ODMARAMO se na terasi restorana i prisjećamo se svega što smo nedavno vidjeli. S terase se pruža pogled na rijeku Sanghu, a na njenoj drugoj obali vidimo prekrasnu gustu šumu. Nalazimo se u Bayangi, na krajnjem jugu Srednjoafričke Republike, koja je smještena između Kameruna i Republike Kongo. (Vidi kartu na stranici 19.) Čim smo stigli u turističko-informativni centar Nacionalnog parka Dzanga-Ndoki, zaboravili smo koliko je put bio naporan. Park Dzanga-Ndoki udaljen je 480 kilometara od Banguija, glavnog grada Srednjoafričke Republike. Da bismo došli ovamo, vozili smo se uskom cestom gotovo 11 sati. Na nekim mjestima tik uz cestu raste bambus. U mjestu Ngotou morali smo se ukrcati na skelu kako bismo prešli rijeku. Ta skela nema motor, nego je pokreće riječna struja. Skela je konopcem povezana s koloturom koji klizi po dugačkom čeličnom užetu, a kad stigne do druge obale, nekoliko mladića samo treba pomoći kod pristajanja.

Malo dalje, na rijeci Bambio, naišli smo na pontonski most. Njegova se visina može prilagoditi promjenama  vodostaja tijekom sušnih i kišnih razdoblja, što je veoma praktično. Krajolik je prekrasan. Imamo prilike vidjeti životinje u njihovom prirodnom okolišu te upoznati Aka Pigmeje, * koji još uvijek žive tradicionalnim načinom života.

Želite li poći s nama na zanimljiv izlet, pa makar i samo u mašti? Naš vodič je Pigmej po imenu Benoît. Najprije idemo u njegovo selo kako bismo upoznali još dvije Pigmejke, Germaine i Valérie, koje se bave sakupljanjem ljekovitog bilja te će nam se pridružiti na putu. One nam svako malo pokazuju zanimljive šumske biljke koje se koriste u ljekovite svrhe.

Nakon nekoliko minuta vožnje šumskim putem suputnice koje su nam se maloprije pridružile mole nas da izađemo iz automobila i krenemo s njima u šumu. Naši domaćini mačetama krče put, a mi ih slijedimo kako znamo i umijemo. Čeka nas prvo iznenađenje, mo nzambu nzambu, vodeni puzavac. Naš vodič brzo odreže nekoliko stabljika dugih oko pola metra i daje nam da kušamo vodenastu tekućinu koja curi iz njih. Ona je čista, osvježavajuća i utažuje žeđ.

Malo dalje pokazuju nam lišće drveta guava, koje Pigmeji prokuhavaju kako bi dobili čaj protiv kašlja. Jedno drugo drvo, ofuruma, ima mliječni sok koji je odličan za liječenje konjunktivitisa. “Imate li nešto protiv ugriza zmije?” pitamo ih. “Naravno. Listove boloa [kako Aka Pigmeji nazivaju jednu vrstu lijane, tropske puzavice] tučemo sve dok ne dobijemo kašastu smjesu, koju stavljamo na mjesto ugriza”, odgovaraju nam naši domaćini. Na svakom koraku otkrivamo neke nove biljke za koje kažu da su ljekovite. Tako su im poznate biljke koje pomažu pri zacjeljivanju rana, suzbijanju crijevnih parazita, liječenju upale uha, karijesa, pa čak i neplodnosti.

Ti ljudi, koje neki smatraju primitivnima, mogli bi nas mnogočemu poučiti. Nastavljamo pješačiti šumom, a Germaine i Valérie biraju sebi hranu — gljive, divlju salatu i korijenje koje se koristi umjesto češnjaka — kao da su na tržnici. Neko lišće mora da je jako ukusno, jer ga jedu na licu mjesta. Nije li divno što ćemo u Božjem obećanom novom svijetu nastaviti učiti o svijetu oko sebe? (Izaija 65:17; 2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:1-4).

Poslijepodne idemo do solišta kako bismo vidjeli afričke patuljaste slonove. Na putu nam vodič daje uputstva spomenuta na početku članka. No što je to solište? To je ogromna čistina na kojoj tlo obiluje mineralnim solima, koje su nekim životinjama prava poslastica. Zato se na tom mjestu svaki dan okupljaju patuljasti slonovi, bivoli, antilope, goleme prašumske divlje svinje i druge životinje.

Budući da je šuma vrlo gusta i da je u njoj veoma teško vidjeti životinje, uprava parka dala je sagraditi na rubu solišta platformu koja služi kao vidikovac. No da bismo došli do tog vidikovca, moramo prijeći močvaru u kojoj nam voda seže do polovice bedara. Naš vodič pažljivo sluša zvukove iz okolice i redovito provjerava da li ga slijedimo. Zašto to radi? Zato što slonovi ponekad idu istim putem!

