NALAZIO sam se u bolničkoj dvorani za sastanke gdje sam grupi liječnika iznosio rezultate jedne obdukcije. Preminuli pacijent imao je zloćudni tumor. Rekao sam: “Možemo zaključiti da je kod ovog pacijenta smrt nastupila zbog hemolize [raspadanja crvenih krvnih stanica] i akutnog zatajenja bubrega uzrokovanog transfuzijom velike količine krvi.”

Jedan je profesor ustao i srdito mi dobacio: “Želite li reći da smo dali pogrešnu krvnu grupu prilikom transfuzije?” “Nisam to htio reći”, odgovorio sam mu. Pokazavši nekoliko dijapozitiva na kojima su prikazani mali dijelovi pacijentovog bubrega, dodao sam: “Ovdje se vidi razgradnja mnogih crvenih krvnih stanica u bubregu i stoga možemo zaključiti da je to dovelo do akutnog zatajenja bubrega.” * Zavladala je velika napetost, a meni su se od nervoze osušila usta. Premda sam bio mladi liječnik koji se suprotstavio profesoru, smatrao sam da ne mogu odstupiti od svog mišljenja.

U to vrijeme još nisam bio Jehovin svjedok. Rođen sam 1943. u gradu Sendaiju na sjeveru Japana. Budući da je moj otac bio patolog i psihijatar, i ja sam odlučio studirati medicinu. Godine 1970, kad sam bio na drugoj godini medicine, oženio sam se djevojkom po imenu Masuko.

Masuko je radila kako bi nas izdržavala dok ne završim fakultet. Medicina me jako zanimala. Divio sam se koliko je ljudsko tijelo divno stvoreno! Pa ipak, nikad nisam razmišljao o postojanju Stvoritelja. Smatrao sam da mi medicinski istraživački rad može dati smisao životu. Tako sam, nakon što sam postao liječnik, odlučio specijalizirati patologiju — granu medicine koja proučava karakteristike, uzroke i posljedice bolesti.

Vršeći obdukcije na pacijentima koji su umrli od raka, počeo sam se pitati je li uopće dobro tim pacijentima davati transfuzije krvi. Pacijenti koji boluju od raka u uznapredovalom stadiju mogu zbog krvarenja postati slabokrvni. Budući da kemoterapija pogoršava problem slabokrvnosti, liječnici često prepisuju transfuziju krvi. Međutim, bojao sam se da transfuzije samo uzrokuju daljnje napredovanje raka. U svakom slučaju, danas je poznato da transfuzije krvi dovode do imunosupresije, ili potiskivanja imunološke reakcije, a to može povećati mogućnost ponovne pojave tumora i smanjiti izglede za preživljavanje pacijenata koji boluju od raka. *

Godine 1975. radio sam na slučaju koji je spomenut u uvodu. Profesor kojeg sam spomenuo radio je na tom slučaju i bio specijalist za hematologiju. Stoga nije čudo da se razljutio kad sam rekao da je pacijent umro uslijed transfuzije krvi! Međutim, nastavio sam svoje izlaganje i on se polako smirio.

Otprilike u to vrijeme moju je ženu posjetila jedna starija gospođa koja je bila Jehovin svjedok. Ona je u razgovoru upotrijebila riječ “Jehova”, a moja ju je žena upitala što joj znači ta riječ. Sestra je odgovorila: “Jehova je ime pravog Boga.” Masuko je od malih nogu čitala Bibliju, no u prijevodu koji je čitala Božje ime bilo je zamijenjeno izrazom “GOSPODIN”. Sada je saznala da je Bog osoba koja ima vlastito ime!

Moja je žena odmah počela proučavati Bibliju s tom starijom Jehovinom svjedokinjom. Kad sam oko jedan sat poslije ponoći došao kući iz bolnice, uzbuđeno mi je rekla: “U Bibliji piše da više neće biti bolesti ni smrti!” Ja sam joj odgovorio: “To bi bilo krasno!” Ona je nastavila: “Budući da će uskoro doći novi svijet, ne želim da uzalud trošiš vrijeme.” Mislio sam da je htjela reći da prestanem raditi kao liječnik, pa sam se razljutio, a u našem je odnosu zavladala napetost.

No, moja žena nije digla ruke od mene. Moleći se Bogu za pomoć, pronašla je odgovarajuće biblijske retke te mi ih pokazala. Naročito su me dirnule riječi iz Propovjednika 2:22, 23: “Što ima čovjek od svega truda svoga i od muke srca svoga, koju podnosi pod suncem? (...) Ni noću se ne odmara srce njegovo. I to je ispraznost.” To se odnosilo i na moj način života — bavio sam se medicinom danju i noću, a u tome nisam nalazio istinsko zadovoljstvo.

Jednog nedjeljnog jutra u srpnju 1975, kad je moja žena otišla na sastanak u Dvoranu Kraljevstva Jehovinih svjedoka, odjednom sam i ja odlučio poći tamo. Moja se žena jako iznenadila kad me vidjela u dvorani. Jehovini  svjedoci srdačno su mi izrazili dobrodošlicu. Otad sam svake nedjelje odlazio na sastanak. Otprilike mjesec dana nakon toga jedan je Jehovin svjedok počeo sa mnom proučavati Bibliju. Tri mjeseca nakon što su Jehovini svjedoci prvi put posjetili moju ženu, ona se krstila.

Ubrzo sam saznao da Biblija nalaže kršćanima da se ‘uzdržavaju od krvi’ (Djela apostolska 15:28, 29; 1. Mojsijeva 9:4). Budući da sam ja već sumnjao u djelotvornost transfuzije krvi, nije mi bilo teško prihvatiti Božje gledište. * Mislio sam: ‘Ako postoji Stvoritelj i ako on tako kaže, onda to mora biti ispravno.’

