KAD se spomene globalno zagrijavanje, obično pomislimo na štetne posljedice. No, to bi zagrijavanje moglo pomoći da se ostvari san mnogih moreplovaca — nesmetana plovidba Sjeverozapadnim prolazom. Taj morski put koji povezuje Atlantski i Tihi ocean, a nalazi se uz sjevernu obalu Sjeverne Amerike, mogao bi se u ovom stoljeću otvoriti za redovni pomorski promet, izvještava časopis Science. “Time bi se put od Europe do Azije preko Panamskog kanala skratio za 11 000 kilometara, a put oko rta Horn, kojim plove teški tankeri koji su preveliki da bi prošli kroz kanal, za 19 000 kilometara”, objašnjava Science.

O plovidbi tim putem počelo se razmišljati prije više od 500 godina. Prvi pokušaji da se pronađe neki sjeverni morski put uslijedili su ubrzo nakon što je Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku. Godine 1497. engleski kralj Henrik VII zadužio je pomorca Giovannija Cabota da pronađe morski put prema Dalekom istoku. Poput Kolumba, Caboto je iz Europe zaplovio na zapad, no kasnije je skrenuo prema sjeveru. Kad se iskrcao na kopno, po svoj prilici na otok Newfoundland u Sjevernoj Americi, bio je siguran da je doplovio do Azije. Premda je kasnije otkriveno da se između Europe i Azije nalazi Amerika, ideja o sjevernom prolazu kojim bi se skratilo putovanje na Daleki istok nije pala u zaborav. Mnogi su se pitali može li se oploviti sjevernu obalu novootkrivenog kontinenta?

U početku je možda izgledalo da nije teško pronaći i preploviti Sjeverozapadni prolaz. No zbog surovih vremenskih uvjeta koji vladaju u arktičkom području taj se pothvat pokazao težim nego što je u ono vrijeme itko mogao zamisliti. Najveća zapreka bio je led. “Led bi se pomicao amo-tamo, razdvojio se i propustio brodove, a zatim bi se prolaz zatvorio, pa bi brodovi i njihove posade ostali zarobljeni u ledu ili bi bili potpuno uništeni”, piše James P. Delgado u svojoj knjizi Across the Top of the World.

Sir Martin Frobisher, vođa prve ekspedicije koja je tražila Sjeverozapadni prolaz kroz arktičke vode, sjeverno od obale sjevernoameričkog kontinenta, suočio se s problemom leda. Flota koju su sačinjavala dva velika i jedan manji brod isplovila je iz Londona 1576. Frobisher je na putu naišao na Eskime, starosjedilačke stanovnike arktičkih područja. Isprva je mislio da vidi tuljane ili ribe, “no kad im se približio, shvatio je da su to ljudi u čamcima načinjenim od kože”, kaže se u knjizi koja govori o Frobisherovom putovanju. Frobisher je ukupno tri puta putovao do Arktika, no nije uspio  otkriti Sjeverozapadni prolaz. Međutim, imao je sreću da se nakon svakog putovanja vratio kući živ i zdrav. To se, nažalost, ne može reći za neke druge istraživače koji su tragali za legendarnim prolazom. Mnogi se nisu mogli nositi s arktičkim ledom, hladnoćom i nestašicom svježe hrane. Nakon Frobishera tisuće drugih pomoraca uputilo se brodovima prema sjeveru, nastojeći se probiti kroz led.

U 19. stoljeću britanska mornarica organizirala je nekoliko velikih ekspedicija s ciljem da se pronađe Sjeverozapadni prolaz. Jedna od njih dovela je do najveće tragedije u povijesti putovanja u arktička područja. Sir John Franklin, koji je imao iskustva u istraživanju Arktika, bio je izabran za vođu ekspedicije. U dva velika broda ugrađeni su motori na parni pogon. Posade oba broda sačinjavali su najiskusniji pripadnici ratne mornarice. Bili su opskrbljeni zalihama hrane i drugim potrepštinama za pune tri godine. Osim toga, vodilo se računa o tome da se članovi posade ugodno osjećaju. Naprimjer, brodovi su imali biblioteke s mnogo knjiga, pa čak i male mehaničke orgulje. Jedan časnik koji je bio član ekspedicije napisao je: “Ne mogu reći da nam išta nedostaje. Čak i kad bi mi se pružila prilika da odem u London na sat-dva, stvarno mislim da ništa ne bih poželio kupiti!” Članovi ekspedicije isplovili su iz Engleske u svibnju 1845, a u srpnju su stigli do Baffinovog zaljeva.

Prošla je godina dana. A onda još jedna. Na koncu su prošle i tri godine — za koje se posada pripremila u slučaju da se ostvare najcrnja predviđanja — no još uvijek nije bilo nikakvih vijesti o ekspediciji. Zagonetni nestanak dvaju brodova i njihovih posada doveo je do porasta interesa za putovanje u arktičko područje. Mnoge ekspedicije pomogle su da se otkrije što se dogodilo s Franklinovom ekspedicijom, ali i da se pronađe Sjeverozapadni prolaz.

