“NEKA bude svjetlost.” U 19. stoljeću u Sjedinjenim Državama bilo je potrebno pronaći novi izvor umjetne rasvjete koji bi zamijenio ne tako dobro, treperavo svjetlo koje se dobivalo paljenjem masti, kitovog ulja i drugih tvari. Što je bilo rješenje? Nafta! No kako doći do nje?

Edwin L. Drake, umirovljeni željeznički kondukter, napravio je 1859. u blizini grada Titusvillea (Pennsylvania, SAD) pomoću starog parnog stroja bušotinu duboku 22 metra te prvi otkrio sirovu naftu. To je bio početak procvata naftne industrije. Naftu se otkrivalo u mnogim dijelovima svijeta, a njen je utjecaj na gospodarstvo i politiku bio snažan. Pokazalo se da je ona kvalitetan izvor umjetne rasvjete koji je svijet toliko dugo čekao.

Uskoro su u Sjedinjenim Državama u područjima bogatim naftom ljudi jedino mislili o tome kako kupiti zemlju i napraviti bušotinu. U tim je godinama bilo uobičajeno čuti da se netko preko noći obogatio ili pak izgubio bogatstvo. Ironično je da je Edwin Drake, čovjek koji je u Pennsylvaniji napravio prvu naftnu bušotinu, izgubio sav novac i postao siromašan.

Unatoč ogromnom i brzom širenju trgovine naftom, ili možda baš zbog toga, naftna industrija u Pennsylvaniji uskoro je doživjela svoju prvu krizu. Cijena nafte pala je s 20 dolara po barelu na samo 10 centi!  Prevelika proizvodnja i riskantni pothvati doveli su do pada cijena, a neki su izvori brzo presušili. Grad Pithole City u Pennsylvaniji koji je danas potpuno napušten posebno je upozorenje iz tog vremena. Osnovan je, širio se, a zatim ostao posve napušten u samo nešto više od godinu i po dana. Takvi usponi i padovi postali su sastavni dio priče o nafti.

Godine 1870. John D. Rockefeller i nekoliko njegovih suradnika osnovali su kompaniju Standard Oil Company. Ova je kompanija imala monopol na tržištu kerozina dok se nije pojavila konkurencija, naročito ruska naftna industrija. Jedan od njihovih konkurenata bio je Marcus Samuel, čovjek koji je osnovao kompaniju koja se danas zove Royal Dutch/Shell Group. Osim toga, braća Nobel * su svojim pametnim potezima uspostavila moćno tržište nafte u Rusiji, na koje je nafta stizala s polja u blizini grada Bakua.

To su bili počeci povijesti raznih naftnih kompanija. Otada su stvorena mnoga udruženja i organizacije kako bi se izbjegla prošla nestabilnost cijena i proizvodnje. Jedna od njih je Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC), čijih 11 članica posjeduje najveći dio zaliha sirove nafte u svijetu. (Vidi okvir na stranici 7.)

Sve šira upotreba električne energije mogla je krajem 19. stoljeća dovesti do propasti naftne industrije. Ipak, jedan izvanredan izum preokrenuo je situaciju. Bio je to izum motora s unutarnjim izgaranjem koji se koristi najviše u automobilima. Benzin,  jedan od derivata nafte, bio je neophodan za vozila s vlastitim pogonom koja su se krajem 1920-ih proizvodila u većini industrijski razvijenih zemalja. Sada je trebalo sve više nafte koja bi pokretala svijet, no kako je naći?

S vremenom je nafta zagospodarila svjetskim tržištem jer su u raznim dijelovima svijeta otkrivena nova naftna polja — njih otprilike 50 000! No kad je riječ o proizvodnji, nije toliko važno koliko je polja otkriveno, nego njihova veličina. Dakle, koliko su ona velika?

Naftna polja koja imaju najmanje pet milijardi barela iskoristive nafte nazivaju se supergigantska polja i ona su najveća na svijetu. Druga po veličini zovu se gigantska polja i sadrže od 500 milijuna do 5 milijardi barela nafte. Prema podacima temeljenima na jednom geološkom ispitivanju svjetskih zaliha nafte koje je provedeno 2000. u Sjedinjenim Državama, oko 70 država ima zalihe nafte, ali samo nekoliko tih zemalja ima tako velika naftna polja. (Vidi okvir na stranici 7.) Najviše supergigantskih naftnih polja nalazi se u arapsko-iranskom sedimentnom bazenu, koji obuhvaća Perzijski zaljev i područje oko njega.