Također sam naučio da je grijeh koji smo naslijedili od Adama uzrok bolesti i smrti (Rimljanima 5:12). U to vrijeme bavio sam se istraživanjem ateroskleroze. Kako ljudi stare, dolazi do začepljenja i sužavanja arterija, što dovodi do srčanih bolesti, cerebrovaskularnih poremećaja, bolesti bubrega i drugih bolesti. Činilo mi se logičnim da je sve to posljedica naše naslijeđene nesavršenosti. Nakon toga nisam više imao toliko entuzijazma za medicinu. Samo Jehova Bog može ukloniti bolest i smrt!

U ožujku 1976, sedam mjeseci nakon što sam počeo proučavati Bibliju, prestao sam se baviti istraživačkim radom u sveučilišnoj bolnici. Bojao sam se da nikad više neću dobiti priliku raditi kao liječnik, no kasnije sam u jednoj drugoj bolnici ipak pronašao posao. Krstio sam se u svibnju 1976. Zaključio sam da ću svoj život najbolje iskoristiti budem li služio kao pionir, ili propovjednik koji mnogo vremena posvećuje propovijedanju. Tako sam u srpnju 1977. započeo s pionirskom službom.

U studenome 1979. Masuko i ja preselili smo se u jednu skupštinu u prefekturi Chiba, gdje je bilo malo propovjednika. U tamošnjoj bolnici našao sam posao sa skraćenim radnim vremenom. Prvoga dana na poslu okružila me grupa kirurga. Uporno su me ispitivali: “Što bi kao Jehovin svjedok učinio da dobiješ pacijenta koji treba transfuziju krvi?”

Taktično sam im objasnio da bih se ravnao prema onome što o krvi kaže Bog. Rekao sam da postoje alternative za transfuziju krvi i da bih učinio sve što je u mojoj moći da pomognem svojim pacijentima. Nakon što smo razgovarali otprilike sat vremena, šef kirurgije rekao je: “Razumijem vas. No ako u bolnicu dođe pacijent koji je izgubio mnogo krvi, mi ćemo ga preuzeti.” Šef kirurgije bio je na glasu kao težak čovjek, no nakon tog razgovora nas dvojica postali smo dobri kolege i on je uvijek poštovao moja vjerska uvjerenja.

Dok smo služili u Chibi, u Ebini se gradila nova japanska podružnica Jehovinih svjedoka. Moja žena i ja dolazili smo tamo jednom tjedno kako bismo vodili brigu o zdravlju Jehovinih svjedoka koji su kao volonteri radili na gradnji tog kompleksa, koji se naziva Betel. Nakon nekoliko mjeseci bili smo pozvani da punovremeno služimo u Betelu u Ebini. Tako smo u ožujku 1981. počeli živjeti u privremenim objektima u kojima je bilo preko 500 volontera. Ujutro sam čistio kupaonice i toalete, a poslijepodne vršio liječničke preglede.

Jedan od mojih pacijenata bila je Ilma Iszlaub, koja je 1949. kao misionarka došla u Japan iz Australije. Bolovala je od leukemije  i liječnici su rekli da joj je preostalo još svega nekoliko mjeseci života. Ilma je odbila transfuziju krvi koja bi joj, kako su joj rekli, produžila život. Odlučila je vratiti se u Betel da bi tamo proživjela preostale dane. U to vrijeme još nisu postojali lijekovi koji potiču proizvodnju crvenih krvnih stanica, kao što je eritropoetin. Stoga joj je hemoglobin znao pasti na svega 3 do 4 grama! (Uobičajena vrijednost je 12 do 15.) No ja sam kao liječnik učinio sve što sam mogao da bih joj pomogao. Ilma je i dalje pokazivala nepokolebljivu vjeru u Božju Riječ, sve do svoje smrti u siječnju 1988. — otprilike sedam godina kasnije!

Tijekom godina nekoliko je volontera iz japanske podružnice Jehovinih svjedoka trebalo ići na operaciju. Pohvalno je što su liječnici iz obližnjih bolnica spremno surađivali i operacije obavili bez krvi. Često sam bio pozvan u operacijsku salu kako bih promatrao tijek operacije, a ponekad sam čak i asistirao tijekom operacije. Zahvalan sam liječnicima koji poštuju stav Jehovinih svjedoka o krvi. Zahvaljujući tome što sam surađivao s njima, mnogo puta pružila mi se prilika da im govorim o svojim uvjerenjima. Jedan od tih liječnika nedavno se krstio kao Jehovin svjedok.

Zanimljivo je da su napori liječnika da liječe Jehovine svjedoke bez krvi doveli do značajnih uspjeha u medicini. Kirurški zahvati koji su izvršeni bez krvi dokazali su koliko je korisno izbjegavati transfuziju krvi. Istraživanja pokazuju da se takvi pacijenti brže oporavljaju i da nakon operacije imaju manje komplikacija.

Nastojim se redovito informirati o najnovijim postignućima u medicini. No isto tako nastavljam usvajati pouku od Jehove, Velikog Liječnika. On ne gleda samo na našu vanjštinu već nas gleda kao kompletnu osobu (1. Samuelova 16:7). Kao liječnik, svakog pacijenta gledam kao osobu, a ne koncentriram se samo na njegovu bolest. To mi pomaže da se kao liječnik bolje brinem o svojim pacijentima.

I dalje služim u Betelu. Još uvijek me jako raduje to što pomažem drugima da uče o Jehovi — uključujući i njegovo gledište o krvi. U svojim molitvama molim Velikog Liječnika, Jehovu Boga, da uskoro ukloni sve bolesti i smrt. (Ispričao Yasushi Aizawa.)