Stižemo do vidikovca i zaustavljamo se kako bismo promatrali životinje — preko 80 slonova te nekoliko bivola i antilopa. Ovdje je i jedna znanstvenica koja već 11 godina proučava slonove. Ona kaže: “Svaki ima  drugačiju ćud. Popisala sam 3 000 slonova, a 700 ih znam po imenu.” Nažalost, kljove patuljastih slonova veoma su tražene jer se od njih izrađuju pečati koji se u nekim zemljama Orijenta koriste za potpisivanje dokumenata i slika. *

Sljedeći dan rano ujutro pridružujemo se grupi od deset lovaca kako bismo iz prve ruke vidjeli kako se lovi pomoću mreže. Muškarci i žene dolaze s mrežama napravljenim od lijane. Svaka mreža duga je 20 metara, a široka preko jednog metra. Ulazimo dublje u šumu, a lovci se razilaze i natežu prethodno spojene mreže, stvarajući tako barijeru dugu dvjestotinjak metara. Zatim prave veliki krug oko te barijere, a kad ponovno krenu prema mreži, tresu granama i viču kako bi u nju satjerali životinje, ako ih uopće ima. Ovaj put nije bilo nijedne životinje. Lovci raspremaju mreže, odlaze dublje u šumu i počinju sve ispočetka. Sve se to ponavlja mnogo puta.

Približava se podne i već smo prilično umorni. Pigmeji su vidjeli tri male dujker antilope, no one su uspjele izbjeći mrežu i pobjeći. Nas zapravo ne zanima kako se životinje hvataju u mrežu. Želimo vidjeti kako ti snalažljivi ljudi preživljavaju u divljini, unatoč tome što raspolažu s vrlo malo oruđa i što im je potpuno strana tehnika koja se koristi u razvijenim zemljama svijeta. Zato uopće nismo razočarani što nije bilo ulova, jer vidjeli smo nešto što nemate prilike vidjeti svaki dan.

Tko ne bi volio ploviti čamcem po mirnoj rijeci? No još je zanimljivije voziti se u kanuu, jer tada se nalazite gotovo u razini vode. Poslijepodne se vozimo kanuom i imamo prilike vidjeti sive čaplje i mnoge druge ptice raznobojnog perja, sve jedna ljepša od druge. Neke ptice lete s grane na granu po stablima uz obalu rijeke, pa nam se čini kao da nas slijede.

Svako malo vidimo čimpanze kako se veru po lijanama iz čiste zabave — a možda i zato da bi nas zabavili! Alain Patrick, koji nas je poveo na vožnju čamcem, snažno vesla nekoliko stotina metara do mjesta na kojem je jučer vidio nekoliko vodenkonja. Hoćemo li ih mi danas vidjeti? Nažalost, nećemo. Nekamo su otišli. No s tog se mjesta pruža pogled na nekoliko naselja uz obalu rijeke. Osim toga, imamo priliku gledati mnogu djecu kako iznenađujuće vješto upravljaju svojim malim kanuima. Uistinu nikad nećemo zaboraviti vožnju kanuom po rijeci Sanghi.

Dok smo se vozili natrag u Bangui, prisjećali smo se svega što smo vidjeli i doživjeli. Bilo je mnogo toga što nas je duboko dirnulo, a i iznenadilo. Nikad nećemo zaboraviti kako se Pigmeji vješto snalaze u šumi i kako se domišljato služe svime što im stoji na raspolaganju u prirodi.

Premda nismo imali vremena vidjeti sve što se ovdje može vidjeti, sretni smo što nam se pružila prilika da posjetimo taj neobično zanimljiv dio svijeta u kojem se može vidjeti patuljaste slonove, gorile, čimpanze, vodenkonje, antilope, pantere te raznobojne ptice i leptire. Rečeno nam je da u gustim šumama rezervata Dzanga-Sangha i Nacionalnog parka Dzanga-Ndoki raste oko 7 000 vrsta biljaka i živi 55 vrsta sisavaca.

Ta neviđena biološka raznolikost podsjeća nas na biblijski redak: “Kako je mnogo djela tvojih, Jehova! Sve si premudro stvorio; puna je zemlja blaga tvojega” (Psalam 104:24). To nezaboravno i poučno iskustvo potaknulo nas je da još odlučnije postupamo u skladu s riječima koje su zapisane u istom psalmu: “Pjevaću Jehovi za života svojega; hvaliću Boga svojega dok sam god. Neka mu bude mila besjeda moja! veseliću se o Jehovi” (Psalam 104:33, 34).