Potraga za novim naftnim izvorima traje još i danas. Da bi se u toj potrazi došlo do rezultata, koristi se moderna tehnologija. Proizvođačima nafte pažnju trenutno privlači područje oko Kaspijskog jezera, gdje se nalaze zemlje Azerbajdžan, Iran, Kazahstan, Rusija, Turkmenistan i Uzbekistan. Prema podacima američkog ureda za prikupljanje podataka o energetskim zalihama, ovo područje ima ogromne zalihe nafte i zemnog plina. Traže se i novi putevi za izvoz nafte, naprimjer kroz Afganistan. Osim u tim područjima, zaliha nafte ima i na Bliskom istoku, Grenlandu i u nekim dijelovima Afrike.  A pretvaranje ugljikovodika u energiju i njihova uloga u proizvodnji predmeta koji se svakodnevno koriste priča je za sebe.

Geolozi i geodeti traže mjesta na kojima bi nafta mogla biti skrivena ispod Zemljine površine. Nakon što obave neka posebna mjerenja i uzmu uzorke, buše zemlju kako bi utvrdili ima li na tom području doista nafte. Kad bi se u prošlosti bušenjem konačno došlo do naftonosnog sloja, dešavalo se da iz bušotine eruptira mlaz blata i nafte, zbog čega bi se gubila znatna količina nafte i dolazilo bi do opasnosti od eksplozije. Međutim, mjerni instrumenti i posebni ventili na modernim strojevima za bušenje sprečavaju da se to desi. Osim toga, danas je moguće napraviti dublje bušotine manjeg promjera.

Tlak uslijed kojeg nafta i plin izlaze iz zemlje postupno se smanjuje i mora ga se održavati ubrizgavanjem vode, raznih kemikalija, ugljičnog dioksida ili drugih plinova, naprimjer dušika. Ovisno o području, nafta se razlikuje po gustoći. Naravno, lagane nafte više se cijene jer ih je lakše dobiti i prerađivati.

Prema podacima Američkog instituta za naftu, suvremena tehnologija omogućava i horizontalno bušenje koje se izvodi gotovo paralelno sa Zemljinom korom, zbog čega se smanjuje broj potrebnih bušotina. Vađenje nafte na moru, s kojim se započelo 1947. u Meksičkom zaljevu, uvelike je povećalo proizvodnju nafte. Naravno, cijena konačnog proizvoda izravno ovisi o metodi vađenja nafte. *

U Pennsylvaniji je 1863. sagrađen drveni naftovod malog promjera, budući da je naftu bilo jeftinije i jednostavnije transportirati na takav način nego u velikim bačvama od 159 litara koje se prevozilo konjskim zapregama. * U današnje vrijeme naftovodi su suvremeniji i ima ih sve više. Prema podacima Udruženja naftovoda, samo u Sjedinjenim Državama postoji mreža od oko 300 000 kilometara naftovoda!

Današnji naftovodi uglavnom su metalni i njima se ne transportira samo sirova nafta do rafinerija nego i konačni proizvodi do prodavača. Suvremena tehnologija omogućava automatizirano praćenje protoka i tlaka nafte u naftovodu. Danas se koriste razni sustavi nadziranja naftovoda, naprimjer uređaji kojima se daljinskim upravljanjem može nadzirati stotine kilometara naftovoda, zatim nadziranje istjecanja magnetskom metodom te nadziranje unutrašnjosti naftovoda primjenom  ultrazvuka. Međutim, onaj do koga na koncu dođe konačni proizvod vjerojatno će vidjeti samo znak da na tom području postoji naftovod te da je kopanje zabranjeno.

Iako su naftovodi izuzetno korisni, nisu prikladni za prekomorski transport velikih količina nafte. Ipak, veliki poduzetnici davno su pronašli rješenje i za to — ogromne tankere za prijevoz nafte. To su posebno građeni brodovi dugački i do 400 metara. Tankeri su najveći brodovi na oceanima i njima se može prevesti milijun pa i više barela nafte. Nažalost, premda izgledaju nepotopivi, tankeri imaju i svoje slabe strane, kao što stoji u okviru “Neki podaci o izlijevanju nafte”. Osim toga, velike količine nafte prevoze se tegljačima i vlakovima. Ipak, u priči o nafti prijevoz je samo jedan dio.

Plamen iz visokog dimnjaka — koji služi kao sigurnosni ventil — siguran je pokazatelj da ste blizu rafinerije nafte. U osnovi, u rafinerijama se sirova nafta zagrijava i šalje u destilacijski toranj, u kojem se odvaja u nekoliko frakcija. Najlakše frakcije su plinovi, naprimjer butan, a od onih najtežih se proizvode maziva i drugi derivati. (Vidi stranice 8 i 9.) No još uvijek moramo odgovoriti na pitanje: Ima li nafta i svojih loših strana?