VIRUSI, bakterije, praživotinje, gljivice i drugi mikroorganizmi očito postoje otkako i sam život na Zemlji. Mada su najjednostavniji od svih stvorenja, njihova zapanjujuća sposobnost prilagođavanja omogućava im da prežive i tamo gdje nitko drugi ne može, primjerice u izvorima vrele vode na dnu oceana i u ledenim arktičkim vodama. Sada ti organizmi uspješno odolijevaju najjačem od svih dosad poduzetih napada protiv njih — napadu antimikrobnim lijekovima.

Prije stotinu godina ljudi su znali da neki mikrobi, odnosno mikroorganizmi, uzrokuju bolesti, no nitko tko je tada živio nije znao za antimikrobne lijekove. Onima koji bi oboljeli od neke teške zarazne bolesti mnogi liječnici nisu mogli pružiti ništa osim moralne podrške. Imunološki sustav bolesnika morao se sam oduprijeti bolesti. Ukoliko imunološki sustav nije bio dovoljno jak, posljedice su često bile tragične. Čak su i male ogrebotine zbog infekcije često imale kobne posljedice.

Zbog toga je otkriće prvih antimikrobnih lijekova koji nisu bili štetni za ljude — antibiotika — dovelo do prave revolucije na području medicine. * Upotreba sulfonamida u medicinske svrhe 30-ih godina 20. stoljeća te nekih drugih lijekova 40-ih godina istog stoljeća, primjerice penicilina i streptomicina, dovela je do brojnih otkrića u narednim desetljećima. Devedesetih godina već je postojalo 150 vrsta antibiotika, koji su bili podijeljeni u 15 kategorija.

Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća već je bilo onih koji su počeli slaviti pobjedu nad zaraznim bolestima. Neki su mikrobiolozi  čak vjerovali da će te bolesti uskoro biti zaboravljena noćna mora. Godine 1969. američki ministar zdravstva izjavio je pred Kongresom da bi čovječanstvo uskoro moglo “jednom zauvijek zaklopiti knjigu o zaraznim bolestima”. Godine 1972. David White i dobitnik Nobelove nagrade Macfarlane Burnet napisali su: “Što se tiče budućnosti zaraznih bolesti, može se reći da će ona najvjerojatnije biti vrlo mračna.” Neki su čak mislili da bi te bolesti mogle biti posve iskorijenjene.

Misleći da su zarazne bolesti praktički već pobijeđene, mnogi su postali samouvjereni. Jedna medicinska sestra koja je znala koliki su strah mikroorganizmi sijali prije pojave antibiotika rekla je kako su neke mlađe medicinske sestre postale nemarne u pogledu osnovne higijene. Kada bi ih podsjetila da trebaju prati ruke, uzvratile bi joj: “Ne brini se, sada imamo antibiotike.”

No ovisnost o antibioticima i njihova prekomjerna upotreba dovele su do katastrofalnih posljedica. Zarazne bolesti ne samo da nisu nestale nego su uzvratile udarac i postale vodeći uzrok smrti u svijetu! Tome su, dakako, doprinijeli i ratovi te kaos koji oni izazivaju, uvelike prisutna pothranjenost u siromašnijim zemljama, nedostatak čiste vode, loši sanitarni uvjeti, brze međunarodne prometne veze i globalne klimatske promjene.

Malo je tko očekivao da će posve obični mikroorganizmi razviti zapanjujuću otpornost na lijekove i da će to prerasti u tako velik problem. Pa ipak, neki prijašnji događaji pokazuju da se takvo što zapravo trebalo očekivati. Zbog čega? Razmotrimo, naprimjer, nešto slično što se dogodilo sredinom 40-ih godina prošlog stoljeća nakon što je u upotrebu ušao insekticid DDT. * Mljekari su bili oduševljeni kada su nakon upotrebe tog insekticida muhe praktički nestale. No muhe koje su uspjele preživjeti razvile su otpornost na DDT, koju su potom prenijele na svoje potomstvo. Uskoro su se te muhe, kojima DDT više nije mogao naškoditi, namnožile u ogromnom broju.

No još i prije nego što je DDT ušao u upotrebu i prije nego što je sredinom četrdesetih u nekim zemljama penicilin dospio u slobodnu prodaju, štetne bakterije pokazale su da posjeduju izvanredne obrambene mehanizme. To je uvidio i dr. Alexander Fleming, čovjek koji je otkrio penicilin. On je u svom laboratoriju promatrao kako svaka nova generacija bakterije Staphylococcus aureus jača staničnu membranu kako lijekovi koje je on otkrio ne bi prodrli kroz nju.

