NAŠ dom bio je načinjen od drvenih stupova, gline i trave — tek toliko da zaštiti našu obitelj od oštrih prerijskih zima. Godine 1928, prije nego što je većina od nas devetero djece došla na svijet, moj otac i majka prihvatili su biblijsku literaturu od jednog čovjeka koji ih je posjetio na našem imanju. Tijekom duge zime koja je uslijedila proučavali su Bibliju pomoću tih publikacija. U proljeće iduće godine već su bili uvjereni da su pronašli istinu. Govorili su o tome svojoj obitelji, prijateljima i susjedima, a naročito nama djeci.

Ja sam rođen 1931, a ubrzo nakon mene rodilo se petero moje braće i sestara. U našoj obitelji redovito se čitalo i proučavalo Bibliju. Rado se sjećam kako smo zajedno provodili jutro. Otac bi s nama razmatrao neki biblijski redak, čak i kad smo imali goste. Majka, otac i starija djeca naizmjence su naglas čitali biblijske publikacije.

Otac nas je naučio čitati i pisati te istraživati razne teme služeći se biblijskim konkordancijama. Ubrzo smo naučili kako pomoću Biblije objasniti drugima svoja vjerovanja. Ti zanimljivi razgovori pomogli su mi da naučim vješto objašnjavati razne biblijske teme. S vremenom sam naučio koristiti Bibliju kako bih pobio lažna vjerska učenja. Mogao sam dokazati da duša nije besmrtna, da ne postoji paklena vatra, da Bog i Isus nisu jednaki te da nisu dio takozvanog Trojstva (Propovjednik 9:5, 10; Ezehijel 18:4; Ivan 14:28).

Otac i majka poučavali su nas i tako što su sami postupali u skladu s onim što su govorili. Poticali su nas da čvrsto zastupamo ono što je ispravno, čak i ako bismo zbog toga bili neomiljeni. Naprimjer, oni sami nikad nisu pušili, a nas su upozoravali da duhan onečišćuje i da ćemo se u školi suočiti s pritiskom  da počnemo pušiti. Sjećam se očevih riječi: “Možda će ti reći da si slabić ako ne budeš htio pušiti. No ti ih samo pitaj: ‘Tko je pravo muško: onaj tko je ovisan o duhanu ili onaj tko mu može reći ne?’”

Kad mi je bilo 11 godina, ponovno se našla na ispitu moja odlučnost da postupam u skladu s biblijskom poukom koju sam dobivao od malih nogu. Tada je počeo Drugi svjetski rat i u školi se od djece očekivalo da polože prisegu vjernosti zastavi. Na temelju proučavanja Biblije shvatio sam da bi polaganje te prisege bilo čin obožavanja, pa sam odbio sudjelovati u tome. Zbog toga sam bio izbačen iz škole na šest mjeseci.

No s vremenom sam ipak završio školu te sam u ožujku 1947. simbolizirao svoje predanje Jehovi Bogu krstivši se u vodi. Šest mjeseci kasnije postao sam pionir, kako se nazivaju oni koji puno vremena provode u objavljivanju dobre vijesti. Najprije sam služio na ogromnom području na jugu Saskatchewana, gdje sam svjedočio farmerima i goničima stoke. Ljeti sam jahao na konju, a zimi, kad je bilo vrlo hladno, koristio saonice s kabinom i konjskom zapregom. Budući da sam kabinu grijao pomoću peći na ugljen, morao sam paziti da se saonice ne prevrnu.

Ljudi koji su živjeli u seoskim područjima bili su srdačni i gostoljubivi. Kad bih ih posjetio kasno poslijepodne, često bi me pozvali da kod njih prenoćim. Uistinu sam uživao u zanimljivim biblijskim razgovorima koji bi tada uslijedili! Nakon jednog takvog razgovora koji je trajao cijelu noć obitelj Peterson prihvatila je istinu. Earl i njegova majka postali su revni Jehovini svjedoci.

Godine 1949. odazvao sam se na poziv upućen pionirima da pomognu u djelu propovijedanja u provinciji Quebec. Na poziv se odazvalo dvjestotinjak pionira iz zapadne Kanade. U rujnu smo stigli u grad Montreal, spremni da krenemo na razna područja diljem Quebeca. Bilo je to za vladavine premijera Mauricea Duplessisa, koji je bio katolik i zakleo se da će iz provincije ukloniti sve Jehovine svjedoke.

