugih prijevoda na jezike kojima se govori na Tihom oceanu i Novoj Gvineji, sveto ime ‘Jehova’ nijednom nije prevedeno, već je transliterirano, što je doprinijelo stvaranju oštre razlike između vječnog Boga i raznih predmeta koje štuju pogani.”

Zašto su ti misionari, prevoditelji Biblije i učitelji tako često koristili Božje osobno ime, Jehova? Prije svega zato što su smatrali da je potrebno napraviti razliku između Jehove, jedinog pravog Boga, i mnoštva lažnih bogova koje su štovali stanovnici otoka Tihog oceana (Ivan 17:3; 1. Korinćanima 8:5, 6). Svaki od tih bogova imao je svoje ime, pa je bilo sasvim prirodno da ljudi koji su štovali te bogove pitaju: “Tko je vaš Bog? Kako mu je ime?” Da su misionari nazivali Svemogućeg Boga nekim lokalnim izrazom za “boga”, to bi samo zbunilo one koji bi postavili takva pitanja, a možda bi ih i navelo na zaključak da je Svemogući samo još jedan bog poput onih koje već štuju. Stoga nije neobično da su tih davnih dana misionari često koristili ime Jehova.

Znači li to da svi koji koriste ime Jehova uistinu razumiju tko je on? Ne znači. Hiram Bingham, misionar i prevoditelj, sin istaknutog havajskog misionara koji se također zvao Hiram Bingham, imao je prilike vidjeti stanovnike otoka Abaiang (Kiribati) kako uzvikuju: “Postoji samo jedan Bog — Jehova” i uništavaju svog idola. Međutim, u knjizi Missionary Adventures in the South Pacific o tom se događaju kaže:

“Bingham je znao da to što su ti ljudi uništili idole ne znači da su uistinu prihvatili kršćanstvo — bar ne u to vrijeme. Oni još nisu bili shvatili pravi smisao poruke evanđelja, no to je bio dobar početak.” Očito je da nije dovoljno samo poznavati ime Jehova. Pravi kršćani trebaju upoznati Jehovu kao osobu i biti mu poslušni u svakom pogledu (Rimljanima 10:13-17).

Čak je i bogobojazni Mojsije, koji je znao Jehovino ime i koristio ga, trebao saznati nešto više o njemu. Stoga se molio: “Ako sam dakle našao milost pred tobom, pokaži mi put svoj, da te poznam i nađem milost pred tobom” (2. Mojsijeva 33:13). Mojsije se nije zadovoljio samo time da zna Jehovino ime. On je želio upoznati Jehovine osobine i kako mu može ugoditi. Zbog te je molbe dobio jedinstvenu priliku da bolje upozna Jehovu. Naime, Jehova mu se otkrio i objasnio mu značenje svog imena (2. Mojsijeva 33:19; 34:5-7).

Slično tome, i danas tisuće Jehovinih svjedoka na otocima Tihog oceana koriste Biblije koje su preveli neki od prvih tamošnjih misionara i tako pomažu osobama iskrenog srca da razumiju ne samo značenje Jehovinog imena nego i ono što on zahtijeva od ljudi koji ga obožavaju “duhom i istinom” (Ivan 4:23, 24). Da, Jehovino ime slavi se “na otocima morskim”. Stoga se mnoge tisuće uzdaju u njegovo uzvišeno ime (Izaija 24:15; 42:12; 51:5; Priče Salamunove 18:10).