Zbog toga je dr. Fleming još pred 60 godina upozorio da bi štetne bakterije u tijelu oboljele osobe mogle razviti otpornost na penicilin. U slučaju da penicilin ne ubije dovoljno štetnih bakterija, njihovo bi se otporno potomstvo namnožilo. Bolest bi se tada vratila, no penicilin je više ne bi mogao izliječiti.

U knjizi The Antibiotic Paradox stoji: “Flemingova predviđanja obistinila su se u još gorem obliku nego što je i on sam naslućivao.” Kako se to dogodilo? Otkrilo se da neke vrste bakterija, to jest njihovi geni — sićušni  genetski nacrti u njihovom DNK — stvaraju enzime koji inaktiviraju penicilin. Zbog toga čak i dugotrajne terapije penicilinom često ne urode nikakvim rezultatima. Kakav li je šok to bio!

Da bi se dobilo rat protiv zaraznih bolesti, od 1940-ih pa do 1970-ih u medicini se stalno koristilo nove antibiotike, a neki od njih pojavili su se i tijekom 80-ih i 90-ih. Ti su novi antibiotici mogli suzbiti bakterije koje su razvile otpornost na prijašnje lijekove. No za samo nekoliko godina pojavile su se bakterije koje su se uspješno odupirale i tim novim lijekovima.

Ljudi su naučili da su bakterije vrlo dovitljive kada je riječ o stvaranju otpornosti. One mogu mijenjati staničnu membranu kako antibiotici ne bi prodrli kroz nju ili promijeniti svoju strukturu kako ih antibiotici ne bi ubili. Također mogu izbacivati antibiotik istom brzinom kojom on dospijeva u organizam ili ga pak jednostavno razgraditi i tako ga učiniti nedjelotvornim.

Što upotreba antibiotika sve više raste, to se otporni sojevi bakterija sve više množe i šire. Nije li to pokazatelj da su antibiotici potpuni promašaj? Nije, barem ne u većini slučajeva. Ukoliko u slučaju neke infekcije ne pomogne jedna vrsta antibiotika, obično će pomoći neka druga. Otpornost stvara određene neprilike, no sve donedavno nije bila nerješiv problem.

Potom su zdravstveni stručnjaci na svoje zaprepaštenje otkrili da bakterije razmjenjuju gene. Ispočetka se mislilo da se ta razmjena može odvijati samo između bakterija iste vrste. No nešto kasnije posve isti geni za otpornost pronađeni su u potpuno različitim  vrstama bakterija. Zahvaljujući toj razmjeni bakterije različitih vrsta razvile su otpornost na mnoge lijekove koji su u širokoj upotrebi.

Povrh svega toga, istraživanja koja su provedena 90-ih godina 20. stoljeća pokazala su da ima i takvih bakterija koje mogu same razviti otpornost na lijekove. Nekima od njih dovoljno je da samo jednom dođu u doticaj s antibioticima te da razviju otpornost na više prirodnih i sintetičkih antibiotika.

Mada je većina današnjih antibiotika još uvijek djelotvorna, koliko će ti lijekovi biti djelotvorni u budućnosti? U knjizi The Antibiotic Paradox piše: “Više ne možemo očekivati da će ijedna infekcija biti izliječena upotrebom samo jedne vrste antibiotika.” U njoj dalje stoji: “To znači da u nekim dijelovima svijeta zbog ograničenog izbora antibiotika na raspolaganju nema nijednog djelotvornog antibiotika. (...) Ljudi obolijevaju i umiru od bolesti za koje su neki još pred 50 godina predviđali da će biti izbrisane s lica Zemlje.”

No bakterije nisu jedini mikroorganizmi koji su razvili otpornost na lijekove. Zapanjujuću prilagodljivost pokazuju i virusi, gljivice te drugi sićušni paraziti, čiji bi otporni sojevi mogli osujetiti sva nastojanja koja su ljudi dosad uložili u otkrivanje i proizvodnju lijekova protiv njih.

Što se onda može poduzeti? Je li moguće prevladati tu njihovu otpornost na lijekove ili je barem držati pod kontrolom? Što učiniti kako bi u ovom svijetu u kojem ima sve više zaraznih bolesti antibiotici i drugi antimikrobni lijekovi bili i dalje djelotvorni?