Bilo je to uzbudljivo razdoblje u kojem sam puno vremena provodio u službi i suočavao se s mnogim izazovima, kao što su učenje francuskog, opasnost od hapšenja, napadi nasilne svjetine te problemi s vjerskim fanaticima koji su prekidali naše kršćanske sastanke. Međutim, njihova netrpeljivost nije me zastrašila niti me navela da se pokolebam u svojoj odluci da služim Bogu kao punovremeni propovjednik. Roditelji su usadili u mene ljubav prema onome što je ispravno te uvjerenje da će se svjetsko djelo propovijedanja koje je Isus prorekao dovršiti bez obzira na protivljenje (Matej 24:9, 14).

Dok sam služio u Quebecu, upoznao sam Emily Hawrysh, vjernu pionirku iz Saskatchewana. Vjenčali smo se 27. siječnja 1951. i otad je Emily moja vjerna suradnica i životna družica koja mi pruža veliku podršku. Budući da  smo se željeli u većoj mjeri posvetiti službi propovijedanja, predali smo molbu i bili pozvani da pohađamo Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower, u kojoj se propovjednici nekoliko mjeseci osposobljavaju za misionarsku službu. Gilead smo završili u veljači 1953. kao polaznici 20. razreda.

Dok smo čekali vize za ulazak u neke afričke zemlje, bili smo pozvani da pomažemo skupštinama Jehovinih svjedoka u kanadskim provincijama Alberta i Ontario. U to vrijeme putovali smo javnim prijevozom od skupštine do skupštine. Tako smo naučili pojednostaviti svoj život i nositi sve svoje stvari u putnoj torbi. Nekoliko mjeseci kasnije dobili smo putne isprave te smo otputovali u Južnu Rodeziju (današnji Zimbabve).

U prvih pet mjeseci naš je zadatak bio posjećivati grupe Jehovinih svjedoka u Zimbabveu, Bocvani i južnim dijelovima Sjeverne Rodezije (današnja Zambija). U Školi Gilead savjetovali su nam da stranu zemlju u kojoj ćemo služiti ne uspoređujemo sa svojom domovinom te da imamo na umu kako iz svih situacija u kojima bismo se mogli naći možemo izvući neku pouku. Te mudre riječi pomogle su Emily i meni da u nekim stvarima promijenimo svoj način razmišljanja. Do današnjeg dana naš je moto: Iskoristi svaku priliku koja ti se pruži, jer možda se nikad više neće ponoviti.

Od mjesta do mjesta putovali smo vlakom, autobusom, kamionom ili biciklom — kako god smo znali i mogli. To je već samo po sebi bilo naporno, no bilo je i drugih situacija u kojima nije bilo lako zadržati pozitivan stav. Zbog nekih zakonskih ograničenja Emily prve dvije godine nije mogla sa mnom putovati u područja u kojima žive urođenici. Stoga sam morao ostavljati svoju ženu, s kojom sam bio u braku tek nekoliko godina, u naseljima na kraju željezničke pruge u kojima često nije bilo nijednog Jehovinog svjedoka. Njena vjera, hrabrost i upornost potakle su me da je još više cijenim i volim, a njoj su pomogle da revno objavljuje dobru vijest o Kraljevstvu u tim naseljima.

Čim bi našla smještaj kod domaćih stanovnika, Emily bi počela svjedočiti u okolici i nastavila bi sve dok se ja ne bih vratio. Ponekad je sama propovijedala mjesec dana. Oslanjala se na Jehovinu moćnu ruku, a to joj je davalo snagu i pružalo zaštitu. Osim toga, imala je uspjeha u službi. Jedna od osoba koje su prihvatile biblijsku istinu bila je Rita Hancock, kojoj se kasnije pridružio i njen suprug. On je postao vjerni brat te je sve do svoje smrti služio kao kršćanski starješina. U nekim mjestima u kojima je Emily sijala sjeme biblijske istine danas postoje krasne skupštine.