Robert McClure bio je kapetan jednog od dva broda koja su poslana u potragu za Franklinom. Brodovi su 1850. isplovili iz Londona, a sjevernoj obali Amerike približili su se s tihooceanske strane, prošavši kroz Beringov prolaz. Ambiciozni McClure ostavio je jedan brod i odlučno nastavio put prema Sjevernom ledenom moru. Uskoro je uplovio u vode u kojima se nikad prije nije našao nijedan Europljanin. Izlažući se mnogim rizicima, na koncu je stigao do obale otoka Banks. Veoma se iznenadio kad je otkrio da je to onaj isti otok koji je godinama ranije ugledao Edward Parry kad je pokušavao otkriti Sjeverozapadni prolaz s istoka. Da je McClure mogao otploviti na drugu stranu otoka, Sjeverozapadni prolaz bio bi u potpunosti otkriven!

No njegov je brod ostao zarobljen u ledu. Pune dvije godine McClure i njegova posada nisu mogli nastaviti plovidbu. Međutim, kad je već izgledalo da su sve nade potonule, na horizontu su ugledali neke ljude kako se približavaju brodu. Bilo je to pravo čudo. Henry Kellett, kapetan jedne druge ekspedicije, pronašao je poruku koju je McClure ostavio na otoku Melvilleu, pa je poslao nekoliko članova svoje posade da ih spase. McClureovi ljudi, koji su dotad već bili na rubu smrti, prevezeni su na Kellettov brod, na kojem su istočnim putem otplovili kući. Zanimljivo je da je Kellett doplovio do sjeverne obale Amerike s Atlantika. Tako je McClure “prvi prošao Sjeverozapadnim prolazom, premda nije putovao samo jednim brodom i premda je dio puta prošao pješice”, piše The New Encyclopædia Britannica.

No što se dogodilo s Franklinovom ekspedicijom? Postoje razne naznake o tome što se dogodilo nakon 1845. Oba broda ostala su zarobljena u ledu u prolazu Victoria. Nakon godinu i po nekoliko je ljudi, uključujući i Franklina, već bilo umrlo. Oni koji su još bili živi odlučili su napustiti brodove i krenuti pješice na jug,  no kako su dotad već jako oslabili, umrli su na putu. Nitko nije preživio. Još uvijek se nagađa što je pravi uzrok smrti članova ekspedicije. Neki čak kažu da bi uzrok njihove nagle smrti mogao biti trovanje olovom, budući da su jeli hranu iz limenih konzervi.

Premda se već prije znalo da postoji Sjeverozapadni prolaz, do 20. stoljeća nitko ga nije preplovio. Mladi Roald Amundsen bio je vođa grupe od sedam Norvežana koji su se uputili prema arktičkim vodama. Plovili su u malom ribarskom brodu nazvanom Gjøa, koji je bio čista suprotnost velikim brodovima Britanske ratne mornarice. No pokazalo se da je taj mali brod plitkog gaza idealan za plovidbu Sjevernim ledenim morem, koje je prepuno uskih prolaza, stijena i podvodnih sprudova. Šesnaestog lipnja 1903. Amundsen i njegova posada krenuli su na dugačak put istočnom rutom, ploveći od Osla do Američko-arktičkog arhipelaga. Više od dvije godine kasnije, 27. kolovoza 1905, posada je ugledala kitolovca koji je uplovio u Sjeverno ledeno more sa zapadne strane, kroz Beringov prolaz. Amundsen je u vezi s tim susretom napisao: “Uspjeli smo preploviti Sjeverozapadni prolaz. Ono o čemu sanjam još od djetinjstva postalo je stvarnost... Oči su mi se ispunile suzama.”

No u to vrijeme još nije bilo moguće uspostaviti redovnu prometnu liniju kroz taj prolaz. Od Amundsenovog vremena mnogi su brodovi oplovili vrh Sjeverne Amerike, no to još dan-danas nije lak pothvat. Međutim, situacija bi se uskoro mogla promijeniti.

Arktički led sada se iznenađujuće brzo topi. Zbog toga je 2000. jedan kanadski policijski brod preplovio Sjeverozapadni prolaz za otprilike mjesec dana. Kad je The New York Times po završetku putovanja intervjuirao kapetana broda Kena Burtona, on je rekao kako se čudi da nisu imali problema s ledom. “Povremeno smo nailazili na ledene bregove, no nismo vidjeli ništa što bi nas zabrinulo. Vidjeli smo uske sante leda koje su se odlomile od ledenih ploča nastalih prije mnogo godina, no sve su bile male i raštrkane, tako da smo ih mogli zaobići”, rekao je Burton. Prema časopisu Science, “u posljednjih 20 godina ukupna površina arktičkog leda smanjila se za 5%, a smanjila se i prosječna debljina leda. Klimatski modeli predviđaju da će se zbog globalnog porasta temperature led i dalje topiti.” U članku se također kaže da bi, prema predviđanjima američke Komisije za istraživanje Arktika, najkasnije za deset godina Sjeverozapadni prolaz “ljeti mogao najmanje mjesec dana biti otvoren za brodove koji nemaju pojačanje za zaštitu od leda”.

Ironično je da sada ljudi mogu “jednostavno ostati kod kuće i trošiti milijarde tona fosilnog goriva” te tako ostvariti san zbog kojeg su nekad bili spremni ići na kraj svijeta, piše časopis Science. Pa ipak, istraživači se pitaju kako će topljenje leda i uvođenje redovnih prometnih linija utjecati na polarne medvjede, morževe i arktičko starosjedilačko stanovništvo. Osim toga, mogućnost plovidbe Sjeverozapadnim prolazom mogla bi dovesti i do političkih sukoba. Do čega bi to još moglo dovesti? Vrijeme će pokazati.