Ja sam za to vrijeme služio u područjima u kojima žive urođenici. Bilo mi je dirljivo vidjeti kako naša afrička braća duboko cijene Jehovinu organizaciju i njene putujuće predstavnike. Ta draga kršćanska braća dobro su se brinula o meni. Svakog ponedjeljka putovao sam na neko drugo mjesto na kojem se održavao kongres ili neki drugi veći sastanak. Braća bi me obično smjestila u novosagrađenu kolibu od trave, što me podsjećalo na našu obiteljsku kućicu u Saskatchewanu. Spavao bih na ležaju od trave debelom tridesetak centimetara koji bi bio prekriven plahtom.

U tim područjima veći su se sastanci obično održavali u šumi. Braća bi raskrčila nisko šumsko raslinje, ostavljajući drveće s bujnom krošnjom kako bismo imali hladovinu. Svežnjevi trave uredno poslagani u redove služili su kao sjedala. Na kraju bi oko raskrčenog dijela šume braća postavila ogradu od trave. U tom prirodnom ambijentu uvijek mi je bilo dirljivo slušati našu afričku braću i sestre kako složno i melodično pjevaju Jehovi pjesme hvale.

U službi sam upoznao Gideona Zendu, glavnog školskog inspektora za misije Anglikanske crkve. Gideona je školovala njegova crkva, koja mu je omogućila da stekne i fakultetsku naobrazbu. No usprkos tome nije dobio zadovoljavajuće odgovore na mnoga biblijska pitanja. Stoga me zamolio da se nađem s njim i  nekoliko njegovih kolega kako bismo razgovarali o tim pitanjima. Tom našem sastanku prisustvovalo je pedesetak osoba, među kojima su bili školski inspektori, ravnatelji i učitelji. Gideon je predsjedao tom skupu. Razmatrali smo temu po temu. Ja sam najprije iznio 15-minutno izlaganje o određenoj temi, a potom sam odgovarao na njihova pitanja. Sastanak je trajao nekoliko sati.

Taj neobični sastanak doveo je do toga da su Gideon, njegova obitelj i velik broj njegovih kolega postali predani, kršteni Jehovini sluge. Biskup ih je razriješio dužnosti koje su obnašali u školskom sustavu Anglikanske crkve. No oni se nisu dali obeshrabriti te su nepokolebljivo nastavili služiti Jehovi. Neki od njih započeli su s pionirskom službom.

Godine 1954. Jehovini svjedoci objavili su film Društvo novog svijeta u akciji. Iduće godine ukinuta su zakonska ograničenja zbog kojih žena nije mogla pratiti svog muža u područja u kojima žive urođenici. Tako je Emily dobila priliku da putuje sa mnom u ta područja. U to vrijeme dobili smo automobil, električni generator i projektor kako bismo mogli prikazati taj film pripadnicima mnogih plemenskih zajednica. Mnogi od njih nikad nisu vidjeli nijedan film, tako da su naše projekcije bile prava atrakcija. U filmu su prikazane različite faze u proizvodnji Biblija i biblijske literature u našoj velikoj tiskari u Brooklynu (New York).

Osim toga, u filmu je prikazano međunarodno bratstvo Jehovinih svjedoka koji su se 1953. okupili na kongresu na stadionu Yankee u New Yorku. Afrikanci koji su dolazili gledati taj film nikad prije nisu vidjeli takvo jedinstvo i ljubav među ljudima različitih rasa. Film je potaknuo mnoge obitelji iz Zimbabvea da počnu proučavati Bibliju i povežu se s Jehovinim svjedocima. Ravnatelji mnogih škola diljem zemlje uvidjeli su da bi taj film bio vrlo poučan za njihove učenike te su tražili da se prikaže i u njihovoj sredini.

Jednom su me prilikom kasno uvečer probudili Jehovini svjedoci koji su tražili da im prikažem film. Iznenadio sam se saznavši da je oko 500 ljudi pješačilo nekoliko sati da bi ga vidjelo. Čuli su da sam došao u njihov kraj i da prikazujem film. Kad se mnoštvo polako razišlo, stiglo je još 300 ljudi. Tako sam još jednom prikazao film. Posljednji gledatelji otišli su tek u tri ujutro! U 17 godina taj je upečatljivi film samo u Zambiji vidjelo preko milijun ljudi!

Nakon što smo dobrih pet i po godina služili u Zimbabveu, premješteni smo u Južnoafričku Republiku. Tako smo morali naučiti afrikaans. Kasnije smo također naučili jezike sesoto i zulu. To što smo mogli poučavati druge o Božjoj Riječi na više jezika povećalo je našu djelotvornost u službi i pružilo nam osjećaj zadovoljstva.

Početkom 1960. dobili smo novi zadatak — putujuću službu na jugu Afrike. Idućih 27 godina puno smo putovali po Lesotu, Namibiji, Južnoafričkoj Republici i Svaziju, a posjećivali smo i otoke Ascension i Sv. Helena u južnom dijelu Atlantskog oceana. Prevalili smo stotine tisuća kilometara, služeći svojoj kršćanskoj braći i sestrama. Vjera i odanost koju su ta braća pokazivala u teškim okolnostima pomagale su nam da ustrajemo u službi.

Naprimjer, osobno sam upoznao Jehovine svjedoke iz Svazija koji nisu htjeli pogaziti svoja vjerska uvjerenja kad je umro kralj Sobhuza II. Budući da nisu htjeli sudjelovati u nebiblijskim obredima koji se održavaju kad umre neka istaknuta osoba, dobili su otkaz na poslu te su im bila oduzeta građanska prava. Unatoč tome što su godinama živjeli u oskudici i suočavali se s mnogim problemima, nikad se nisu odrekli svoje vjere. Čast mi je što sam imao prilike upoznati tu divnu kršćansku braću i  sestre te osobno s njima razgovarati, za što ću uvijek biti zahvalan Jehovi.

Isto tako upoznao sam brata Philemona Mafereku, pionira iz mjesta Mokhotlong u Lesotu, koje se nalazi u planinama, na nadmorskoj visini od preko 3 000 metara. Budući da nisu imali nikakvo prijevozno sredstvo, on i njegova draga žena, njihovo dvoje djece te četvero kandidata za krštenje propješačili su preko 100 kilometara do mjesta na kojem se održavao kongres, a nalazi se na nadmorskoj visini od 1 200 metara. Veći dio puta mučili su se hodajući po vrlo strmom terenu. Penjali su se i spuštali po uskim planinskim klancima te prelazili mnoge rijeke i potoke.

Kad su se vraćali s kongresa, nosili su sa sobom stotinjak knjiga Istina koja vodi do vječnog života. Htjeli su ih razdijeliti mještanima Mokhotlonga. No budući da su na putu naišli na mnoge ljude koji su pokazali interes za biblijsku literaturu, podijelili su sve knjige prije nego što su stigli kući. Emily i ja još dan-danas jako cijenimo to što smo iz prve ruke vidjeli revnost i odanost kršćanske braće i sestara kao što su Philemon i njegova žena.

Ponekad smo se suočavali s otrovnim zmijama, kao što su kobre, te s poplavnim bujicama i drugim opasnostima. Strah koji smo pretrpjeli u tim prilikama beznačajan je u usporedbi s blagoslovima i radošću koje donosi služenje Jehovi. Naučili smo da Jehova nikad ne ostavlja svoje vjerne sluge.

Kad se Emily teško razboljela, Jehova nam je dao mudrost kako bismo bili uravnoteženi u rješavanju tog problema. Promijenili smo način ishrane i pobrinuli se da imamo bolje sanitarne uvjete, što je pomoglo Emily da se oporavi. Jedan mali kamion preuredili smo u kamp-vozilo kako bismo zaštitili njeno zdravlje za vrijeme putovanja, tako da je s vremenom potpuno ozdravila.

Godine 1988, nakon 35 godina misionarske službe u predivnoj Africi, poslani smo natrag u Kanadu. Zatim sam 1991. ponovno počeo služiti kao putujući nadglednik. Osam godina kasnije doživio sam moždani udar. Otad više nisam aktivan kao prije, no sretan sam što još uvijek mogu služiti kao starješina u jednoj od skupština u Londonu (Ontario).

Danas se sa zadovoljstvom sjećam kako sam prije 56 godina počeo služiti kao pionir, putujući na konju po jugu Saskatchewana. Veoma sam zahvalan za to što nas je otac uvijek učio da razmišljamo kao duhovne osobe i da se nikad ne bojimo zastupati istinu i pravednost! Poučio me istini iz Božje Riječi, a to mi je omogućilo da živim smislenim životom. Ta mi je pouka koristila čitavog života. Život koji sam proveo služeći Jehovi nikad ne bih mijenjao ni za što što ovaj stari svijet može ponuditi.